1. pješačka bojna (Varaždinska) 104 brigade HV. u borbama u Zapadnoj Slavoniji, 1991. g.

Vijesti koje svakodnevno bez daha pratimo vezane uz rusku invaziju na Ukrajinu vratile su nas u 1991. godinu, u vrijeme kada smo branili svoju hrvatsku grudu suočeni s jednom od najjačih vojnih sila u Europi. I sada svjedočimo epskoj borbi između dobra i zla. Narod Ukrajine danas brani stečenu neovisnost, slobodu i cjelovitost svoje države. Žene, djeca i stariji odlaze iz ratom zahvećenih područja, a sposobni i voljni muškarci ostaju braniti svoje gradove i sela. I mi smo tada odlazili na bojište u zapadnu Slavoniju, sprječavajući srpske snage u naumu da presjeku Hrvatsku kod Virovitice.  U tom slučaju stotine tisuća ljudi završilo bi u izbjeglištvu u svijetu, a sudbina naše mlade zemlje bila bi potpuno neizvjesna.  Ostavljali smo svoje obitelji, svoje najmilije i vjerovali u pobjedu i u bolje sutra. No, neki se nisu vratili. I sada kada gledamo junačku borbu Ukrajinaca za svoj opstanak, želimo im pomoći u borbi sa sličnim zlom s kojim smo se i mi susreli prije tridesetak godina..

Ponovno svjedočimo staroj mudrosti - tehnički i tehnološki jača vojska ne dobiva rat, nego junaštvo, hrabrost, domoljublje i moral ljudi koji brane svoj dom. Rat za Ukrajinu pokazuje nam i veličinu našeg postignuća kada smo obranili svoj zemlju. I zato moramo iznova podsjećati nove generacije na teško izborenu slobodu i državu; moramo mlade ljude upoznavati s događajima iz tog teškog, ali svjetlog razdoblja. Smatram da je važno dokumentirati događaje s prve crte iz prve ruke, ispričati priču ljudi koji su ih neposredno doživjeli.

I u ovom nastavku serijala iz Domovinskog rata, pišemo o braniteljima 1. pješačke bojne (varaždinske) 104. brigade HV.  Pišemo o ljudima koji su neposredno sudjelovali u borbama i o zapovjednicima koji su ih vodili. Opisujemo stvarne situacije i događaje kako bismo ih zabilježili za generacije koje dolaze, jer narod koji iz svoje povijesti ne uči i koji ju zaboravlja, ponavlja svoje greške.  

Protivnik s kojim smo ratovali bio je zadojen mržnjom prema svemu hrvatskom. Pored pobunjenih srba iz zapadno-slavonskog područja, velik broj vojnika s kojima smo se sukobljavali dolazio je ratovati iz područja sjeverne Bosne, iz područja Kozare, Bosanske Dubice, Prijedora, Sanskog Mosta, Ljubije....  Mentalno i duhovno, živjeli su u vremenu drugog svjetskog rata, zadojeni mržnjom, nazivali su nas ustašama; poručivali nam da za nas nema milosti, da nas „čeka duboka jama“, činili su zločine koje je teško opisati i nemoguće razumjeti. „Jao onome tko će biti zarobljen“, poručivali su nam. U filmu “Broj 55” prikazana je tragedija hrvatskih branitelja koji su u zasjedi zarobljeni te ubijeni u Kusonjima. U velikojsrpskim planovima za nas nije bilo mjesta na zemlji.

U ovom nastavku prisjetiti ćemo se jednog teškog razdoblja koje su prošli pripadnici 1. pješačke bojne (varaždinska) na lipičko-pakračkom bojištu krajem studenoga i početkom prosinca 1991. godine. Nakon provedene mobilizacije i dolaskom nove smjene Varaždinaca na bojište 1. pješačka bojna 104. brigade HV, rasporedila se u slijedećim mjestima: 1. satnija- s. Omanovac – G. Obrijež; 2. satnija - s. Batinjani; 3. satnija – s.Toranj;  Zap bojne – s. G. Obrijež; Zap. Brigade – V. Banovac; bitnica minobacača MB 120 -. s. Gornja Obrijež i haubice 105 mm u području G. Obrijež. U borbenom rasporedu bojne u šumi između sela Toranj i sela Mali Banovac početkom XII mjeseca, a vezano uz predstojeću operaciju oslobađanja Lipika nalazila se samohodna bitnica haubica H 122 mm „Gvozdike“. Veličina teritorija koju je nadzirala bila je oko 30 četvornih kilometara. Iako je bilo tu i drugi manjih postrojbi sastavljenih od lokalnog stanovništava, tako velik prostor nije se mogao u potpunosti nadzirati. Temeljna zadaća bojne fokusirala se na čuvanje komunikacije koja je vodila od Gaja – Brekinjske - Tornja - Banovca - Batinjana do Omanovca i drugi krak od sela Batinjana do Prekopakre koji je bio važan radi održavanja opskrbe Pakraca i Lipika. Neprijatelj je namjeravao staviti ih pod svoju kontrolu i tako okružiti i blokirati gradove Lipik i Pakrac. (slika 1)

