Dolazak prvih vojnika iz varaždinskog kraja na lipičko -pakračko bojište 1991. godine

Prošlo je 30 godina od početka Domovinskog rata i danas se borimo s problemima druge prirode. Međutim, ne smijemo zaboraviti to vrijeme teških i sudbonosnih događaja po naš narod i borbe za opstanak naše države. Važno je da dokumentiramo stvarna zbivanja sada dok su sudionici prisutni i mogu ih rekonstruirati. U tim presudnim trenucima ljudi iz varaždinskog kraja dobrovoljno su oružjem odlazili braniti stečenu neovisnost, slobodu i cjelovitost naše države u druge krajeve domovine gdje su se odvijale neposredne borbe. Mi smo tada bili mladi, sanjali i živjeli svoje snove koji su nam bili prekinuti. Budućnost nam se činila teškom i neizvjesnom, tjeskobna pitanja su mi se rojila po glavi: „Hoćemo li se uspjeti izboriti za slobodu i obraniti našu domovinu? Hoćemo li uspjeti osigurati sebi i djeci bolju budućnost? Ili će se povijest ponoviti pa ćemo kao mnogi naši očevi, djedovi i ujaci završiti u dugim povorkama u smrt čije slike još neizbrisivo žive u sjećanjima starijih ljudi?“

U mnogim mjestima varaždinskog kraju i sjeverozapadnog dijela Hrvatske, na njihovim grobljima nalaze se spomenici poginulim braniteljima. Novim generacijama treba govoriti o borbenome moralu, o hrabrosti i odlučnosti ljudi koji su neposredno s oružjem, odlazili na druga bojišta diljem Hrvatske braniti je od velikosrpske agresije. Na njihovoj hrabrosti, odlučnosti i žrtvi temelji se naša domovina. Dužnost nam je pisati i prisjetiti se naših očeva, rođaka i znanaca, koji su ostavljali svoj dom, zavičaj i relativnu sigurnost i odlazili na bojišta. U tim teškim i sudbonosnim danima sad već daleke 1991. godine kroz dvije priče zapovjednika satnija opisana je surovu stvarnost rata koji su proživjeli prvi pripadnici 104. Varaždinske brigade Hrvatske vojske u kasnu jesen 1991. godine pri dolasku na lipičko - pakračko bojište. Ti su zapovjednici neposredno vodili svoje ljude u borbu, suprotstavili se srpsko – četničkim napadima i time doprinijeli ukupnim naporima branitelja iz Zapadne Slavonije u sprječavanju neprijatelja da presiječe teritorij Hrvatske i dođe do granice Mađarske.

Početkom listopada 1991. god., pobunjeni Srbi Zapadne Slavonije uz pomoć Banjolučkog korpusa i dijela Varaždinskog korpusa bivše JNA uspjeli su zauzeti značajan dio zapadne Slavonije. Neposredno su bili ugroženi gradovi Nova Gradiška, Novska, Pakrac, Daruvar, Požega, Grubišno Polje, Orahovica, Slatina i Virovitica . Postojala je realna opasnost da u jednom snažnom prodoru zauzmu virovitičko-slatinsko područje, izbiju na madžarsku granicu i odsijeku slobodni dio Slavonije (slika 1).

Izvor: Sl 1. „Da se ne zaboravi 105. brigada HV 1991-1992. godine“.

U ranim jutarnjim satima u srijedu 30. listopada 1991. godine prvi pripadnici 1. bojne 104. brigade ZNG-a, sa zbornog mjesta ili mjesto okupljanja bivše vojarne JNA „15. svibanj“ smještene pored željezničkog kolodvora, okupili su se, kompletirali oružje i opremu, stali u stroj i nakon prozivke zapovjednika, ukrcali se u autobuse i kamione te u organiziranoj koloni krenuli na Zapadno-slavonsko bojište[1].

