Diskriminacija u najgorem obliku

28.07.2013. 15:55:00

Razgovaramo sa kćerkom hrvatskog branitelja, invalida Domovinskog rata, pripadnika Bojne Frankopan, koja boluje od cerebralne paralize te umjesto da joj se izadje u susret, nad njom se vrši diskriminacija i oduzima joj se osnovno pravo na rad od strane lokalnih moćnika. Njezin otac zbog toga danima prosvjeduje i uskoro kreće u štrajk gladju, a mi se pitamo koliko još branitelja proživljava ovo isto i na koji način, nakon što su obranili Hrvatsku, mogu obraniti pravo na život svoje djece. Recite nam nešto o sebi ? Zovem se Dolores Kamenar Čokor imam 24 godine, završila sam SSS ekonomist i studiram na Veleučilištu u Varaždinu, smjer:Multimedija, oblikovanje i primjena(izvanredno) te sam završila prvu godinu. Osoba sam s invaliditetom budući da sam se rodila tri mjeseca ranije te došlo je do oštećenja mozga i od rođenja bolujem od cerebralne paralize. Supruga sam i majka sina od tri godine, na što sam ponosna i sretna. Kada je započeo vaš problem? Provodeći mjesece prijavljena na HZZ-u kao nezaposlena osoba s inv. nikako nisam mogla pronaći posao bez obzira što bi poslodavac u mom slučaju kada bi me zaposlio dobivao poticaj od strane HZZ-a 53.000,00 kn i razna davanja od strane Fonda za rehabilitaciju, te smanjene poreze i doprinose na plaću. Nakon dugog čekanja i traženja posla dobila sam poziv od strane HZZ-a da se mogu javiti na natječaj za stručno osposobljavanje u knjižnici, što sam i učinila jer mi je bio potreban novac budući da suprug radi za minimalac a ne dobiva plaću. Što se je dogodilo kada ste poslali natječaj za stručno osposobljavanje? Razgovarala sam s tadašnjim ravnateljem knjižnice g. Dubravkom Bilićem koji mi se činio kao pošten, vjerodostojan čovjek. „Preletio“ je moj životopis, te sam mu rekla da imam sina , da nemam primanja i da sam osoba s invaliditetom i rekao je da ću biti primljena na stručno. Zvao me je na mobitel za par dana i pitao me da li se želim javiti na natječaj na određeno za pomoćnog knjižničara( ali da to ne bi bilo stručno) već pravi posao s punom plaćom. Ja sam ga na to pitala koliko dugo bi to određeno trajalo i što bi on napravio na mom mjestu? Rekao mi je da će ta zamjena gospođi Editi Kutnajk-Zlatar koja će ići na mjesto v.d. ravnatelja trajati samo 2-5 mjeseci, a najkasnije do Božića što bi bilo 6.mj. G.Bilić mi je rekao da se do onda sigurno vraća na svoje radno mjesto, te da mi je bolje prihvatiti stručno jer će to trajati duže od zamjene, da mi se to više isplati. Vjerovala sam mu jer nisam znala da g.Bilić ipak nije poštena i vjerodostojna osoba kakvim mi se činio, a i nisam toliko prepredena da mogu znati što drugi ljudi smjeraju i što su spremni učiniti samo kako bi zaposlili svoje stranačke kolege i kolegice. Nisam mogla vjerovati da netko može biti tako socijalno i moralno neosjetljiv na osobe s invaliditetom , a niti na druge socijalno ugrožene osobe, pa sam prihvatila stručno s uvjerenjem da bez obzira što ću primati sitniš da će to ipak duže trajati. Koji su događaji uslijedili nakon što ste počeli raditi ? S veseljem sam obavljala posao u knjižnici i zaista mogu reći da je to predivno radno mjesto i nešto što sam mogla obavljati s obzirom na moj invaliditet. Čim sam počela raditi tamo prvi tjedan, odmah su mi dali do znanja svi djelatnici da se g. Bilić neće vraćati jer je ugovor za mjesto ravnatelja u Agenciji za zaštitu osobnih podataka potpisao na 4. godine ,a i uvjerila sam se to jer su i novinari o tome pisali u svojim člancima. Kako ste se osjećali poslije svega? I danas se osjećam jadno, izigrano i prevareno. Budući da sam vidjela kuda sve to vodi i da ću za godinu dana završiti na burzi bez prihoda odlučila sam upisati fakultet i plaćati ga od svojeg sitniša da mi ne propadne godina, a i uvijek težim da se usavršavam. Ja sam rekla v.d. ravnateljici Editi Kutnjak-Zlatar da znam da nije istina da će se g. Bilić vratiti, na što je ona rekla da je sad