 Slika 1. Raspored postrojbi 1 pješačke bojne/104 brg. HV.

Krajem studenoga i početkom prosinca situacija u Lipiku i Pakracu bila je vrlo teška. Posebno je teško bilo u Lipiku, jer su veći dio grada držali četnici. Neprijatelj je stalno napadao položaje 2. satnije koja je kontrolirala dio komunikacije i raskrižje u selu Batinjani prema Pakracu i G. Obriježi. Detonacije granata, i bliže i dalje, rafali i pucnjevi čuli su se i danju i noću. Rijetki su bili trenutci tišine. U uvjetima neispavanosti, straha, studeni i općenito ratne psihoze i tjeskobe, mi zapovjednici s mobiliziranim pripadnicima satnije ulagali smo izuzetne napore na jačanje borbenog morala.  Za vrijeme hladnih zimskih noći, vjerojatno zbog straha, ljudi se imali potrebu grupirati se; odnosno, znali su napustiti svoja stražarska mjesta, što je bilo izuzetno opasno. Kako bi smo prebrodili strah i ojačali koheziju i povjerenje u postrojbi, poslije ponoći s odabranom skupinom hrabrih vojnika obilazio sam borbene položaje i stražarska mjesta. S uređajima za noćno gledanje motrili bismo bojno polje ispred sebe kako nam se ne bi prikrala neka četnička skupina i postavila zasjedu. I sad se sjećam teških razgovora koje sam vodio sa svojim vojnicima, kako sam ih hrabrio, govorio da moramo izdržati i da ćemo mi pobjediti, a kada nastupi mir ponovo ćemo se okupljati i prisjećati ovih teških dana.

Neprijatelj se koristio taktikom napada manjih skupina, postavljajućih nam zasjede.  I mi smo slično postupili, teritorij smo pokušavali nadzirati šaljući izvidničke skupine i patrole koristeći domaće mještane kao vodiče koji dobro poznaju svoj kraj. I neprijatelj i naše snage minirali su pojedina osjetljiva područja i opasno se bilo kretati po tom terenu. Često bi smo čuli i detonacije od postavljenih mina koje su aktivirale napuštene domaće životinje lutajući šumom u potrazi za hranom ili za vjetrovita vremena kada su se grane savijale ili lomile i tako aktivirale postavljene mine.

U jednoj takvoj patroli koju sam vodio na području sela Batinjani, kod šume Turkovača uočili smo neprijateljsku skupinu na udaljenosti 250 do 300 metara, kako promatra naše položaje i vjerojatno nam priprema zasjedu. Nisu nas primjetili, a zbog čistine koja nas je dijelila mi im nismo mogli prići bliže. Odlučili smo ih iznenaditi. Na naše kalašnjikove zašarafili smo čelične šalice na izlazu cijevi puške. Kako bi povećali domet, prvo bi stavili kovanicu u dno šalice, zatim ručnu bombu te skinuli osigurač iz ručne bombe. Za ispaljivanje koristili smo tromblonski metak punjen samo barutom. Pod kutom od 40 – 50 stupnjeva ispalili bismo ručne bombe prema njima, tako da su detonacije odjeknule iznad njihovih položaja. Zatim smo po njima otvorili vatru iz naše strojnice. Četnička skupina, vjerojatno šokirana, pobjegla je prema šumi Turkovača, odnosno prema selu Kukunjevac. Ovakva upotreba bombe i puške poznata je pod nazivom „pijani ustaše“ (slika 2).