Priča zapovjednika satnije, 1. bojne, 104. brigade Hrvatske, Marijana Kosa[2]

Kada smo stigli u područje Brekinjska – Kapetanovo Polje, počeli smo s razmještanjem satnija prema predviđenom planu aktivnosti. U zapovjedništvo obrane sektora Pakrac, uz prisustvo zapovjednika bojne Marijana Streleca dobio sam zapovijed da iz područja sela Berekinska, u borbenom rasporedu uđemo u selo Toranj udaljeno 4,5 km, a u kojem se još možda nalaze neprijateljske snage, (nije se točno znala jačina i raspored četničkih snaga), pregledamo sve kuće i gospodarske objekte, smjestimo se te zaštitimo civilno stanovništvo od nasilja, maltretiranja i raznih drugih oblika ugrožavanja. Četiri naša tenka iz smjera Batinjana i Banovaca davat će nam potporu prilikom našeg ulasku u selo Toranj. Iako su postrojbe specijalne policije MUP -a, još 9. i 10. listopada 1991. god., predvođene Tomislavom Merčepom razbile i potjerale četnike na područje Batinjana, Tornja i Gornje Obriježi, u ovo područje ubacivale su se četničke skupine.  Našim dolaskom ovo područje postalo bi sigurnije za naša daljnja borbena djelovanja, a osigurala bi se i komunikacija koja je vodila od Gaja - Tornja –  Banovca - Batinjana do Omanovca za opskrbu Pakraca i Lipika.

      Ulazak u selo Toranj

Slika 2. sela Toranj,

Nakon primljene zapovijedi, sa zamjenikom i zapovjednicima vodova detaljno smo razradili plan izvršenja zadaće. Satniju smo podijelili u dvije skupine. Ja sam predvodio prvu skupinu, a iza mene drugu skupinu vodio je moj zamjenik Rajko Košćak. Dobro naoružani i opremljeni ručnim raketnim bacačima u taktičkom borbenom rasporedu kretali smo se polagano korak po korak dobro motreći da nas ništa ne iznenadi. Prolazili smo područjem hrastove šume i guste živice, što je predstavljalo veliku opasnost za postavljanje njihove zasjede ili postavljenih mina, ali srećom sve je prošlo dobro. Kako smo se približavali selu Toranj, četnici su počeli pucati prema nama, ali nitko nije stradao.

Dolaskom tenkova iz smjera Batinjana i Banovaca te ulaskom satnije u selo, četničke skupine su se povukle u šumu Turkovča. Tako smo zaposjeli mjesto Toranj bez neke borbe. U središte sela Toranj došla su i četiri tenka iz bjelovarske postrojbe. No, u tom trenutku dobili smo dojavu preko radio veze da nas nadlijeće zrakoplov bivše JNA i kreće se prema Tornju. Zapovjedio sam vojnicima da potraže zaklone, a zapovjedniku tenkovske postrojbe da sakrije tenkove u gospodarske objekte (sjenik) kako ne bi bili vidljivi i raketirani. Tijekom brišućeg preleta zrakoplov bivše JNA na izlasku iz Tornja odbacuje avio-bombu tzv. “krmaču“ od 250 kg. Silna detonacija dugo nam je odzvanjala ušima, srećom nije nitko stradao od ove velike eksplozije. Nakon što se situacija smirila mi smo se razmjestili po kućama.

Drugi dan nakon zaposjedanja sela Toranj uslijedilo je utvrđivanje položaja: kopanje rovova, staza kretanja, izrada minskih polja te uređivanje smještaja za boravak (slike 3 i 4). Međutim, četnici nisu mirovali, često bi pucali po nama iz strojnica ili minobacača. Rovove, zemunice i grudobrane smo natkrivali i maskirali kako bi što više nalikovali prirodom okruženju. Ispred uređenih rovova na udaljenosti oko 80 do 100 metara postavljali smo minsko polje kako bi spriječilo iznenadni i neočekivani napad četničkih snaga iz šume Turkovača u koju su se povukli prilikom ulaska naše satnije u Toranj.

Slika 3. Zapovjednik satnije Marijan Kos (lijevo) i Josip Kapeš (desno) u centru sela Toranj,

Daljnji boravak na ovom području postajao je sve teži i sve suroviji. Dani koji su slijedili postali su hladniji, a noćima se temperatura spuštala i desetak stupnjeva ispod nule. Vatra se nije smjela ložiti kako se ne bi otkrivali naši položaji. Neprijatelj bi po nama pucao i danju i noću iz svega što ima, kao da imaju streljiva i oružje napretek. Često nas zasipaju rafali iz strojnica, a posebno je opasna snajperska paljba po našim položajima. Po našim položajima često padaju granate od minobacača 80 – 120 mm, gađaju nas i topovima i višecjevnim bacačima raketa (VBR 122 mm). Nakon toga nastala bi duga i jeziva tišina kao da su svi četnici nekud otišli, a onda odjednom ponovno jaka paljba. Paljbu su ponavljali i noćima. I napadi skupina četnika iz šume Turkovače su se pojačavali. Teško je opisati i ljudima predočiti situaciju u kojoj smo se nalazili. Ali morali smo izdržati jer smo bili svjesni da nas nema tko zamjeniti, da nema drugoga rješenja. Zato smo i došli ovamo.

