Dok su u Srbiji sve glasnije ratne trube, u Hrvatskoj opet poznata politička šutnja?!

Ako je suditi prema političkim zbivanjima u proteklih nekoliko godina, a posebno prema onome što se događa zadnjih pola godine, rat između Hrvatske i Srbije nije ni izbliza gotov. Dokazuju to paljenja hrvatske zastave diljem Srbije i Hrvatske, koja su postala tako učestala da su nas prestala i iznenađivati, piše Ante Gugo/Politikaplus.com Protuhrvatska medijska histerija u Srbiji vratila se istim metodama kojima je od polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća pripreman rat koji je počeo 1991. godine. Na vlasti u Srbiji političari su koji su aktivno sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku, a danas im je retorika ista kao i u srbijanskog političkog čelništva u doba pripreme rata. Prema Clausewitzu, rat je nastavak politike oružjem. Hoće li ova i takva politika u Srbiji konačno prestati? Mnogi nas danas uvjeravaju u to da rata više ne može biti jer je Hrvatska članica EU-a, a i u NATO savezu je. Takve bih podsjetio da su Grčka i Turska bile članice NATO saveza kad su vrlo žestoko ratovale zbog Cipra. EU je obećavao sve i svašta Ukrajini dok veliki ruski medo nije tamo zarežao i pokazao zube. U Bruxellesu se danas prave kao da tamo nikad nisu bili prisutni i da nisu ništa obećali, dok Rusija sve otvorenije pokazuje apetite na prostoru jugoistočne Europe. Možda i nije najrealnija opcija da novi rat bude nametnut Hrvatskoj, ali činjenica je da svijet ne zna što bi s Republikom Srpskom u BiH. Nitko nema koristi od današnjeg američkog posipanja pepelom zbog takvog političkog dogovora kojim je BiH dobila srpsku državu u državi. Oni i dalje ne znaju kako riješiti problem. Oni jednostavno odbijaju razumjeti etničke sukobe i tradicionalne podjele. Oni ne shvaćaju da se građansko društvo gradi stoljećima mira, a ne potpisom na nekome sporazumu i slanjem trećeg pomoćnika državnog tajnika da postavi ultimatum lokalnim šerifima. Hoće li Hrvatska moći ostati neutralna ako u BiH izbije rat? Naravno da neće. Nije tu u pitanju samo opstanak hrvatskog naroda u toj državi. Riječ je i o geostrateškim interesima kojih se Hrvatska nikad ne smije odreći. Riječ je o opstanku hrvatske države. Hrvatska jednostavno ne smije BiH ostaviti na cjedilu u slučaju srpske agresije zbog specifične granice koju imamo duž Save i Une, ali i preko potonje rijeke. Nažalost, zbog poruka koje sve češće stižu iz Srbije, a posebno zbog opominjućeg ponašanja medija u Srbiji, razmišljanja o mogućem novom ratu nitko odgovoran ne može odbacivati. Kako spriječiti da naša djeca ne vode rat koji mi očito nismo završili? Od posipanja pepelom po glavi bivšeg američkog veleposlanika Galbraitha zbog odluke da nas SAD prijetnjama zaustavi prije konačnog vojnog poraza velikosrpske politike, ponavljam, danas nemamo previše koristi. Što napraviti? Problemu treba pristupiti odgovorno i ozbiljno. Mogućnost obnove, odnosno izbijanja novog rata ne smije se zanemariti, a da bi to bilo spriječeno, treba upotrijebiti najjača i najoštrija politička sredstva za slamanje politika koje nas guraju u nove ratove. Posebno mi u Hrvatskoj nemamo pravo okretati glavu od onoga što se zbiva u Srbiji. Ne mogu nam predstojeći izbori i mogućnost da vlast prevagne zbog jednog ili dva glasa biti izlika da u vlastitoj državi kazneno ne progonimo one koji omalovažavaju naše državne simbole, šaljući tako poruku da Republika Hrvatska nikad nije ni trebala postati samostalna i suverena. Ne može nam globalni interes da se ne izazivaju politički potresi u Srbiji, koji bi tu državu mogli približiti Rusiji, biti važniji od vlastite sigurnosti. Ovu sadašnju, memorandumsku, promiloševićevsku i pročetničku vlast u Srbiji treba slomiti i natjerati na priznavanje poraza velikosrpske ideje. Takav razvoj političkih događaja ima samo jednu alternativu, a ona se zove – rat, koji će nam prije ili kasnije opet biti nametnut. To nam jasno poručuje intelektualna budućnost Srbije, beogradski studenti sa svog skupa organiziranog uz podršku aktualne srbijanske vlasti. Radio-televizija Srbije posebno je angažirana u krivotvorenju povijesti i širenju retorike kakvom je osamdesetih godina prošlog stoljeća narod u Srbiji bio uvjeravan da rat nema alternative. Opet oni šire strahove od obnove NDH, opet bude mitove o mlijunima pobijenih Srba svaki put kad svi Srbi nisu živjeli u jednoj državi, opet šalju poruke da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi. Nažalost, veliku pomoć u takvome pripremanju terena za neki novi rat srbijanski mediji i političari imaju u Hrvatskoj. Ovdje nema puno onih koji su željni rata, ali ima ljudi koje možemo nazvati ratnim profiterima od pripreme rata. Preveliki se novac vrti oko političkih i društvenih inicijativa koje tobože zagovaraju konačno pomirenje Hrvata i Srba, a u stvari održavaju stanje dugotrajne napetosti, jer dok traju tenzije, trajat će i njihov rad, koji netko obilato financira. Znači li to da bi onda trebalo prekinuti svaki oblik političke komunikacije sa Srbijom i čekati da oni sami postanu svjesni svojih stoljetnih političkih pogrešaka ili da treba prekinuti mirovne inicijative? To bi tek bila pogrešna politika. Razgovarati treba, ali mirovne inicijative moraju postati iskrene i bez materijalnog interesa u pozadini. Nitko ne smije primati plaću za takav posao. Hrvatska diplomacija treba prestati biti, nogometnim riječnikom rečeno, obrambeni igrač. Krajnje je vrijeme da preuzmemo aktivnu ulogu u politici pomirbe sa Srbijom. Zašto su naši političari prešutjeli inicijativu srbijanskog premijera Vučića o zajedničkome danu sjećanja na sve žrtve rata? Zašto država financira Srpsko narodno vijeće da bi ono pričalo samo o jednome dijelu srpskih žrtava u Domovinskom ratu? Ne bi li bilo pošteno da Pupovac i SNV imaju jednaki odnos prema svim žrtvama rata koji je Srbija nametnula Hrvatskoj? Nažalost, u Hrvatskoj je prilično zanemarena činjenica da su prve žrtve srpskih ubačenih terorista, JNA i pobunjenika iz Hrvatske – upravo Srbi. Gotovo šest mjeseci prije pogibije Josipa Jovića na Plitvicama, u zaleđu Obrovca kod mjesta Žegar, 22. studenog 1990. srpski teroristi napali su policijsku patrolu. Tom prilikom poginuo je redarstvenik Goran Alavanja, dok je Stevan Bukarica bio ranjen. Zašto Milorad Pupovac ne bi pozvao Vladu Republike Hrvatske da podigne spomen-obilježje Srbima koji su poginuli u Domovinskome ratu braneći svoju domovinu Hrvatsku? Istražujući za nedavno objavljenu knjigu „Oluja koju nismo mogli izbjeći“, naišao sam na podatke koji svjedoče da je puno Srba dalo svoj život za samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku. Zašto Vlada Republike Hrvatske ne bi financirala takav spomenik i pozvala srbijanskog predsjednika i premijera da ga svečano otkriju kad bude podignut? Zašto im ne bismo dali priliku da se konačno i nedvosmisleno izjasne o dvama pitanjima. Prvo, priznaju li međunarodno priznatu samostalnost i suverenost Republike Hrvatske priznavanjem žrtava vlastitog naroda koje su pale na tom putu? Drugo, jesu li im pripadnici srpskog naroda koji su dali svoj život za hrvatsku domovinu, manje vrijedni od onih koji su oružjem krenuli protiv Hrvatske i Hrvata? Mislim da je to najmanje što možemo napraviti u interesu sprječavanja novih ratova. Toliko dugujemo vlastitoj djeci.