Slika 2. „pijani ustaše“

Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=40qmQO2FTJk

Bilo je i smješnih situacija koje su više govorile o ratnoj psihozi koja je tada vladala. Jedne noći, mislim između jedan ili dva sata poslije ponoći, dobio sam poziv od stražara da se vjerojatno kroz jarugu i šikare prema nama približavaju četnici. Rekao je kako se čuje kretanje, glasno disanje i pucketanje grančica. Zauzeli smo borbene položaje i čekali. U ruci sam držao električni upaljač za mine usmjerenog djelovanja koje su bile postavljene u toj jarugi. Nitko nam se ne približavao i ništa se nije dešavalo, ali i dalje se čulo  neko tiho puhanje i stenjanje. Uređajem za noćno gledanje pokušavali smo vidjeti gdje su četnici, jer činilo se da su pored nas, ali ništa nismo vidjeli.  Odjednom, desetak metara od nas uočili smo pokret na tlu i spremili se na paljbu iz svega oružja – bio je to JEŽ!  Stenjući i njuškajući i pušući, hodao je i tražio hranu, a mi skoro raspalili iz sveg oružja po siročiću.

Slika 3. prvi s lijeva, Zapovjednik 2. satnije Marijan Kostanjevac, Zovko Antun i Vlado Golub

                  Zasjeda između kote 225 i 264.

I ranije su se dešavale situacije u kojima su stradavali i pogibali naši vojnici, ali to nije utjecalo na borbeni moral. No, događaj koji se desio 2. prosinca 1991. na području 1. satnije jako nas je uznemirio. Još se nije desilo da u jednom danu strada toliko branitelja. To je jedna od najtužnijih priča u povijesti 104. brigade HV. Upravo zato želim detaljnije opisati ovaj događaj nego što je opisan u knjizi Monografija 104.brigade HV iz 1994. godine.

Prva satnija bila je razmještena u području sela Omanovac i Gornja Obrijež.  Zadaća joj je bila odbijati napade iz smjera sela Dereza i Kusonje te osigurati premetnicu Pakrac - Badljevina (Daruvar). Ključno je bilo držati kote tt225 i kota tt264, koje su bile zadnje točke dodira ispred jakih neprijateljskih uporišta u Derezama. I četnicima je bilo bitno kontrolirati ovo područje oko Lipika i Pakraca, jer spajajući se sa snagama u selu Kukunjevc, grad Pakrac bio bi u okruženju. Ovu prometnicu su četnici kontrolirali sve do 25. studenoga 1991. godine. Tada je skupina domaćih branitelja predvođena zapovjednicima Marijanom Kulhavi – Foka, Stipom Hodakom i pripadnicima samostalne 76. bojne Pakrac potjerala četnike i stavila prometnicu pod nadzor hrvatske vojske. U toj borbi poginuo njihov suborac Krunoslav Želimorski. Dolaskom varaždinaca, ovu zadaću je preuzela 1. satnija.

Četnici su i dalje pokušavali zasjedama i upadima povratiti taj važni teritorij. Zbog toga su položaji na kotama tt225. i tt264. često bili izloženi granatiranju iz minobacača i topova te četničkim pješačkim napadima. Područje je brdovito i šumovito i moguće je bilo da se iza svake bukve pojavi naoružani četnik. Mi nismo smjeli dopustiti da ova dominantna zemljišta ostanu bez našeg nadzora ili da neprijatelj njima ovlada. Grad Pakrac je ovom cestom je bio povezan s Daruvarom. Na svakoj koti bila je po jedna desetina koja je nadzirala prometnicu i motrila neprijatelja prema Derezama.

U selima Male, Srednje i Velike Dereze bio je razmješten jedan batalijon 5. kozaračke brigade teritorijalne obrane iz BIH-a, ojačan tenkovskom četom.  Pored domaćih četnika, veći dio sastava bataljona činili su dragovoljci iz BiH i Srbije i dobro naoružani od strane JNA.  Dakle, sva ta banda, njih oko šest stotina, ovdje se razmjestila krajem kolovoza 1991. godine i dobro je poznavala ovo područje.

Slika 4. Borbeni položaj na koti 225.

Samo dan nakon nesretne pogibije zapovjednika 1. satnije, Damira Hrašćanca, oca dviju kćeri, koji je bio teško ranjen 27.11.1991. godine, a preminuo u bolnici u Zagrebu 1. prosinca 1991., dana 2. prosinca 1991. godine dogodila se četnička zasjeda u kojoj pogibaju dvojica, a šestorica branitelja bivaju ranjena.

Zapovjednik voda Vilko Adamić poveo je novu smjenu, vozeći se kamionom prema koti 264. Četnici su vjerojatno pozorno motrili kretanje i birali trenutak kada će učiniti najviše zla. Zasjedu su pripremili u području šume Zukva, u 14.30 sati, kod raskrižja prema Derezi. U trenutku kada je pun kamion vojnika došao do raskrižja za Derezu, četnici su koristeći pancirnu municiju prvo izrešetali kamion i ranili vozača kamiona, koji unatoč ranjavanju uspijeva zadržati prisebnost da kamion ne skrene u jarugu te ostaje na cesti, zatim su nastavili pucati prema obrambenim položajima prema koti 264 i ranili još jednog vojnika. Desetina na položajima se povlači dublje u šumu i sklanja u iskopani rov.

Od četničkih rafala u kamionu pogibaju dva branitelja, Josip Crnčec i Ivan Kurtek, a šestorica branitelja su ranjena: vozač kamiona Stjepan Brlek te Radivoje Deban, Milivoj Benčić, Josip Vitez, Damir Horvat i Zvonko Glavica. U tim trenucima na mjesto zasjede iz pravca sela Stari Majur nailazi kombi vozilo s pripadnicima ludbreške satnije. Mladen Bačani i Stanko Hižak, iskaču iz vozila i preuzimaju nekoliko ranjenih, dok Krunoslav Križanić uskače u oštećeni kamion u kojem su bili poginuli s još nekoliko ranjenih i sa zapovjenikom voda Adanićem odlaze u selo Stari Majur. Preživjeli vojnici koji su iskočili s kamiona ostaju ležati u kanalu uz cestu. Za nešto više od pola sata na na mjesto zasjede dolaze Vladimir Leskovar i Branko Bešenić i nalaze neozljeđene vojnike koji leže uz cestu, između ostalih i Marijana Kostanjevca (mojega imenjaka, pokojnog načelnika općine Vinica), koji im je ispričao što se dogodilo[1].

Slika 5. Pripadnici ludbreške satnije koji su prvi došli na mjesto zasjede

      S lijeva: Mladen Bačani Krunoslav Križanić, Ljubomir Ivanovič i Vlado.

Leskovar i Bešenić zatim kreću u izviđanje u području šume Zukva. Tom prilikom pronalaze mjesto odakle su četnici pucali i pronalaze gomilu čahura od pancirne municije calibra 7.62 mm. Četnici su izvršili svoju namjeru i pobjegli prema selu Male Dereze[2].

Vozač kamiona Stjepan Brlek ovako je opisao ovaj događaj: „Moj zadatak je bio da kamionom prevozim borce na tim opasnim mjestima od trenutka kada je cesta bila razminirana. Kamionom smo krenuli iz Omanovca. U kamionu se nalazilo još jedanaest vojnika varaždinske bojne. Dnevno sam tri do četiri puta prolazio tim područjem i do tada nije nikada bilo problema. Prevozeći smjenu toga dana, na koti tt 225 ostavili smo dva vojnika i krenuli dalje. Vozio sam 60 km na sat što je dosta brzo za takav put i takav kamion. Stotinjak metara prije našeg slijedećeg punkta začuo sam pucnjavu. U prvi mah pomislio sam da se puca s naših položaja, ali kada su meci počeli probijati kabinu, znao sam da smo napadnuti. Procijenjujem da su najmanje dvojica neprijateljskih vojnika pucala iz neposredne blizine s oko 20-30 metara. Jedan od prvih metaka koji je uletio u kabinu pogodio me je u bok. Imao sam sreću, u džepu sam nosio ručnu bombu i metak se je od nje odbio, a mene samo okrznuo. Bomba se nije aktivirala! Trenutak kasnije, jedan me metak pogodio u nogu. Izgubio sam kontrolu nad kamionom koji se skoro prevrnuo. Ipak, uspio sam nekako zaustaviti kamion. Potražili smo zaklone u kanalu uz cestu. Nažalost, već tada smo shvatili da su u kamionu ostala naša dva suborca koji su bili smrtno pogođeni. U kanalu uz cestu smo ostali oko pola sata i po nama je još otvarana paljba iz strojnice.“ [3]

U isto vrijeme kad se dogodila zasjeda, u selu Klisa zapovjednik topničke bitnice B.Bešanić i V. Leskovar, 

Vladimir  Leskovar 

izviđali su neprijateljske položaje za buduću napadnu opreaciju oslobađanja Lipika. „Slušajući našu radio komunikaciju čujemo panične pozive i brzo odlazimo do kote 225. Od vojnika saznamo da se na položajima između kote i 225 i 264 kod raskržja prema selu Dereze čula pucnjava i vjerojatno ima poginulih i ranjenih, jer se u to vrijeme provodila smjena desetine. Na koti 225 tražili smo nekoliko vojnika da pođu s nama, međutim nitko se       Branko Bešanić nije dobrovoljno javio, pa smo samo nas dvoje krenuli terenskim vozilom prema mjestu gdje su stradali branitelji. Vlado je brzo vozio i na mjestu gdje je bila zapriječena glavna cesta s velikim gromadama kamena, iskočili smo iz vozila i zatekli nekoliko vojnika koji leže u jarku uz cestu Daruvar-Pakrac. Ispričali su nam kako su prilikom smjene upali u četničku zasjedu u kojoj su dva branitelja poginula, a šest branitelja je ranjeno. Iz tog prostora uspjeli su ih izvući pripadnici ludbreške satnije. Nastala je tišina, nije bilo pucnjave i sve se smirilo.

Nakon toga, Vlado ih pita gdje su ostali vojnici kojima su oni dolazili u smjenu, no nije bilo odgovora. Pitali smo, poznaju li nekoga od tih vojnika ili zapovjednika i neka ih počnu dozivati. Nakon nekog vremena oni su se javili.  Nalazili su se u šumi s druge strane ceste u rovu i zaklonu, bliže cesti koja vodi kroz šumu prema Derezama. Jedan je bio lakše ranjen, drugi su bili neozljeđeni.

Konačno saznajemo istinu o tome što se dešavalo u trenucima napada i odakle su četnički rafali dolazili. Bilo nam je jasno da su četnici s namjerom postavili zasjedu uz rub šume uz samu cestu gdje su čekali dolazak kamiona punoga vojnika i tu je upravo napravljeno najveće zlo.

Vojnici su se smirili, uvjereni da nisu ostali napušteni i situacija je bila pod našom kontrolom. Leskovar i ja s dijelom pripadnika odlučili smo pretražili širi dio ovog područja i pronašli mjesto s kojeg je pucano, čahure, spustili smo se dolje, ali više nikoga od tih koji su izvršili zasjedu nije bilo.

Slika 6. Mjesto zasjede

Izvor: 54. Samostalni Čakovečki Bataljun – snimke nastale 9. 3. 1992. god. (56:10)

https://www.youtube.com/watch?v=6Cdsowb2pks&ab_channel=%C5%BDanNovosel

Ako pogledate film koji prikazuje ratno djelovanje 54. Samostalog čakovečkog bataljuna, snimljenoga 9. ožujka 1992. godine (56:10), tri mjeseca nakon ovog kobnog događaja, uočit ćemo mjesto zasjede. Vidimo gomilu kamenja s kojim je cesta bila zapriječena. I u  filmu „104. brigada HV - pet godina na braniku domovine“ (38 :52), vidjeti će te zeleni žbun mjesto odakle su četnici neposredno pucali po kamionu s braniteljima. Lijeva slika, vjerojatno bi bila slika vozačevog pogleda u trenutku otvaranja vatre.  Na desnoj slici, vidimo zeleni žbun pored debele bukve. To je mjesto odakle su četnici pucali po kamionu. Tu je pronađena gomila čahura od ispaljenih metaka.

Od tada šuma je čišćena i krčena i ovoga mjesta više nema. Na raskržju puta prema Derezama postavljena je spomen ploča za poginule branitelje. Ako vas put nanese ovamo, stanite i sjetite se poginulih branitelja.

