Dr. Marica Topić – Dokica, heroina Domovinskog rata, ali i poslije njega

15.05.2021. 10:49:00

Put nas odvodi u Lipik, jednoj skromnoj, nježnoj, krhkoj, pune ljubavi, razumijevanja i vjere, ženi koju vole mnogi, a ponajviše hrvatski branitelji. Kad spomenemo Lipik i Dokicu, znamo da je riječ o dragovoljki Domovinskog rata, dr. Marici Topić. Unatoč svemu što je prošla u životu, prije rata, za  vrijeme i poslije njega, neda se pokoriti ni bolesti (LUPUS), a o mirovini niti ne razmišlja. Bijela kuta i Toplice Lipik - specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju, to je što ju drži, a za branitelje uvijek ima vremena, zato ju isti vole. O svemu priča sama dr. Marice Topić:

U Lipik sam došla prvi puta 1989. godine kao pacijentica nakon kome (posljedica gubitka djeteta) na rehabilitaciju. Jako mi se svidio ovaj mali slavonski gradić, toplih ljudi širokog slavonskog srca, meni kao emotivki to je puno značilo!

Tad sam upoznala dr. Šretera kao liječnika, kao čovjeka toplog srca i blagog osmijeha. U par razgovora na relaciji liječnik - pacijent, kolegica - kolega, dao mi je podstrijeh za dalje, jer je bio prijatelj naših kućnih prijatelja obitelji dr. Šarca, pa smo i na taj način komunicirali. Odavao je dojam poštenog, dobroćudnog, veselog čovjeka komu su vjera i obitelj bili najvažniji!

Vratila sam se u Mostar poprilično oporavljena psihički i fizički, ali u mom Mostaru sve je vrištalo plačom moga izgubljenog sina, tugom, prazninom... Ništa više nije bilo isto... Javljam se na natječaj u Modriču na mjesto liječnika u Domu zdravlja, ne razmišljajući da je to nepoznato. Ja još uvijek slaba, ali Bog je za mene imao druge planove (tad sam shvatila da ja ma koliko jaka bila ne upravljam svojim životom). Bila sam jako ljuta na Boga, jer mi je uzeo jedino moje, jedino što sam željela i sanjala, a kasnije sam ipak uviđala, da je i to bilo za moje "dobro". Tri mjeseca sam radila i bila sretna u svom poslu i s ljudima oko mene... iako... tuga i bol nastanili su se trajno u mom srcu i znala sam da ću živjeti za druge....

Dolazak u Lipik kao liječnica

U trećem mjesecu 1990. godine dolazim u Lipik na poziv dr. Šarca da radim u ambulanti obiteljske medicine, jer je dr. Vladimir Solar, dobri duh ambulante, preuzeo ambulantu u hotelu Lipik.

Sada sam ja od pacijentice liječnice, postala liječnica u gradu koji mi je vratio govor, hod, "normalno" funkcioniranje. Dobila sam mogućnost da bar malo pomognem žiteljima i dam 100% sebe. Bilo je prelijepo raditi, biti dio te vesele i radine zajednice, uživati na bazenima, raditi u ambulanti, provoditi večeri u Kursaloonu, uživati u kavici na Valdubanu, slušati pjev ptica na Omanovcu i diveći se veličanstvenom pogledu na Pakrac i Lipik. Uživati u prelijepoj zimskoj idili, koja je ovaj grad činila bajkovitim.

Odlazeći na mise i veličanstvenu ponoćku u crkvu svetog Franje Asiškog, koja je mene podsjećala na crkvu moga djetinjstva Srca Isusova kod mojih baka i djedova  u  Potocima kod Mostara.

Razmišljala sam o specijalizaciji pedijatrice, ali me od toga odgovarala i moja doktorica. Ona koja je sa mnom od moje 16. godine zbog moje bolesti kojoj je u to vrijeme preživljavanje bilo 8 godina. A ja sam već tad preživjela duplo više zahvaljujući njenoj angažiranosti, znanju i ljubavi, a i mom inatu. Živjela sam punim plućima. Moja doktorica  nije bila za to da postanem pedijatrica, jer bi svako bolesno dijete otvaralo nezalječivu ranu na mom srcu. Dakle... moram  tražiti nešto manje bolno, i tu opet stupa dr. Šreter s prijedlogom da bolnica Lipik ima u planu raspisati natječaj za dječju rehabilitaciju. Super jer to je nada za bolesnu dječicu i njihove roditelje. Obećala sam mu da ću biti strpljiva, jer sam vjerovala tom dobrodušnom čovjeku, a imali smo iste vjerske, političke, obiteljske poglede i uvjerenja.

