Dr. Hebrang za Narod.hr: Tuđman je i pod cijenu vlastitog života htio osloboditi Hrvatsku

16.01.2022. 18:00:00

“Operacija Orkan 91 omogućila je da Hrvatska bude međunarodno priznata”, ističe u razgovoru na Narod.hr dr. sc. Andrija Hebrang. 

Povodom jubilarne 30. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 30. siječnja 1992., razgovaramo s dr. sc. Andrijom Hebrangom. U vrijeme međunarodnog priznanja RH dr. Hebrang bio ministar zdravstva RH i član Kriznog stožera. 

Narod.hr: U trenutku međunarodnog priznanja Republike Hrvatske bili ste na dužnosti ministra zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske. Kako je međunarodno priznanje Hrvatske izgledalo iz Vaše perspektive?

Dr. sc. Andrija Hebrang: Uz to što sam bio ratni ministar zdravstva, u međunarodno priznanje Republike Hrvatske bio sam uključen i kao član Kriznog stožera RH. Bitka za priznanje odvijala se je na dva sektora. Jedan je bila diplomacija, a drugi borbena djelovanja na terenu. Okosnica svega je izjava dr. Tuđmana o pregovorima: „U pregovorima sam jak onoliko koliko imamo uspjeha na bojišnici“. To smo na svojoj koži osjetili svi koji smo sudjelovali u oba pravca djelovanja. Tuđmanova taktika vage između pregovaranja i ratovanja dovodila je srpske pregovarače do ludila. Jednom prilikom mi je general Rašeta rekao: „Recite vašem predsjedniku da se već jednom odluči hoćemo li ratovati ili pregovarati!“. Odgovorio sam mu da ćemo tu odluku prepustiti predsjedniku Tuđmanu, a on je svom nalogodavcu, KOS-ovom pukovniku Stamenkoviću, dobacio: „Opet odugovlače!“.

Druga razina pregovora bila je naša diplomacija u kojoj smo bili ograničeni s velikim brojem projugoslavenskog kadra kojega smo naslijedili i koji se je vukao još godinama, a poteškoće su činili i pojedinci koji su se sakrili u Ministarstvo vanjskih poslova da bi izbjegli rat. Na međunarodnom planu najveće terete su preuzeli akademik Rudolf i prof. dr. Šeparović, a velike su zasluge i ratnog premijera Franje Gregurića, koji je pružao podršku na oba područja, diplomatskom i ratnom.

Značaj oslobodilačkih operacija u zapadnoj Slavoniji

Odmah sam shvatio da se glavna bitka za priznanje vodi na terenu, a ne u diplomaciji. Naime, Srbi su naslućivali što se priprema pa su odlučili bilo kakvo priznanje prekinuti potpunim presijecanjem hrvatskog teritorija u Zapadnoj Slavoniji. Naime, istodobno se je pripremala mirovna konferencija o prekidu vatre, po planu gospodina Vancea, a za to je valjalo imati dobre ratne pozicije. Zato Srbi objedinjuju dijelove dva korpusa, Banjalučkog i izvučenog Bjelovarskog, te kreću u žestoki napad prema sjeveru Zapadne Slavonije kako bi izbili na mađarsku granicu i podijelili Hrvatsku na dva dijela. Osnovnu napadnu snagu su činili dijelovi Banjalučkog korpusa i 28. partizanske divizije.

Jasno je da tako podijeljena država više ne bi mogla funkcionirati i rat bi bio gotov. U Istočnu Slavoniju, gdje su nakon okupacije Vukovara Srbi krenuli na okruženje Osijeka, više nismo mogli ni autoputom okupiranim još na početku srpske agresije, a niti Podravskom magistralom koja je bila na dometu srpskog topništva. Do obale Drave i potpunog prekida hrvatskog teritorija nedostajalo je još vrlo malo.

Zato predsjednik Tuđman donosi odluku o velikoj oslobađajućoj vojnoj akciji pod nazivom Orkan 91., koja je započela s manjim akcijama na Bilogori pod nazivom Otkos 10. Bile su to prve oslobodilačke akcije na ovom terenu od presudnog značaja za održanje kontinuiteta hrvatskog slobodnog teritorija, a s time i za priznanje države. O tome se manje piše, jer vojnici malo govore, dok diplomatima pisanje i govor idu u osnovno zanimanje. 

Duboko urezana sjećanja

Moja sjećanja na te dane su duboko urezana. Predsjednik Tuđman me je pozvao krajem studenoga 1991. g. i izdao zapovijed da odem u Istočnu Slavoniju kao predstavnik Vlade RH. Zadatak mi je bio izvještavati ga o borbenim aktivnostima, a napominjem da je tada do potpunog okruženja Osijeka nedostajalo još samo 6 kilometara! Razgovor s Predsjednikom je trajao dvije minute, jer mi je sve bilo jasno. Imao sam samo jedno pitanje: „Predsjedniče, a što ako ne uspijemo zaustaviti presijecanje Zapadne Slavonije“?