gotovo, da dolazi jedna gospodična koja ima 35. godina, i kako sam ja mogla tražiti posao negdje drugdje a ne baš kod njih, da oni zapošljavaju osobe samo s područja Ludbrega. Kasnije sam saznala da je gospodična Margareta Rajh stranačka kolegica g.Dubravka Bilića i da nije osoba s inv. te da je također prijateljica zaposlenih a pogotovo gospođe Edite Kutnjak-Zlatar v.d. ravnateljice, koji su doprinjeli baš njezinom zaposlenju. Znam i da u gradskoj knjižnici „Mladen Kerstner“ Ludbreg svi zaposleni imaju završenu samo srednju školu pa čak i v.d. ravnateljica. Tko se je sve javio na natječaj za to određeno radno mjesto pomoćnog knjižničara? Koliko ja znam na natječaj su se javile osobe koje su već tamo radile prije ali nisu bile primljene. Nisu niti uzeli u obzir da zaposle ne samo mene već i ljude koji su prije mene bili na stručnom osposobljavanju budući da sam im ja bila već treća, a i planirali su uzimati na stručno u nedogled a to su se i raspitivali kod HZZ-a Ludbreg jer su im tvrdili da novaca nemaju. Znači oni nisu obmanili samo vas kao „besplatnog“ radnika već i HZZ? Osim mene smatram da je obmanuti i HZZ jer su prije kad su tražili radnika za stručno morali reći HZZ-u da nemaju novaca a da radnika trebaju kako bi im HZZ to odobrio, a samo 2.tjedna nakon što sam počela raditi , dokazali su da ipak imaju novaca i to za pravo radno mjesto s punom plaćom. Ja sam čak v.d.ravnateljici Editi Kutnjak-Zlatar sugerirala da mogu uzeti mene na određeno budući da sam onda već znala da će trajati dulje, pa da će dobiti novčane poticaje i uštedjet će novac u gradskom proračunu. No oni nisu htjeli niti čuti za to već su uporno ostali pri svome da zaposle njima podobnu osobu za koju će morati odvajati punu plaću. Vidljivo je da oni imaju radnika onog kojeg žele imati i baš ih briga što će dodatno osiromašiti buđet, a za mene su još mogli i dobiti novac. Da li ste pokušali riješiti pitanje Vašeg zaposlenja i sa g. Bilić Dubravkom? Naravno, ja sam dogovorila sastanak sa g. Bilićem gdje sam zamolila oca da dođe samnom kako bi mi bio svjedok razgovoru. Prilikom tog razgovora rekao je da zna da grad Ludbreg ima više od 50 zaposlenih i da po Zakonu o zapošljavanju i reh. osoba s inv. moraju imati na svakih 35 zaposlenih jednu osobu s inv. zaposlenu a da nemaju nitijednu te da će mi zato naći posao bilo to u knjižnici ili gradu. Također je izjavio da će tako „složiti“ natječaj za ravantelja knjižnice da se nitko od 4 osobe koje on zna da bi se mogle javiti ali da one rade za stalno da se niti one neće moći javiti jer će staviti u natječaj da traže samo osobe s područja Ludbrega, te će samim time tamo ostati v.d. ravnateljica gospođa Kutnjak-Zlatar do daljnjeg a ja bi prije nego završim stručno došla raditi na mjesto zamjene gospođi Editi. Bila su već tri natječaja ja nisam dobila posao, već je on to ostavio za istu osobu koja tamo još uvijek radi. Sve to dokazuje da je opet obmanjivao i mene i oca jer evo na kraju su njegova djela pokazala samu činjenicu da sam ja na burzi a gospodična i dalje radi. Kasnije je gospodin Bilić sam nazivao oca i sastali su se gdje ga je uvjeravao i obećavao mu da je njihova dužnost imati osobu s inv. zaposlenu i da ću biti zaposlena, no to su kao što vidite sve bile laži i obmane. G.Bilić tvrdi da su u knjižnici svi bili korektni prema vama i pomagali vam slagati smjene kako bi vi mogli ići na fakultet? Svi su u knjižnici bili šokirani mojom odlukom da ću uz rad studirati i nisu bili time zadovoljni. Moram priznati da mi je to iziskivalo puno rada i odricanja jer sam osoba s inv. te sam kao i svi roditelji morala brinuti i o djetetu ići na posao i nakon posla na predavanja, ali me to nije spriječilo da odustanem od fakulteta jer težim svom usavršavanju, kako bih mogla dati svugdje maksimum. Nisam htjela odustati od fakulteta i kada su to shvatili v.d. ravnateljica je nekako složila smjene na moje inzistiranje i molbe tako da sam 1. semestar mogla