DJEVOJČICA OTVORILA DUŠU: ‘Znam sve o Domovinskom ratu, ali šutim
· 6 min čitanja
DJEVOJČICA OTVORILA DUŠU: ‘Znam sve o Domovinskom ratu, ali šutim. Imam samo 13 godina, ne mogu promijeniti svijet’"Imam 13 godina i kćerka sam braniteljice 100%-tnog invalida. Zašto je bila u ratu? Zašto nije pobjegla nekamo? Pogledala nas je i rekla: Djeco moja, kad vidiš da ti udaraju na svetinju, tad se ne dvoumiš", riječi su trinaestogodišnjakinje.
Jeste li se ikada zapitali, što se roji u glavama djece branitelja? Specifičan život, problemi i priče itekako ostavljaju traga na tim mališanima. Vrlo nadahnjujuće i emotivno pismo dobili smo od Noele Lucić, kćeri braniteljice i 100%-tnog HRVI-a, Larise Lucić:
“Zovem se Noela Lucić. Imam 13 godina i kćerka sam HRVI. Kćerka sam braniteljice 100% invalida. Kad smo bili mali, tražili smo od mame da nam priča priče iz rata. Divili smo joj se. Za neke stvari je rekla da smo još premali. Prije negdje oko godinu dana, došla sam mami da mi objasni što to znači riječ HRVATICA. Mama mi je rekla da sjednem kraj nje. Pozvala je i brata. Rekla je, e sad ste dovoljno odrasli. Počela je pričati. Upijali smo svaku riječ. Rekla nam je da to što smo rođeni kao Hrvati, da je to velika privilegija. Pogotovo zato što smo rođeni u slobodnoj i samostalnoj državi za koju se ona i borila. Pitali smo je zašto se borila? Zašto je bila u ratu? Zašto nije pobjegla negdje? Pogledala nas je i rekla: djeco moja, to se ne može opisati. Kad vidiš da ti udaraju na svetinju, tad se ne dvoumiš. Da nisam išla u rat, ko zna da li bi i vi bili rođeni kao danas, u samostalnoj državi. Svojoj državi. Upijali smo svaku njenu riječ. Pitanja su samo pljuštala. Rekla nam je puno toga o hrvatskoj povijesti. O tome nikad nisam učila na satu povijesti. Ne znam. Možda i hoću.Mama, što to znači “za dom spremni”? Onda se ubacio brat. A mama što to znači “za dom spremni” i zašto svi govore da ne smijemo to govoriti? Mamu je to naljutilo. Objasnila nam je da je to još starohrvatski bojni poklik i da je i ona u ratu sa istim poklikom kretala među metke. Rekla nam je i da se ne bojimo to izgovoriti. Ali u pravom trenutku. Da to nije ništa loše. Pitali smo je i o stričekima u kolicima koji su u šatoru proveli zimu. Mama nije znala da to krišom pratimo. Objasnila nam je da su ti ljudi jednom obranili Hrvatsku od ljudi koji su je htjeli zauzeti i da je na žalost došlo vrijeme da su se opet morali dići. Morali su dići svoje već stare i umorne kosti. Dići svoja ratom izranjavana tijela i još jednom stati u obranu Hrvatske. Brat je pitao mamu jeli opet počeo rat? Mama je dugo šutila. Na kraju je rekla da se u Hrvatskoj već dugo vodi rat. Ali ne onaj puškama i tenkovima. Nego nedjelima, ponižavanjem svega što je sveto. Sve za što su se oni u ratu borili, neki ljudi sada omalovažavaju, ponižavaju i žele uništiti. Rekla nam je da ne pate i ne plaču samo ti stričeki u kolicima, nego i cijela Hrvatska. A da su oni tamo jer osjećaju dužnost kao i prije, da ustanu i daju i ono malo snage što im je ostalo da opet spriječe neprijatelja da uništi Hrvatsku. Na kraju smo svi plakali. Ali mama je rekla da od plakanja nema ništa. I da se cijela Hrvatska mora ujediniti da bi se spriječilo zlo koje nam prijeti. Ja i brat smo je gledali i bili ponosni što imamo takvu majku. Ubrzo nakon toga pitala sam nastavnika iz povijesti zašto ne učimo više o Domovinskom ratu i zašto je tako malo napisano o tome u udžbenicima. I zašto je tako strašna ta riječ ZDS kad to uopće nije ružna riječ? Taj dan su pozvali mamu u školu. Ja sam morala kod pedagoga a mama kod ravnateljice. Izašle smo istovremeno. Obadvije smo imale veliki osmijeh na licu. Ja sam detaljno objasnila pedagoginji što je domovinski rat. A mama….. Mama valjda jako dobro zna zašto je ravnateljica ostala za stolom spuštene glave i suznih očiju. Izašle smo van gdje su nas čekali tata i braća. Svi smo se skupa zagrlili i tako zagrljeni krenuli iz školskog dvorišta.Htjela sam se popeti na školske stepenice i svima reći istinu o ratu! Ali onda sam počela gledati lica djece oko sebe. Oni ni dalje ne znaju što ja znam. Htjela sam stati na vrh stepenica ispred škole i svima reći istinu. Ali nije bio pravi trenutak. Obitelj je bila sretna i na okupu. Mama nam je rekla da je obitelj svetinja. Znam. Imam samo 13-est godina i ne mogu promijeniti svijet. Ne mogu vući za ruku djecu po školi i pokušavati im objasniti ono što ne znaju. To je dužnost njihovih roditelja. Ali ne znaju svi što znači dužnost prenijeti djeci i naraštajima istinu koja se ne smije zaboraviti. Sad razumijem suze stričeka u kolicima iz Savske 66. Razumijem puno, toga ali šutim. Pa imam samo 13 godina. Što ja mogu? Ali zato se mogu odužiti svojoj majci i svima iz Savske 66 time što ću učiti. Završiti škole i kad dođe vrijeme, onda ću progovoriti. Barem mi, djeca branitelja, ne smijemo dati da se zaboravi. I kad me pitaju je li mi teško živjeti s majkom koja je invalid, samo im kažem da mi ih je žao što i oni nemaju tu privilegiju. A oni koji smišljaju uvrede za koje misle da me mogu povrijediti na račun moje majke, njih žalim. Jer su im onda i roditelji takvi i tako ih uče. I svi stričeki iz Savske 66, kao i ostali invalidi i branitelji, mi, vaša djeca, ponosni smo na to, ponosni na vas i dok je nas i naše djece, vi nikad nećete biti zaboravljeni. A do tad… Ja učim. Učim u školi, ali i od roditelja. Jer vjerujem da im se najviše mogu odužiti tako da jednog dana mogu biti u mogućnosti reći svima, kao što sam to htjela onaj dan ispred škole.”Vaša Noela Lucić, kćerka braniteljice i 100%-tnog invalida Larise Lucić kojom se ponosim i imam čast biti baš njezina kćerka.