Daljnji slijed događanja pojasnio je Vlado Leskovar. “Nakon ovoga tragičnog događaja uspjeli smo konsolidirati redove, nije bilo neke panike i branitelji su ostali pribrani. Uspjeli smo izvršiti novu smjenu s novom desetinom. Vojnici su zauzeli položaje u rovovima i ova je cesta ostala i dalje prohodna pod kontrolom naše satnije, od kote 225 do raskrižja Pakrac - Stari Majur, pa do položaja koje su držali pripadnici Ludbreške satnije. Nakon toga, Branko Bešenić i ja otišli smo pogledati i provjeriti tko je sve stradao. Na žalost, tu je poginuo moj prijatelj iz djetinjstva Josip Crnčec te Ivan Kurtek, koji su još bili na kamionu ispod cerade u selu Stari Majur. To su bili teški trenuci za mene. Josip Crnčec ostavio je dvoje malodobne djece i suprugu, a Ivan Kurtek– on je ostavio svoje roditelje, i na taj način smo ostali bez dva mlada život, bilo mi je jako, jako teško i u tim trenucima nisam mogao nisakim komunicirati. Sjećam se da sam se vratio u bazu zapovjedništva 104.brigade i direktnom telefonskom linijom nazvao sam svoju sestru i kad smo kroz razgovor došli do toga da joj kažem tko je poginuo, nisam mogao izgovoriti ime i prezime, prekinuo sam razgovor i zaplakao sam kao malo dijete. U zapovjedništvu bojne je bila tišina, tu su još bili bojnik Ivan Sokač, zapovjednik bojne Zlatko Petermanec, njegov zamjenik Čedomir Hohnjec i drugi, koji su me tješili u tim trenucima.  Znam da nikome nije bilo lako. Međutim, mi smo došli oslobađati ovo okupirano područje Pakraca i Lipika, nije vrijeme za tugovanje i oplakivanje poginulih prijatelja.“

Međutim, tijekom noći s 2. na 3. prosinca 1991., četnici ponovo granatiraju i napadaju položaje od kote 225 do koti 264.  Navedena desetina se usred noći povlači prema koti 225 i selu Omanovac.[4]

Ujutro su bojnik Sokač i V. Leskovar došli u zapovjedništvo 1. satnije u selo Omanovac i razgovarali s desetinom koja je napustila položaje. Trebalo je utvrditi što se točno desilo i zašto su napustili položaje. Utvrdili su da je glavni razlog napuštanja bio strah i panika kod pojedinaca, kao i strah od minskih polja i neeksplodiranih mina na tom području.

Tada je Sokač izdao zapovjed zapovjedniku satnije, da se vojska postroji u dvorištu, međutim zapovjednik satnije s činom rezervnog poručnika JNA, odbio je zapovjed, predao je automatsku pušku i izjavio da više ne želi biti zapovjednik satnije, niti ratovati (ime nećemo navoditi). On je dužnost zapovjednika 1. satnije preuzeo nakon pogibije zapovjednika Damira Hraščanca i obnašao ju je samo nekoliko dana. Da bi smirio situaciju i vojsku koja je negodovala zbog takvog postupka, bojnik Sokač je prihvatio njegovu ostavku, a za novog zapovjednika postavljen je branitelj koji se dragovoljno javio i izjavio da ima ratnog i zapovjednog iskustva. Vojnici su podržali ovu odluku i situacija je stavljena pod kontrolu.

Nakon toga bojnik Sokač obratio se postrojenim braniteljima i objasnio situaciju na bojištu. Istaknuo je kako bi se branitelji grada Pakraca mogli naći u četničkom okruženju i doživjeti sudbinu branitelja Vukovara, ako ovi prostori ne budu pod našim nadzorom. Zato je potrebno držati ove položaje i ne dozvoliti četnicima da ih zauzmu. Položaji iza raskrižja prema Derezama u šumi Zukva sada su bili napušteni. Bojnik Sokač je tražio dragovoljce koji će krenuti s njim u izviđanje i utvrditi jesu li ih četnici zaposjeli.

Iz postrojene 1. satnije samo su četvorica dragovoljno istupila. Jedan od njih bio je i zapovjednik voda Vilko Adamić. Šestorica su s dva vozila krenula iz sela Omanovac do kote 225. Tu su se opremili streljivom, eksplozivom, upaljačima za uništenje neeksplodiranih ili postavljenih mina i odbačenih zolja koje su se nalazile oko položaja u šumi Zukva. Pozadi na položajima i u rovovima ostali su dijelovi 1. satnije koji su čuvali odstupnicu i osmatrali područje.