pohađati predavanja i hvala joj na tome, no 2.semestar mi više nisu izlazili u susret i rekli su da njih više ne zanima što ja idem na fakultet i da ih baš briga da moram dalje raditi kao i svi. Imala sam tu sreću da mi je ostalo puno neiskorištenog godišnjeg pa sam se tako snašla da sam slobodne dane koristila za predavanja. Kome ste se obratili za pomoć u svezi vašeg problema? Vidjeli smo kuda sve to vodi, pa smo pisali raznim institucijama i županu gospodinu Štromaru, i sadašnjem gradonačelniku g. Biliću,g.Krobotu bivšem gradonačelniku Ludbrega, Predsjedniku RH g. Josipoviću, ministru branitelja g. Matiću , ministru rada gospodinu Mrsiću, ministrici soc.politike i mladih gđ. Milanki Opačič,Državnom inspektoratu, Pučkom pravobranitelju, Pravobraniteljici za osobe s invaliditetom gđ. Anki Slošnjak. G. Krobot se očitovao usmeno ocu i majci da ako dam sve to u medije da nikada nigdje neću biti zaposlena. Gospodin Štromar i Bilić se nisu pismeno očitovali, kao što još nismo dobili odgovor ni iz državnog inspektorata ni pučkog pravobranitelja.Predsjednik RH g. Josipović je najažurnije već po drugi puta poslao gradu Ludbregu da se riješi slušaj ali ništa.Ministarstvo branitelja prebacuje problem na Ministarstvo soc.politike i mladih a oni pak na HZZ. Zbog čega ste se odlučili na prvi a sada nažalost i na drugi prosvjed? Na prvi prosvjed smo se odlučili jer sam ja već bila na burzi a od obećanja g. Bilića nije bilo ništa. Gospoda nakon prvog prosvjeda nisu ništa riješila. Sada traje već 5 dan drugi prosvjed i to na način da moj otac Nenad Kamenar spava u šatoru i vreći za spavanje tako dugo dok se ne riješi situacija tj. dok g. Bilić ne održi svoje obećanje. Do sad nitko pa ni on nije pokazao niti interes da se to riješi. Otac Nenad Kamenar je HRVI i član je udruge Bojne Frankopan-specijalne postrojbe RH čiji su članovi i predstavnici došli podržati nas i na prvom i sada na drugom prosvjedu zbog diskriminacije osoba s invaliditeom kod zapošljavanja. Poznavajući oca on neće odsustati tako dugo dok se vlasti u Ludbregu ne udostoje poštivati Zakon o zapošljavanju i rehabilitaciji osoba s invaliditeom i dok me ne zaposle kao što su obećali. Žalosno je i to da je izgovor g. Biliću da me nemogu zaposliti jer nisam iz Ludbrega, znači to što živim u Vrbanovcu a to je selo ,nemogu nigdje raditi, znači po njihovom svi stanovnici koji ne žive u gradu nemogu raditi jer nisu u tom gradu? Vaš otac je najavio štrajk glađu? Da, zbog sve te nepravde i prijevare a i toga da ništa ne žele riješiti otac se odlučio od ponedjeljka 29.07. započeti sa štrajkom glađu, te činjenicom da su mogli to davno riješiti ali se oni sad „inate“, a ono što me najviše žalosti i brine je to da ne želim ostati bez oca, a sve zbog političara koji ne mare niti za hrvatske branitelje niti za osobe s invaliditetom. Duboko me je razočaralo to što za prosvjed i štrajk glađu javnost je obaviještena, institucije i pravobraniteljica za osobe s inv. ali se nitko nije udostojio niti javiti a kamoli podržati nas, osim članova udruge Bojne Frankopan i nekih ljudi. Što biste još poručili ? Ovim putem želim pozvati sve medije da poprate ovaj događaj , jer ni meni ni mom ocu nije lako danima i noćima provoditi vani, a najviše molim zato jer ne želim ostati bez oca koji će gladovati i ugroziti time svoj život a koji je već dao doprinos ovoj državi boreći se za nju. Otišao je dobrovoljno u Domovinski rat kao vrlo mlad i ostavio je iza sebe moju majku i mene za koju nije znao da li ću uopće ostati živa ili ne, kao i činjenicu da mu je jedina kćer osoba s invaliditetom. Borio se je za slobodu između ostalog i pravo na rad svih građana a sada se pita zbog čega njegova kćer a i ostali ljudi bili oni osobe s invaliditetom ili ne, a koji nemaju „veze“ nemogu ostvariti to pravo za koje se je borio s mnogim divnim braniteljima a i nažalost onima kojima su poginuli za ovu zemlju. Uredništvo Izvornu vijest možete pogledati OVDJE

Autor: