„Bliskost se ne mjeri ni brojem susreta ni brojem izgovorenih riječi jer je život satkan iz trenutaka. Mnogo znači kad netko s tobom dijeli posebne trenutke kao što ih ja dijelim s tobom. Blisko je lice ono o kojemu rado misliš i kad ga ne vidiš i kojega se rado spominješ i kad ti njegovo tjelesno obličje sve više postaje uspomenom“, budio me san potaknut davnim susretom točno u cik zore dok smo se bližili Ratcu. Bili su to snovi iz kojih mi se nije dalo buditi jer bijahu poput priča i razgovora za koje bismo da se nikad ne završe jer kad bi završili i kad bismo ih ponovno ushotjeli započeti, vazda bi nešto pošlo po zlu, razabrale bi se skrivene primisli, životne računice, prizemne sitnoće i sve druge ljudske krivine duboko zakopane ispod površine dobrote i poniznosti. 

Bilo je ugodnije lješkariti u mekoći jutarnjega snoviđenja negoli se buditi (kad bih napokon uspio izmaknuti slovu vlastita gorčina i kad bi bore koje su mi urezala sva razočarenja i porazi načas iščezli) u neizvjesnosti jutra čiji te putovi mogu odvesti tamo ne zna se kamo. Ćutjeh kako mi se udovi šire i kako mi se pogled blaži te kako me more miluje ljuljajući tu našu barku, otvorih jedno oko i ugledah snenoga Svebora kako stišće kameju dok nam more bira put, pronađoh mir u tome kraju u kojemu vrebaju gusari i Turci mrko motre s obale na svaki sumnjiv pokret te poželjeh ostatak života provesti u klatnji barke na debelu moru na razmeđu jave i sna.

Uz neprepoznavanje se pogubnih posljedica pretvaranja Hrvatske u zemlju s tisuću jezika, koje ide naruku našim susjedima što rastakanjem hrvatskoga jezika mrve i tako ranjeno hrvatsko biće u susjednim državama, u posljednje se vrijeme i mnogi naši stavotvoritelji upinju dokazati kako je hrvatstvo mit jer su Hrvati zajednica vrlo raznorodnih i na brzinu u XIX. stoljeću skupljenih plemenskih skupina koje dotad ništa nije povezivalo. Posljednja je meta zapadna Hercegovina u kojoj je, hajde da upotrijebimo hiperbolicu koja i nije tako daleko od istine, više Hrvata nego stanovnika. 

Pritom se „naši ljudi na terenu“ počesto pozivaju na neovisnost srednjovjekovnoga Huma i navodnu nepovezanost Humljaka i ostalih Hrvata, navodno nespominjanje hrvatskoga imena te se čovjek pita komada li Milomir Stepić hrvatsko ozemlje na temelju vlastite ideje ili samo prepisuje od naših domaćih izdajnika. Pritom je zanimljivo da ti isti autori ne propituju jedinstvenost srpskoga naroda i ozemlja iako je, primjerice, Beograd prvi put došao u srpske ruke 1284., i to nakratko jer su od 1319. do 1402. njime (ponovno) zavladali Ugri (a bilo je tu i Bugara, križara, Bizanta…), a zatim ga još jednom (1427. – 1521.) vratili u svoje ruke i iz njega se branili od Osmanlija.

Ukratko, srpska je prijestolnica prije dolaska pod osmanlijsku vlast pod srpskom vlašću bila znatno kraće nego Hum pod hrvatskom (sjetimo se vladavine Trpimirovića i poslije Šubića), neki su današnji dijelovi Beograda (poput Zemuna) bili unutar različitih sastavnica hrvatske države do 1918., ali od srpskih povjesničara i hrvatskih vlasnika prava na istinu nisam nikad čuo da preispituju srpstvo Beograda. Nadalje, dok se Hrvati rastavljaju na proste faktore, potpuno se zaboravlja na udio Vlaha i Cincara u suvremenome srpstvu te činjenica da se nemali dio srpskih Vlaha sve do konca XIX. stoljeća nije jezično asimilirao.

S druge strane, hrvatski se Vlasi po podatcima iz XIV. i XV. stoljeća jezično ne razlikuju od svojih susjeda Hrvata (uz iznimku Ćića), pa se postavlja pitanje zašto se one koji hrvatski zbore barem 600 godina nastoji pretvoriti u poseban narod ili ih donekle izdvojiti od ostatka, a oni su koji su do prije stotinjak godina govorili jezikom koji pripada drugoj podskupini indoeuropskih jezika nedvojbeno pripadnici suvremenoga srpskog naroda. I vjerski se ključ često nejednako primjenjuje! Naši nas dušobrižnici često upozoravaju kako ne smijemo stavljati znak jednakosti između vjere i narodnosti, no to obično vrijedi samo za katolike. 

Nitko se, međutim, ne pita zašto bi Pećka patrijaršija bila isključivo srpska ako su joj pripadale ili joj pripadaju i crnogorske i makedonske eparhije, a kad se spomenu Hrvati pravoslavci, svima je u glavi NDH iako je, primjerice, August Harambašić rođen 80 godina prije njezina nastanka.

Dakako da su Hrvati kao narod nastali iz različitih sastavnica, uostalom hrvatstvom se danas diči i katalonski Hrvat Xavier García i nitko mu to nema prava oduzeti, ali kad se te razlike nastoje iskoristiti za neke nove unutarhrvatske podjele, onda nam valja zaviriti u susjedno dvorište ne samo zato što se te podjele obično ondje kuhaju, nego i zbog toga da bismo se imali s čim usporediti te pritom primijeniti ista mjerila. Kad se ona primijene, i slijepi bi trebali progledati, ali mi smo narod tvrde šije, a slabe vjere.

Nakon gušta obično dođe manji gušt – plaćanje. Račun nije bio mali, ali se platilo kovanicama. Konobar u čudu gleda kovnicu novca. „Korona je, nije se išlo na misu, pa se skupilo lemozine“, dobacih mu dok je sa stola kupio srebrnjake.”, piše Domagoj Vidović za Hrvatsko slovo. 

*Domagoj Vidović rođen je u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu obranivši rad Nacrt za vidonjsku antroponimiju i toponimiju. Od 1. rujna 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja pod mentorstvom Dunje Brozović Rončević. Danas radi na projektima Odjela za onomastiku i etimologiju te projektima Hrvatski mrežni rječnik (MREŽNIK) i Hrvatsko jezikoslovno nazivlje (JENA) koje podupire HRZZ. Ujedno je voditeljem Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.).

**Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Portala dnevnih novosti.