Evo kako Vlado Leskovar opisuje daljnji razvoj ove situacije.“Krenuli smo pješice držali smo razmak po desetak metara jedan iza drugoga s lijeve i desne strane ceste pune otpalog lišća. Sjećam se bilo je 11.00 sati, lijepo i sunčano prijepodne. U tim trenucima neizvjesnosti i tišine, trebali smo prijeći oko kilometar ceste do položaja uz zaraslu šumu, koja je bila minirana protupješačkim minama. Na nekim mjestima smo nalazili presječene vrpce ili žice od poteznih mina. Bili smo svjesni opasnosti i samo smo čekali četničke rafale. Na svu sreću nije bilo nikoga, onako kako je ostalo napušteno, tako smo ga i našli. Pregledali smo šire područje šume i spustili se dolje sve do željezničke pruge Pakrac - Daruvar. Nismo naišli ni na kakav otpor. Tada sam uništio neeksplodirane mine i zolje u blizini rovova. Sjećam se, kako je uz prometni znak bila postavljena antenska metalna mina s žicom vezanom za drvo na drugoj strani ceste. Minu sam uništio i tada smo zvali pripadnike ludbreške satnije iz Starog Majura. Prometnica je sada opet bila prohodna i pod našim nadzorom.

Poslije 12.00 sati vratili smo se do vozila na koti tt225 i kad smo počeli skidati opremu i stavljati je u vozilo, započela je jaka rafalna četnička paljba po nama. Uzeo sam snajper 7,9mm i rekao Sokaču - sad su tu i ne smiju nam pobjeći. Potrčao sam preko ceste u šumu krećući se od stabla do stabla, na tada su počeli djelovati naši minobacaći i od silnih detonacija i pucnjave iz četničkih i naših oružja praktično nije se ništa moglo čuti ni vidjeti. Nakon nekog vremena pridigao sam se da vidim gdje se nalaze četnici, jer sam procijenio da smo trebali biti relativno blizu njih i u tom trenutku sam zadobio udarac u desnu ruku, puška mi je jednostavno izbijena iz ruku, a kažiprst ljeve ruke bio je razderan od komada gelera. I desna strana kuka imala je posjekotinu, a krv mi je tekla iz desnog rukava. Pogledam pušku i vidim da je okvir spremnika municije deformiran, a kundak praktično uništen. Puška me zaštitila od težeg ranjavanja. Nakon toga izvukao sam se do našeg rova, gdje su mi prvu pomoć pružili Ivan Sokač i Vilko Adamić. Sjećam se kako mi je Sokač rekao da mu je u jednom trenutku pušćano zrno preletjelo tik pored glave i da je osjetio njegovu blizinu.

Tek što su mi uspjeli zaustaviti krvarenja, netko je viknuo da imamo još jednog ranjenog u šumi, ali nisu znali točno mjesto stradavanja i nitko se nije usudio otići po njega, jer je bio ušao u minsko polje. Ja sam otišao do svojeg vozila uzeo sam automatsku pušku, prvi zavoj i odlučio sam otići do njega. Sa bojnikm Sokačom se dogovorio kada uđem u šumu da se otvori vatra prema četnicima. Vraćao sam se nekoliko puta jer nisam mogao pronaći ranjenog vojnika. Kada sam ga pronašao, bio je u šoku i mirno ležao u jednoj jami. Vidio sam da su mu stradale noge iz kojih je krvario. Skinuo sam mu čizme i zaustavio krvarenja. Bio je izranjavan na više mjesta, od ostalih sam tražio dodatne prve zavoje. Kad sam sve rane povezao, pitao sam ga što se desilo. Ispričao mi je kako je nogom zakačio žicu potezne protupješačke mine koju nije vidio. Prilikom eksplozije završio je u toj jami. Nakon nekog vremena viknuo sam vojnicima neka počinju pucati po šumi. Ja sam tada Ivana Ožingera stavio na leđa, uzeo svoju i njegovu pušku i prenio ga do naših položaja.                Sanitetskim vozilom odveli su nas do ratnu bolnice u Garešnici i stručno zbrinuli, a kasnije nas prebacili u varaždinsku bolnicu. Ožinger je 3. 12. 1991. g. kao mobilizirani pripadnik 1. bojne ranjen na koti 225, trinaesti dan od dolaska na položaje! Iako je bio teško ranjen, oporavio se, hoda i sam nam je potvrdio ovu priču.

Ivan Ožinger              

Bojnik Ivan Sokač ostao je na tim položajima s braniteljima i opet je uspijeo srediti i stabilizirati prvu liniju obrane. Od tada na tom prostoru više nije bilo postavljanja četničkih zasjeda.  Male, Srednje i Velike Dereze, hrvatska vojska je oslobodila 23.-24. prosinca 1991.godine.

Slika 7. bojnik Ivan Sokač četvrti s lijeva.