Pripadnici 2. satnije na obrambenim položajima u selu Toranj

Slika 3. Uređenje rovova i zemunica

Slika 4. Na položajima u selu Toranj

Izvor, Monografija 104. brigade HV, 1994. god.

U odbijanju tih napada neprijatelja iz šume Turkovača, potrošili smo puno streljiva te sam zatražio 31.10.1991. god. popunu streljivom iz logističke baze u Ploštinama[3].

Nažalost u jednom napadnom djelovanju 1.11.1991. godine na dan svih Svetih, iako je bilo dogovoreno primirje radi posjeta nekih mještana groblju, oko 13.00 sati neprijatelj je iznenada pokušao izvesti napad na naš drugi vod. U rovu s grupom gardista nalazio se desetnik Vladimir Dombaj, koji je prvi uočio četnike kako se približavaju rovu i u toj snažnoj paljbi, biva pogođen i na mjestu pogine. Iako je sanitet brzo stigao na mjesto događaja, bespomoćno tijelo ležalo je u rovu mrtvo.  Shvatili smo surovost rata s četnicima koji su bili spremni napasti čak i na dan Svih Svetih i njihovog potvrđenog dogovora o prestanku paljbe u vrijeme posjeta mještana grobljima. Na ovom položaju zadržali smo se sve do polovice studenog 1991. godine kada nam je došla prva smjena.

Slika 5. Vlado Leskovar pored uništenog kombi vozila

Slika 6. zapovjednik bojne Marijan Strelec u obilasku naše postrojbe

U tim teškim uvjetima potrebno je bilo organizirati prehranu i odmor za vojnike, odjeću, sokove, tople napitke, cigarete te ostale potrepštine. Logističku potporu organizirao je bojnik Ivan Sokač, koji je bio zamjenik zapovjednika 104. brigade ZNG -a Varaždin. U slučaju da je postrojba bila u neposrednom borbenom djelovanju na nepristupačnom terenu, u takvim uvjetima nije bila moguća dostava kuhane hrane zbog izlaganja opasnosti, ali kad su borbena djelovanja prestala ili su bila smanjenog intenziteta izvršena je dostava hrane.  U gradu Varaždinu i okolici, građani su organizirano prikupljali odjeću, obuću, odore, cigarete, slatkiše i druge potrepštine za pripadnike ZNG-a na bojišnici.

Listopad i studeni 1991. godine bili s posebno teški mjeseci za hrvatske vojnike i civile na području Pakraca. Komunikacija koja je vodila od Gaja – Brekinjske – Tornja –  Banovca - Batinjana do Omanovca imala je značajnu ulogu za opskrbu Pakraca i Lipika. Zato ju je neprijatelj namjeravao presjeći i staviti pod svoju kontrolu. Nakon našeg dolaska u ovo područje i stabiliziranja bojišta, lokalno stanovništvo se osjećalo sigurnije i počelo se vraćati. Među prvim hrvatskim obiteljima koje su bile protjerane iz svojih kuća od strane četnika vratili su se obitelj Bec, Jozo i supruga Bec Ružica i njihov malodobni sin Robert, obitelj Schmidt,  Stjepana, Mirjana, Mijo, Marija, dvije malodobne kćerke Manuela i Mihaela, Keč Josip, Behar Željko, supružnici Krenek Franjo i Julijana, Tot Stjepan i Marica i jedan mještanin srpske nacionalnosti Đeuš Stevo. S navedenim mještanima uspostavili smo izuzetan kontakt i cijelo su vrijeme bili sa nama te smo im pomagali u svemu što je trebalo.

Ulazak 2. satnije 1. bojne ZNG -a Varaždin u područje sela Toranj prethodnica je dolaska cijele 104. brigade ZNG -a Varaždin na zapadnoslavonsko bojište. 