Tuđmanovskom odlučnošću je rekao: „Onda smo izgubili rat! U tom slučaju zadatak ti je probiti se do slobodnog teritorija preko Mađarske, idemo zajednički izginuti na najbližu bojišnicu! Hrvati neće imati svoju državu, ali će imati još jednog Zrinjskog kao temelj za buduća vremena!“.

U ovoj zapovijedi vidi se sva Tuđmanova odlučnost da pod cijenu vlastitog života oslobodi Hrvatsku, ali i ključni problem za priznanje države, a to je očuvanje teritorija neophodnog za njezinu cjelovitost i funkcioniranje. Potpuno je jasno da podijeljenu zemlju ne bi mogli priznati ni rijetki prijatelji koje smo tada u svijetu imali. Osim Vatikana, gospode Mocka i Genschera, ostali svjetski političari branili su opstanak Jugoslavije i podržavali srpsku agresiju. Nasuprot njima, mi smo imali snagu jaču od njih, naše branitelje i vrhovnog zapovjednika Tuđmana.

Operacija Orkan 91 omogućila je da Hrvatska bude međunarodno priznata

U sljedećim tjednima do kraja prosinca 1991. g. Hrvatska vojska nanijela je u akciji Orkan 91 niz teških poraza Srbima koje je naoružavala i podržavala JNA. Oslobođeno je u kratkom vremenu 21 okupirano srpsko uporište, oslobođena su strateški važna mjesta cijeli Papuk od Orahovice do Daruvara, Lipik, obranjen je Pakrac, Voćin, prekinut je obruč oko Osijeka, potisnut je neprijatelj koji je htio osvojiti Viroviticu i Suhopolje i definitivno je spriječeno presijecanje Hrvatske.

Oslobođeno je 740 kvadratnih kilometara strateški najvažnijeg područja. U akciji je sudjelovalo 30 000 vojnika, za ilustraciju onima koji kažu da je samo mala skupina hrabrih branila Hrvatsku, a to je bio tek mali dio od ukupno tisuću kilometara bojišnice. U akciji su poginula su 314 a ranjeno je 595 branitelja. Na žalost, pobjednička akcija Orkan 91 zaustavljena je potpisivanjem Sarajevskog primirja 2. siječnja 1992., manje od dva tjedna do odluke o priznaju Republike Hrvatske od strane zemalja Europske zajednice. Tako smo prekid borbenih djelovanja dočekali s cjelovitom Slavonijom i stvorenim uvjetima za priznanje. Hrvatske vojne pobjede bile su glavni pokretač promjena u politici onih zemalja, koje nam nisu pomagale cijelo vrijeme srpske agresije.
Narod.hr: Dana 15. siječnja 1992. Hrvatsku su priznale sve članice EZ-a i još niz europskih zemalja. Prije toga Hrvatsku su priznale neke zemlje koje i same još nisu bile priznate (Slovenija, baltičke države, Ukrajina), ali i Island (19. prosinca 1991.), Vatikan (13. siječnja 1992.) San Marino (14. siječnja 1992.). Priznanje Hrvatske Njemačka je najavila još 19. prosinca 1991., a ono je stupilo na snagu 15. siječnja 1992. I Vatikan je još 3. listopada 1991. objavio da radi na međunarodnom priznanju Hrvatske. Koliko je ta aktivnost Vatikana i Njemačke bila presudna da bi i ostale zemlje priznale Hrvatsku?

Dr. sc. Andrija Hebrang: Svakako da je pomoć Vatikana i dijela Njemačke politike, uz dio austrijske, bio značajan vjetar u leđa našim pregovaračima. Ne treba nikada zaboraviti da je prva i sama priznata država koja nas je priznala bio Island, a da su nas SAD priznale gotovo dva mjeseca nakon Rusije! Prevrtljivost međunarodne politike uzrokovana je prvenstveno uspostavom koristi za vlastite države i to je opravdano. Iz toga moramo još puno učiti, naročito od onih koji glume globalizam, a provode suverenizam.

Narod.hr: Kako se međunarodno priznanje Hrvatske odrazilo na stanje na ratištu?

Dr. sc. Andrija Hebrang: Zahvaljujući Sarajevskom primirju početkom 1992. godine zaustavljene su oslobađajuće akcije HV u akciji Orkan 91. Dosegnute pozicije zadržale su se do akcije Bljesak 1995.g. Na tom i drugim bojišnicama srpski je agresor često prekidao primirje, ali većih akcija nije bilo pa možemo reći da je priznanje Hrvatske zamrznulo situaciju i dalo nam vremena da se pripremimo za konačno oslobađanje države. Samo priznanje ne znači ništa ako država nema politiku i vojnu silu da se oslobodi.

