DNEVNIK 'CRNOG MAMBE': O momčadi koja je zaigrala '91. i pobijedila, a prozvana gubitnicima...

"Jedino je kod nas Hrvata običaj da sportske pobjede pripisujemo slabostima protivnika, a pobjede u ratu prešućujemo i ne spominjemo pod krilaticom gledanja prema naprijed ili nekakvih dobrosusjedskih odnosa u nekakvoj budućnosti. Taj obrazac ponašanja odavna prihvatismo ratujući pod tuđom zastavom i osvajajući medalje pod tuđom himnom čekajući obično nikad dočekanu zahvalu gospodara", misli ratni veteran, Ivica Jularić. Ivica Jularić bivši je pripadnik legendarnih "Crnih mambi" koji je svoju bitku za bolju Hrvatsku nastavio i dugo nakon rata. Pročitajte izvrsno Jularićevo promišljanje i zaključke o današnjoj hrvatskoj slici za koju smo velikim dijelom, smatra 'mamba' - krivi sami: Zašto imamo sindrom "dugogodišnjeg robijaša"? "Mi Hrvati imamo jedan ružan autodestruktivni poremećaj, a to je sklonost brzom zaboravljanju učinjenog dobra i lakom oprostu spram učinjene nepravde kako prema pojedincu tako i prema narodu. Poznato nam je kako funkcionira sav normalan svijet stoga bi nam najlakše bilo prihvatiti ona civilizacijska dostignuća koja se poklapaju s našim vlastitim težnjama. Svima je poznato da svijet voli i slavi pobjednike, a poražene kažnjava jer tako je otkad postojimo. Nigdje nikada u svijetu nije zabilježeno na bilo kojem polju bio to sport ili rat, da se slavi i glorificira poraženog, a da se pritom pobjednika gura na marginu i zaborav. Jedino je kod nas Hrvata običaj da sportske pobjede pripisujemo slabostima protivnika, a pobjede u ratu prešućujemo i ne spominjemo pod krilaticom gledanja prema naprijed ili nekakvih dobrosusjedskih odnosa u nekakvoj budućnosti. Taj obrazac ponašanja odavna prihvatismo ratujući pod tuđom zastavom i osvajajući medalje pod tuđom himnom čekajući obično nikad dočekanu zahvalu gospodara. Danas kada smo svoj na svome mi se i dalje nastavljamo ponašati po obrascu dugogodišnjeg robijaša koji upoznavši grubu realnost s druge strane rešetki počinje žaliti za zatvorom u kojem je zbog poslušnosti imao neke sitne povlastice. Oduvijek su u svijetu priznati i poželjni hrvatski vojnici, inženjeri i sportaši zato jer smo kao i za domovinu spremni dati sve od sebe i onome tuđincu koji nas uvažava, cijeni i adekvatno našem doprinosu vrednuje. Intelektualci iseljavanje iz hrvatske vole nazvati odljev mozgova ili radne snage gdje samim izrazom klasificiraju obrazovni nivo Hrvata koji odlaze kako znaju reći trbuhom za kruhom. Ne radi se tu samo o trbuhu i kruhu niti o nedostatku posla već se radi se o tome da hrvatsku napuštaju mladi kreativni, tek formirani ljudi gladni uspjeha i stvaranja. Po dugogodišnjim pravilima igre: članstvo u stranci(partiji) ili zavičajna pripadnost koja omogućuje veze, pa zatim diploma, gdje je tek na kraju priče znanje, naša perspektivna mladost je u biti otjerana. Zbog nedostatka nacionalne strategije na svim poljima moguće je da nam inženjere pokupe strane kompanije odmah po završetku školovanja iako su državni stipendisti, da nam sportaše kupuju strani klubovi dok su još u dječjoj dobi, da nam vojnike NATO raspoređuje diljem svijeta, jer znaju da za malo novaca dobivaju vrhunske profesionalce. Što nam treba za ozdravljenje? Cjepivo. Nazvao