Samostalnost Republike Hrvatske

Ali život piše drugačije scenarije... 30. 05. 1990. referendum o samostalnosti  Republike Hrvatske. Kada odlukom ZA odcjepljenje od Jugoslavije, u Lipiku i Pakracu naljutimo susjede pravoslavce...

Drugi scenarij presudan za mene kao liječnicu i ženu koja je odabrala ove gradove za život: 01. 03. 1991.,napad dojučerašnjih kolega policajaca pravoslavne vjeroispovijesti na kolege Hrvate, uz pomoć JNA... to je dan početka Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj. Na pregovore su došli Slavko Degoricija ispred Republike Hrvatske i Stjepan Mesić ispred Predsjedništva SFRJ.... Nastupila je neka nemirna tišina, nemirni suživot, nesigurnost... Uspostavljali su se novi ustroji, stjegovi, nazivi, obilježja... Uspostava policijske postaje Pakrac sa zapovjednikom Stjepanom Kupsjakom, kojem sam se javila kao dragovoljka da sam na dužnosti u Domu zdravlja Pakrac i da ga molim da nas zaštite od svake vojne akcije, jer mi smo humanitarci na usluzi svima..., jer su dečki iz SJ Kukavice dežurali sa nama kao nevidljivi dobri duhovi, koji su nas štitili neprimjetno. Suživot se ponovo uspostavljao, barem sam ja tako mislila... Jer nikada neću zaboraviti Krvavi Uskrs na Plitvicama i ubojstvo mladog redarstvenika Jovića. To me je toliko rastužilo i naljutilo, da sam nakon tih stresova, postala okamenjena zbog tih surovih događanja u 20. stoljeću.

Tako je započeo moj ratni put liječnice dragovoljke Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj, da budem na strani nedužnih, pravednih, onih kojima su mir i suživot najvrjedniji. Dr. Šreter imao je veličanstveni skup mira, pozvao je na suživot  u Pakracu i Lipiku, poštovanje jednih i drugih, bez dijeljenja na pravoslavce i Hrvate... mir, mir, mir, bio je apel Prvog čovjeka Zapadne Slavonije... ja sam i tad bila dežurna u DZ Pakrac u zgradi do...

Život se vratio u "normalu", ali ptice su nekako bile tiše, gradovi su nekako bili pustiji, ljudi tiši... Dolazilo je neko ružno vrijeme barikada, eksplozivnih napada na kuće Hrvata, saniteti iz Nove Gradiške, nakon borbenih djelovanja na tom području, prema Medicinskom centru Pakrac, jer smo posjedovali heliodrom, pa je bila brza evakuacija ranjenih u Zagreb.

Uhićenje dr. Šretera

A onda se sve odvijalo munjevitom brzinom. Otmica dr. Šretera u selu Kukunjevac, pored Lipika i njegova sudbina koja nema kraja ni do danas (ne zna se ni gdje je, što se dogodilo, gdje je njegovo tijelo), da se dostojanstveno pokopa sa svojim roditeljima u svom Pakracu...

Uhićen je dr. Šreter - tišinom je zvonilo Lipikom i Pakracom... Nevjerica, milijun pitanja zašto? Zašto čovjeka mirotvorca, humanistu, ravnatelja bolnice u Lipiku, zapovjednika Stožera zapadne Slavonije, koji se je davao 100 % svima... Muk...

A onda tornado 19. 08. 1991.: prve granate u 05 sati ujutro padaju na uspavani Dječji dom, grad, bolnicu, crkvu! U Pakracu grmi još jače... Saniramo prve ratne rane, dr. Solar odlazi u Medicinski centar Pakrac, a mi zbrinjavamo ranjene u Lipiku. Oko 12 sati u pratnji pacijenta odlazim u Pakrac... Uhićenje dr. Solara, pred nama svima okamenjenima, ulazak JNA u Medicinski centar  Pakrac, tražeći hrvatske policajce i briga o pravoslavnim ranjenicima, strah u očima svih nas, ali se pravimo mirni. U popodnevnim i večernjim satima borbe oko bolnice, tutnjava, granate, snajperi i neizvjesnost... Oko ponoći dečki iz specijalne jedinice policije Lučko oslobađaju bolnicu i preuzimaju kontrolu...