Priča zapovjednika satnije Marijana Kostanjevca

S dolaskom na lipičko-pakračko bojište u jesen 1991. godine, zapovjednici, stožerno osoblje te vojnici varaždinske 104. brigade HV, bili su suočeni s mnogim izazovima.  Šokirali su nas razgovori s domaćim ljudima koji su svjedočili o okrutnosti i brutalnosti sukoba.  Dojučerašnji susjedi Srbi, s kojima su mnogi Hrvati bili i u kumskim vezama, počeli su ih ubijati, čineći zločine koje je teško opisati, a nemoguće razumjeti.  Pored mnogih obveza koje smo imali kao zapovjednici, sjećam se da sam dio vremena potrošio na razgovore sa svojim vojnicima te domaćim ljudima kako bih pokušao ublažiti strah i popraviti moral.  Taj strah smo vidjeli u očima ljudi kada smo kratko boravili u selu Ploštine gdje su živjeli pripadnici talijanske manjine.  Kazali su nam, ako mi odemo i oni će napustiti svoje selo. No, mi smo išli naprijed, prema Batinanjima i u Lipik.

Slika: 1. Zapovjednik satnije Marijan Kostanjevac

Došli smo iz Varaždina i većina ljudi još nije osjetila miris baruta niti doživjela eksplozije granata ili zvižduk metaka tik uz glavu. Razmjestili smo se u selo Batinjani kod Lipika. Tragovi nedavnih borbi vidjeli su se na svakom koraku. Tada sam bio zamjenik zapovjednika satnije.  Jednog dana pojavili su se naši tenkovi T55, kojI su podržavali naše snage u obrani, kratko su se zadržala kod naših položaja i ispalila par granata prema četnicima i krenuli dalje, međutim neprijatelj nas je uočio i počeo zasipati naše položaje granatama. Mi smo se povukli u kuću koja je imala podrum. Detonacije projektila bile su sve jače i bliže. Sve oko nas se treslo, a žbuka i komadi cigle letjeli su po nama. Strah se vidio u ljudima i započeo je nemir. Tada sam ja ustao i rekao ljudima kako smo ovdje sigurni jer je kuća čvrsta, dobro građena i tu u podrumu ove nam detonacije ne mogu ništa. Moramo izdržati, biti mirni i prisebni. U ovoj situaciji ne smijemo izlaziti van i tražiti neki sigurniji zaklon jer ćemo biti pokošeni.

Nakon prestanka detonacija izašli smo iz podruma i, imali što vidjeti. Pogođeno krovište kuće se urušilo, probijena je tavanska ploča (deka), ozidani bunar u dvorištu kuće je nestao, vidi se samo rupa bunara, kamioni izrešetani gelerima i praznih guma. Nikome od nas nije se ništa dogodilo. Moja prisebnost i reakcija u onom trenutku umirila je ljude koji su bili u podrumu (oko 40 pripadnika voda). Mogu samo zamisliti što se moglo desiti da je netko ranije u panici viknuo bježimo, a ljudi u strahu bi istrčavali i tražili druge zaklone.

Ubrzo je stigla i hitna pomoć te pripadnici susjednih postrojbi. Govorili su nam kako su gledali snažne eksplozije i dim iznad naših položaja, misleći da smo stradali. I nisu se mogli načuditi kako nitko nije povrijeđen.

 

 Slika: 2. Zapovjednik Marijan Kostanjevac sa svojim bojovnicima (treći s lijeva)

Nakon toga događaja zapovjednik satnije, vidno potresen, otišao je do zapovjednika 104. brigade, pukovnika Ivana Rukljića i ispričao mu ovaj događaj. On više nije želio biti zapovjednik satnije te je mene predložio za zapovjednika satnije. Ubrzo sam postao i zapovjednik satnije. Tako je dobro prošlo prvo vatreno krštenje naše satnije .na bojištu.

Tu sam ponovo sreo i profesora Marijana Cingulu, zapovjednika koji je vodio obranu u selu Majur, (profesor na FOI Varaždin i Ekonomskom Fakultetu Zagreb), koji je bio moja veza s Zapovjedništvom obrane grada Varaždina kada smo osvajali vojarnu ranije u rujnu te godine.

Sjećanje na taj dan ne blijedi. U obrani Lipika ostao sam do 6. srpnja 1992. godine.

O predstojećoj vojnoj operaciji oslobađanja Lipika i ulazak u selo Klisa, u drugoj priči.

Slika 3. Ostaci uništene crkve u Lipiku