DOZNAJEMO Vukovarski genocid dogodio se 1945., a ponovio se 1991.

Sociologinja Cvikić među rijetkima je u Hrvatskoj koja je doktorirala na temi Domovinskog rata fokusiranog na Vukovar „Povijest se ponavlja. Ponovila se na istom mjestu s istim obrascem ponašanja s istim posljedicama i čak na istoj populaciji. Vukovarski genocid dogodio se 1945., a ponovio se 1991. godine“, tvrdi dr. Sandra Cvikić, sociologinja iz Instituta Ivo Pilar Područni centar Vukovar. Cvikić je među rijetkima u Hrvatskoj koja je doktorirala na temi Domovinskog rata fokusiranog na Vukovar i to 2016. s nazivom doktorata „Vukovar u drugoj polovici 20. stoljeća: društveni uzroci nasilja“. Ona je za svrhu doktorata proučavala razdoblje od 1945. do 1991., a pritom je naišla na uznemirujuće podatke. „Za potrebe svog doktorata prikupljala sam podatke u raznim novinama, a budući da su mi nedostajale novine za istraživački rad u razdoblju od 1945. do 1952. godine to sam kompenzirala dokumentima koje sam pronašla u Državnom arhivu gdje se nalaze arhivirana izvješća lokalnih vlasti. Naime, građani su upućivali svoje zamolbe gradskim vlastima vezano uz svoje neke probleme. U tim zamolbama pisali su o tome kako im treba pokućstvo, stan, da nemaju što jesti i spominju se razni drugi problemi. U tim izvješćima jasno se vidi sve što se događalo u gradu. Također, među tim izvješćima pronašla sam molbe u kojima se vidi da netko traži od lokalne vlasti da se određenu osobu pusti iz zatočeničkog logora, ali ne piše gdje“, pojasnila je naša sugovornica. Kako je istaknula Cvikić, iz tih se molbi vide imena iz kojih se mogu iščitati njihova etnička pripadnost, a riječ je bila većinom o Nijemcima ili pak osobama njemačkog porijekla ili pak da je netko oženjen Njemicom ili da je žena udana za Nijemca, zavisi što je slučaj, a bilo je i Hrvata. „Tijekom istraživanjem naišla sam da postoji jedan predmet u kojem je imenovana osoba koja je bila zadužena za vođenjem zarobljeničkog logora na Ovčari. Kroz te predmete primijetila sam i na koji način su komunističke vlasti 1945. provodile svoje rasističke zakone putem kojih se država htjela riješiti svih svojih neprijatelja koje su prozivali ustašama, a istovremeno Nijemaca kao nacionalne manjine. U tim zakonima stoji ako se žena ne odrekne muža koji je Nijemac bit će protjerana, a ukoliko se odrekne muža ima pravo ostati u Vukovaru“, istaknula je sociologinja Cvikić. U svojem istraživanju razotkrila je prema tim predmetima kako su Vukovarci 1945. bili zatvarani i način na koji su bili mučeni. Naime, kako je rekla, komunisti nisu zatvarali muškarce već žene s djecom pa su u dopisima u nekoliko navrata muškarci tražili da se puste njihove žene i djeca. „Komunisti su imali posebne metode. Nakon što bi muž pisao više molbi onda bi vlasti prvo pustile ženu, a djecu bi ostavili u logoru i tako bi se patnja produžavala. Ovo su bila nepisana pravila kako što više mučiti čovjeka ili njegovu obitelj. Na temelju toga što sam istražila moglo se ustanoviti točno način na koji su se način ti ljudi mučili u tom razdoblju te način na koji je država radila i legitimirala svoje postupke. Zakon je utvrdio tko su ti ljudi koji su bili državni neprijatelji. Država bi ih prozvala narodnim neprijateljima i tvrdili su kako bi ti ljudi remetili normalan razvitak društva koje je apsolutno pravedno, čisto i najbolje. Nakon što se riješe nepoželjnih ljudi, govorili su, živjet će u divnom društvu. Taj model koristio je metode da se prvo stigmatizira ljude kao nepoželjne, a oni su to simbolično nazivali žigosanje. To je bio prvi korak. Potom kad su simbolički odredili koji su to ljudi, onda bi ih demonizirali, nazvavši ih neprijateljima jugoslavenskog naroda. Na temelju svega toga su ih i dehumanizirali, da oni nisu više ljudi. Oni su bili životinje koji su radili zločine. Sljedeći korak je bila kriminalizacija", objasnila je naša sugovornica. Nakon te inicijalne faze, kako je pojasnila Cvikić, krenulo bi zatvaranje tih osoba i komunisti su to nazvali pročišćavanje društva. "S jedne strane su te ljude fizički likvidirali, a s druge strane sklanjali u zatvore ili pak im oduzimali građanska prava. Oni koji bi uspjeli izići iz logora, nikad se nisu povratili u svoju kuću, jer bi njihovu imovinu država nacionalizirala. Ti ljudi ukoliko bi preživjeli logor morali bi ići u ustanovu, koja bi se danas nazivala Centrom za socijalnu skrb gdje se mora prijaviti da se pripada kategoriji koja je siromašna. Kad te država proglasi da si siromašan, stječeš pravo da možeš dobiti hranu ili vodu. Međutim, tim ljudima su bila oduzeta građanska prava. I to su bili načini društvene degradacije. Ti nisi više građanin, jer ti je oduzeta imovina, tvoja osobnost što si prije bio. U tim predmetima se čak vidi da su neki Nijemci mahom pisali da su Hrvati, jer da su ostavili svoju manjinsku pripadnost onda bi ih prognali a oni nisu imali kamo", ustvrdila je dr. Sandra Cvikić. Naša sugovornica utvrdila je, što je detaljno opisano i u njezinom doktorskom radu, da se nakon okupacije grada Vukovara događalo isto. "Obrazac takvog ponašanja ponavlja se 1991. godine. Mi Vukovarci bili smo stigmatizirani kao ustaše. Prema nama se isto postupalo kao 1945. ili nas se zatvaralo ili su nas prognali. I sama sam sudjelovala u koloni prognanih. Oni koji su ostali u Vukovaru morali su prolaziti sve te faze koje sam ranije opisala, prvo su bili kriminalizirani pa zatvarani. Malobrojne Hrvate koji su ostali u Vukovaru se društveno degradilo. Nažalost, nisam došla do dokumenata pomoću kojih se može tvrditi da je s namjerom JNA zatvorila i poubijala Vukovarce na Ovčari 1991. kao što je to bilo i 1945. Nemam dokaza koji bi mi govorio da je činjenica da je s namjerom otvoren logor Ovčara i 1991., ali prevelika je to slučajnost. Uvjerena sam da postoji institucionalno pamćenje koje negdje ima zapisano da je postojao zatvor Ovčara i 1945. godine. Ako sam ja uspjela doći do tih podataka putem Državnog arhiva, oni sigurno negdje postoje", ustvrdila je sociologinja dr. Sandra Cvikić iz Instituta Ivo Pilar Područni centar Vukovar.