Narod.hr: U mjesecima koji su uslijedili Hrvatsku su priznavale i mnoge druge europske i izvaneuropske države. Sjedinjene Države priznale su nas 7. travnja 1992. Koliko je bilo potrebno diplomatskih napora da se postigne to priznanje i koliki je bio značaj tog priznanja?

Dr. sc. Andrija Hebrang: Najveća korist međunarodnog priznanja je relaksiranje svih pregovora, a pregovaranja su se usmjerila na oslobađanje cjelokupnog teritorija. Koliko je kočnica bilo u međunarodnoj politici neka posluži podatak da su planom Z2 pred samu akciju Oluja htjeli napraviti srpsku državu u hrvatskoj državi.

Ovdje treba spomenuti i unutarnje opstrukcije oslobađanju države, počevši od slučaja Manolić-Mesić koji su htjeli još 1994. parlamentarnim udarom svrgnuti Tuđmana i spriječiti planiranje oslobodilačkih akcija, pa do manjih akcija čiji je cilj bio isti.

Primjer bolnice u Dubravi

Navesti ću samo primjer bolnice u Dubravi. Ta je bolnica cijelu 1991. godinu bila pod JNA upravom i služila za liječenje okupatorskih vojnika. U ime Vlade RH sam bio određen da pregovaram o preuzimanju bolnice u koju je JNA smjestila svoje posljednji Glavni vojni štab s generalom Rašetom. Nije im padalo na pamet da ju predaju. Polovicom prosinca 1991. g. pozvao me je predsjednik Tuđman da se vratim u Zagreb i hitno dovršim pregovore, jer mnoge zemlje odlazak komande JNA iz Zagreba postavljaju kao uvjet priznanju.

Vratio sam se i za 5 dana završio pregovore, ali tada Rašeta odustaje od odlaska jer je utvrdio da im je ukradeno 7 kg zubnog zlata! I to smo morali platiti. Mislio sam da laže kako bi odgodio odlazak i otežao postupak priznanja Hrvatske. Tek preko dvadeset godina kasnije u intervjuu jednom dnevnom listu Josip Perković priznaje da je on organizirao krađu tog zlata, kako bi oštetio JNA?!

Isto kao što je Budimir Lončar glasao za embargo za nabavku oružja da bi naštetio Srbiji?! Ti udbaški kadrovi uvijek su vukli podzemne poteze da spriječe napredak Hrvatske, a tragove toga imamo i danas jer nije provedena lustracija, osim nad Perkovićem, ali u Njemačkoj. Naravno da ni grama od tih 7 kg zlata nismo pronašli ni do danas! Nadležne institucije nisu odradile svoj posao, a nakon Perkovićeva priznanja jasno je i zašto. Taj primjer pokazuje koliko je protivnika imao Franjo Tuđman i velika je sreća da je bio pametniji od njih.

Junaci koji se ne spominju

Puno je zaslužnih branitelja za priznanje Hrvatske. Samo da spomenem jedan primjer, jer ne znam hoće li za to još ikada biti prilike. Pripadnik ratnog saniteta dr. Miroslav Kinčl nikada nije odustao od obrane Pakraca, a u nedostatku kadra sam nas je prevozio oklopnim transporterom gusjeničarom kroz kišu srpskih granata do Pakraca. Takvog i slične junake neće povodom obljetnice priznanja milovati kamere niti reflektori raznih proslava i promocija. Oni svoj ponos i dostojanstvo proslavljaju sami, u svojim mislima i uspomenama, visoko uzdignuta čela.

Prema tome, po mojoj prosudbi najzaslužniji za priznanje Republike Hrvatske su vrhovnik Franjo Tuđman, ratni ministar obrane Gojko Šušak, načelnik Glavnog stožera OS general-pukovnik Anton Tus, zapovjednici obrane Zapadne Slavonije i to Operativna zona Bjelovar sa zapovjednikom brigadirom Miroslavom Jezerčićem, OZ Osijek i zapovjednik brigadir Karl Gorinšek, Operativna grupa Posavina sa zapovjednikom pukovnikom Rudijem Stipčićem i kasnije Rozarijom Rozgom, svi bojovnici pod njihovim zapovjedništvima plus pripadnici MUP-a i narodne zaštite. Bez njihove žrtve svi pregovori bi bili uzaludni. Hvala im!, zaključno poručuje dr. Hebrang.

Izvor: Narod.hr

Izvorni autor: Mihaela Tikvica/Foto: Narod.hr, www.tudjman.hr; Fotomontaža; Narod.hr

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.