DOĐITE U VUKOVAR 18.STUDENOGA

(Ja to moram) Pogled joj je bio uperen prema velikom bijelom križu, i širokom i tihom Dunavu. Iz njih je, u to toplo predvečerje, s drvene klupe, po tko zna koji put čitala već napamet naučenu tužnu i slavnu vukovarsku knjigu. Saznanje da se radi o ženi, rođenoj Vukovarki, djelatnici vukovarske bolnice, koja je do zadnjeg dana dijelila sudbinu svoga grada i njegovih branitelja, koja je uz obiteljski gubitak, prošla i strahote Vupikovih hangara i Srijemske Mitrovice, izaziva u Vama osjećaj poštovanja i časti kratkog druženja sa njom. Njezina priča je bila najbolji referat s Hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, koji se toga dana održavao u Vukovaru. Vidim imate u ruci olovku i papir. Imala bi vam puno toga reći. U očima mi je sva ta divna pobijena mladost iz bolnice. Ne mogu, a da ne spomenem Roberta Šilića iz Konjica. Visok dečko, iako ranjen stalno je želio ići na položaj. Ja to moram. Govorio je on. Kada je kao teški ranjenik umro, cijela bolnica je plakala. Željko Herceg iz Otoka, također, iako ranjen, stalno je tražio i išao na položaj. Kada su u bolnicu počeli ulaziti četnici, rekao mi je. Gospođa Marija, ako poginem nemojte zaboraviti na mene. Kako je lijepo što ste danas došli i položili cvijeće. Dođite što češće. Dovedite ekskurzije. Nedavno su tu bili i BBB-oysi. Bili su divni. Dođite 18.studenog kada cijeli grad plamti od zapaljenih svijeća. Teško mi je kada jedni šetaći prolaze nasipom i okreću glavu od bijelog križa. Dodala je tužnim, depresivnim glasom. Prolaze pokraj njega kao pokraj turskog groblja. Dodali bismo mi. Precizno je, kao ultrazvukom, svojim tužnim očima prepoznavala, i u svom gradu, Vukovarsku i ne Vukovarsku Hrvatsku. Ime i slika Željka Hercega iz Memorijalnog muzeja na Ovčari svijetle i šalju svoju svijetlost do svakog kutka gdje stanuje njegova domovina. Riječi Roberta Šilića pročitajmo nekoliko puta, i analizirajmo ih kao rečenicu. Odredimo u njoj i subjekt i predikat, i imenice i zamjenice, i glagole i pridjeve, i stilske figure i personifikacije... odredimo smisao i poruku ove male rečenice i svega onog velikog izrečenog u njoj. Dođimo u Vukovar 18.studenoga, kada sa grana pada žuto lišće, i poklonimo se našim prerano palim, zelenim listovima.   ŽARKO MARIĆ Izvornu vijest možete pogledati OVDJE