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=3xHfurV0lcE&t=1594s&ab_channel=VTVtelevizija (29:56), 8.12. 1991. g.

Nakon nesretne pogibije zapovjednika 1. satnije, Damira Hrašćanca, te zasjede 2. prosinca 1991., u kojoj pogibiju dvojica branitelja, a šestorica pripadnika su ranjena, moral postrojbe je bio narušen. Vojni stručnjaci smatraju[5] kada stopa žrtava dostigne 10%, uključujući mrtve i ranjene u postrojbi, to postrojbu čini nesposobnom za daljnje izvršavanje borbenih zadataka. I to se upravo desilo u prvoj satnji. U ovome detaljnom prikazu možemo pratiti razvoj situacije kao i postaviti si određena pitanja. Stradanje zapovjednika i pripadnika 1. satnije utjecali su na moral i koheziju 1. satnije, ali imali su i negativan utjecaj na ostale postrojbe u bojni. Samo je hrabro, odlučno i odgovorno ponašanje nekoliko pripadnika u tim teškim trenucima spriječilo daljnje urušavanje borbene spremnosti postrojbe.

Zapovjednik nije lako biti u mirno doba, a još je teže u ratu. Zapovijedati znači biti odgovoran za izvršenje dodjeljene zadaće, ali i biti odgovoran za spremnost podređenih za borbu, za njihovu obuku, za njihovo zdravlje, dobrobit, moral i disciplinu. Mnogi zapovjednici olako su shvatili svoje dužnosti i nisu mogli izdržati teret odgovornosti koje im situacija nameće u ratu. Nedostatak vodstva i pravovremene reakcije primjećujemo i u ovom slučaju. Zapovjednici svih razina su oni koji vode osobnim primjerom, utječu na podređene, a služe se i prinudom ovisno o situaciji. Vodstvo je jedan od bitnih elemenata borbene moći i ono se gradi i kali u teškim situacijama. Voditi svoje vojnike znači biti prvi ispred njih i poput kapetana broda biti zadnji kada se napušta brod.

Biti zapovijednik 1991. godine u početku Domovinskog rata i mobilizacije, u vremenu krajnje neizvjesnosti i kaosa, zahtijevalo je veliku hrabrost.  Trebalo je imati petlju motivirati i povesti vojnike te krenuti zajedno s njima u žrvanj surovog rata. A takvih ljudi s tom razinom odlučnosti i prisebnosti bilo je malo.

I sada vidimo kako u Ukrajini rat ne dobiva tehnološki i tehnički bolje opremljena vojska, već hrabrost, odlučnost i volja ljudi u borbi za opstanak i obranu domovine. Sada, dok smo još živi, mi koji smo neposredno vodili naše branitelje u rat i obranu domovine, dužni smo istinito pisati o tim ljudima i junačkim djelima. Hrvatska je bila obranjena hrabrošću, nadamo se da će tako biti obranjena i Ukrajina.

To je jedan od razloga za dokumentiranje stvarnih događaja kako se istina ne bi iskrivila, razvodnila i zatamnila. Iznimno je važno da djela koja opisuju događaje iz Domovinskog rata vjerodostojno dokumentiraju i oslikavaju događaje kako bi slika o obrani domovine ostala u svijesti generacija koje dolaze.

Slika 8. Spasioci i preživjeli pripadnici iz kamiona na mjestu događaja

S lijeva: Kruno Križanić,  Vilko Adamić , Stjepan Brlek, Mladen Baćani.

                                                                                                       "Na ovom mjestu stala su Vaša srca. Srce Domovine kucat će umjesto Vas."

 

---

[1] https://www.youtube.com/watch?v=uYl0l6UhiWM&ab_channel=ZlatkoPoceduli%C4%87

[2] https://www.braniteljski-portal.com/?s=Dogodilo+se+na+dana%C5%A1nji+dan+02.+prosinca+1991.+godine

[3] Monografija 104.brigade HV., 1994.g. str. 35.

[4] https://www.braniteljski-portal.com/?s=Dogodilo+se+na+dana%C5%A1nji+dan+02.+prosinca+1991.+godine

[5] https://theweek.com/russo-ukrainian-war/1011407/ukrainian-forces-and-volunteers-handed-putin-one-of-his-most  (od 18. 3.2021. g. ) The New York Times reports. "Pentagon officials say a 10 percent casualty rate, including dead and wounded, for a single unit renders it unable to carry out combat-related tasks,"