sam ga ISTINA... Takva pravila igre su nažalost naciju dovela do alarmantne intelektualne podkapacitiranosti jer se hrvatski narod od zadnje intelektualne sječe 45-te gdje su stotine tisuća Hrvata ili pobijene ili napustile zemlju jedva oporavio. Sve važnije tokove društva uz Srbe preuzeše velikosrpski prirepci jugoslavenske orijentacije stvorivši svoj sustav vrijednosti i ne želeći se ni dan danas odreći svojih pozicija. Činjenica je da se nažalost ove 2015-te u vlastitoj državi krvlju izborenoj ne odaju priznanja najzaslužnijima jer je sustav vrednovanja stravično izokrenut i balkaniziran dugogodišnjim robijanjem u jugoslavenskom zatvoru. Bilo bi dobro da se čim prije počne primjenjivati jedino moguće cjepivo kojim bi se hrvatski narod izliječio i ozdravio od dugogodišnje bolesti od koje velik broj Hrvata generacijski boluje. Cjepivo se zove ISTINA i jedino ona postavlja stvari na svoje mjesto onako kako je jedino ispravno unutar jednog naroda koji želi sebi dobro. Istina je i da je sve mjerljivo osim ljudske gluposti, a ona na žalost već predugo dominira svim sferama hrvatskog društva dočepavši se vladavine negativnom selekcijom pučki nazvanom podobnost. Primjer pozitivne i jedine ispravne selekcije bio je prijem u prvi saziv MUP-a RH, a zatim i ZNG gdje su se znali kriteriji i tražila se izvrsnost u svemu. Uz potvrdu o nekažnjavanju i predočenje liječničkog kartona nakon osmosatnog liječničkog pregleda i sva moguća testiranja što je naravno uključivalo i danas nebitan psiho test. One koji su to prošli čekala je daljnja selekcija kroz obuku koja je uslijedila dolaskom u postrojbe, da bi se tek nakon niza mnogobrojnih iskušavanja pristupalo potpisivanju ugovora. I Luka Modrić mogao je biti 403. ubijeno dijete. Srećom, nije... Velika većina tih mladića bavila se sportom i s te strane imali su predispoziciju zdravog tijela i zdravog duha dok je apsolutno neupitno bilo domoljublje i spremnost za služenjem konačno dosanjanoj hrvatskoj. Što se kroz velikosrpsku agresiju dogodilo s tim mladim sportašima i domoljubima: prvi su položili svoje živote za neovisnost i nesebično se žrtvujući ostajali bez ruku i nogu koje su samo nekoliko mjeseci ranije udarale ili bacale loptu. Neka netko danas pokuša zamisliti sastav nogometne reprezentacije bez Luke Modrića koji igrama u Real Madridu prezentira hrvatsku bolje nego ijedan hrvatski političar ikada, a eto da njegova obitelj nije na vrijeme izbjegla pred velikosrpskim agresorom mogao se naći kao 403. ubijeno dijete ili ostati bez noge i nikad ne zaigrati nogomet. Na sreću svih nas s njim se sudbina nije tako okrutno poigrala kao s mnogim hrvatskim mladićima koji su sanjali svoje sportske snove, a prekinule su ih srpske granate. Ti mladići igrali su 1991. za reprezentaciju hrvatske na bojnom polju i zaslužuju i imaju pravo da ih se prvenstveno radi mentalnog zdravlja našeg društva vrednuje i poštuje, a ne kao što si mnogi danas uzimaju za pravo nazivati ih pogrdnim imenima i privilegiranima. Na žalost sve što je ostalo od te iskrene i poštene domoljubne hrvatske simbolizira tek jedan bijeli šator u Savskoj 66, šator kao simbol borbe za istinu, za bolje i pravednije hrvatsko društvo i za bolje sutra generacijama koje dolaze".