DIRLJIVO PISMO SREDNJOŠKOLCA HRVATSKOM BRANITELJU: Nemoj spuštat pogled, možda ti se kćerka vrati…

Nemoj spuštat pogled, možda ti se kćerka vrati…

 Žao mi je što ovo sada pišem. Žao mi je što je do ovog došlo, što imam o čemu pisati… Pisati o lošem. O sramotnom. O podlom. O bezobraznom. O licemjernom. Nisam blizu tebe, još sam u školi i učim o Vuku Karadžiću a o tvojoj patnji nema ni napisanog slova. Znam da si strepio cijeli život zbog svoje rodne grude, a znam i da su ti se dlanovi znojili pred kraj prošlog stoljeća na spomen bilo kojeg, pa i najmanjeg, hrvatskog mjesta. Bojao si se. Bojao da ti je ne uzmu.

Nažalost, ona je tek jedno kratko vrijeme pripadala tebi. Hrvatska više nije, branitelju, tvoja, a samim tim nije ni moja. Hrvatska više ne pripada Hrvatima, a 9. stoljeća smo se nadali kako je upravo za nas rezervirana. Hrvatska više ne pripada braniteljima, svojim očevima. Hrvatska je, branitelju, posvojena. Prisvojena. Ukradena. Posvojili su je oni koji za njom nikad ne bi ni suzu pustili, pa ni sada dok je gledaju kako se guši u svojoj krvi. U tvojoj krvi, branitelju. Tebi su je ukrali, al' otkud im pravo da kažu da ona nije tvoja kćerka? Pa zar je uzaludno što se ti sada smrzavaš i prosvjeduješ na tlu po kojem si nekada, ne tako davno, krvario. Boli me što sam prisiljen vjerovati da je. Uzeli su je preko noći, odvojili je od roditelja, od vas branitelja. Oprosti što  te nemam hrabrosti slagati ili što ti sada ne pišem kako će sve biti u redu. A ma svjesni smo oboje da se izgubljeni sin ponekad i vrati, ali oteta kćerka… Otetu kćerku ni u Bibliji ne daju nazad. Znam da ti ne žališ sebe i da ne plačeš zbog sebe. Znam da plačeš zbog svoje kćerke, Hrvatske, koja upravo sada krvari na rukama ovih i onih, da ne trošimo vrijeme nabrajajući plitke protivnike vas branitelja.   Šaljem ti, dragi moj, i pjesmu koju sam napisao o tvom bratu koji više nije s nama, o pokojnom branitelju. Ali, ne brini. Nije dobar branitelj mrtav branitelj. Dobar branitelj je svatko kome suze oči dok vas gleda kako čekate da vas netko sasluša. Danas ih, hvala Bogu, ima dovoljno. Dovoljno za plač.

I pokojni branitelj, kojemu na grobu svjetle svijeće u tri divne boje, trudi se da svojim suzama s neba ugasi te svijeće. Ne želi svjetlo svijeća nad svojim umornim kostima dok se na njegovu živu braću pljuje. Dok im se ne daju njihova prava. Dok ih se istinom ne zagrli.

Ne vidim izlaz. Možda se u nekoj dalekoj budućnosti, kada se svaki „staratelj“ ovakve ukradene Hrvatske pretvori u pepeo i prah. Ima ih i previše koji su raspodijelili Hrvatsku kao privatnu svojinu moći i arogancije, ali sve njih će stići lovac zvani „Smrt“. Samo se zbog jednog večeri plašim i znojim i po krevetu prevrćem… Što ako je to nasljedno? Što ako je to vječno? Što ako će uvijek biti onih koji kradu kćer od oca? Ali, jedno je uistinu bitno, dragi branitelju. I sada, kad se sve tako beznadežno čini, poslušaj me. Znam da nije na meni,oprosti mi, ali ja ti zapovijedam! Nemoj spuštat pogled. Ne gledaj u pod zaliven braniteljskom krvlju već pogledaj u nebo i shvati da si… Prevaren… Nemoj spuštat pogled, možda ti se kćerka vrati S ljubavlju i nadom, Tvoj Srednjoškolac  

Branitelju

 

Da mi je bar srce kucalo dok si ti na mrzlom čeliku spavao

Da sam bar ime imao pa da se upoznamo dok strepiš

E, moj branitelju, da bar

 

Da bar nisi morao bez mene kalvariju prolaziti

Da smo se bar skupa skrivali u šumama rijetkim

Da smo bar skupa stiskali molitvenik pod svijećom

 

Osjećam se krivo što ni Bogu u planu nisam bio dok je tebe tvoja pastirka

Uz zvuk goruće vatre

Čekala

 

Osjećam se krivo jer me nije bilo da ti pušku pridržim dok plačeš

A najviše me savjest peče jer me nije bilo da te bar ko čovjeka

Pokopam

Marijan Knezović

Posušje, 2014.

M.S.M./Braniteljski portal