Dojava da puštaju Solara i Šretera, idem sa sanitetom na Gavrinicu, ali uzalud, lažna dojava... Svakodnevna granatiranja, pucanja postaju svakodnevnica i više ništa ne primjećuješ, ne čuješ... Dolaze ranjenici, radimo, tješimo, držimo za ruke i u njihovom strahu i boli... Ne izlazim iz Medicinskog centra, moj sav život događa se između zidova Centra, ne primjećujem ni dan ni noć. 08. 09. 1991. Mala Gospa u Medicinski centar dolaze dečki iz Bjelovara da pomognu i kreću prema Kusonjama, mladi, golobradi, puni adrenalina. Sa svojim zapovjednicima kreću na put bez povratka, upadaju u zasjedu, bore se lavovski, ali iscrpljeni i sami bivaju opkoljeni, poubijani, masakrirani.

"Ideš sa nama za Vukovar?"

Ja na rubu snaga, što primjećuje i povjerenik obrane za Pakrac, pokojni Stjepan Širac i ja se uz pratnju ostalih civila uputim prema Zagrebu da malo odahnem. Mir sam našla kod svoje tetke Nade. Kratka stanka i odlučim posjetiti svog kolegu dr. Husara, jer sam to obećala u Pakracu. U GSS RH  tada u prostoru Sveučilišne  bolnice, gdje su tada djelovali. Tamo upoznajem te divne, drage i hrabre dečke, specijalna jedinica policije Lučko, profesora Prodana i hrabre ljude Vukovara, koji su se okupljali pomoći svome Vukovaru... I na Husarovo pitanje "Ideš sa nama za Vukovar?" (misleći da se šali) odgovaram brzo "Idem gdje god treba"... Ali kad je rekao dečkima da mi nađu manju uniformu, shvatih da je to surova stvarnost.

Pripremao se 5. konvoj za Vukovar, koji je brojao nekoliko vozila Opel Will iz Vukovara, kamiona i šlepera koji su bili natovareni naoružanjem iz Dubokog Jarka, hranom, sanitetskim materijalom i potrepštinama. A posebno hrabrim ljudima u konvoju. Ja sam bila malena kap koja se je strašno bojala tog puta u neizvjesnost... Put po mraku, stazama kao iz horora u grad Apokalipse kako je tada izgledao Vukovar. Grad ruševina, mraka, pucnjave, straha, mirisa baruta, krvi, smrti... Ali grad hrabrih i nepokolebljivih ljudi braniteljica i branitelja ...

Ja kao doktorica opće medicine nisam puno mogla napraviti u bolnici gdje su kirurzi i anesteziolozi bili kao suho zlato, ali sam obavljala sve što se je reklo da mogu i smijem. Bez lijekova lupus pušta svoje pipke, bol postaje stalna, otekline zglobova, zimica. Ali tko sam ja da se žalim, a i sram me je...  Dani prolaze poput munje, na  radiju čujem da je veliki napad na Pakrac, da se evakuira psihijatrija u Pakracu, bolnica... Borbe u meni miješaju se sa strahom što ću i da li ću se imati gdje vratiti. Dr. Husar razbije sve moje strahove rečenicom "Idemo u evakuaciju ranjenika prema Zagrebu"... Idem kući, ako još postoji...

Uz pucnjeve, granatiranja stižemo u Čakovec gdje se ranjenici smještaju u toplo, mirno i zdravstveno dobro opremljenu bolnicu. Mi nastavljamo prema Zagrebu, a ja prema Pakracu. U Pakrac nisam mogla nego u Obrijež, mjesto najbliže prvoj crti. Pakrac i Lipik su u okruženju. Osnivam prvi ratni stacionar u OS Obrijež za pomoć ranjenima sa prve crte... Borbe u Pakracu, briga za ranjenike, mještane činili su moju svakodnevnicu. 06.10 1991. Krvava nedjelja pogibija zapovjednika obrane  Pakraca Stjepana Širca. Sa svojim dečkima upadaju u zasjedu u Batinjanima, nitko nije mogao do njih, stižu ranjeni i pukovnik Andrić  nas evakuira do Poljane gdje saznajem za pogibelj svih na cesti Batinjani - Pakrac!

Muka, stres, tuga, što i kako dalje. A najteži zadatak priopćiti dr. Jasni Vidović da joj je poginuo partner, ali to je bila moja dužnost. Uz tugu, zagrljaj i bez riječi sve je rečeno...

Imala sam pištolj koji mi je, nakon osvajanja vojarne u Doljanima donio Stipa, uz rečenice koje su mi sledile krv u žilama... "To ti je za samoobranu ako dečki nisu tu da te štite. Ako ga moraš upotrijebiti za ne daj Bože da znaš u šanžeru je 8 metaka. U slučaju da moraš djelovati, živa ni slučajno u ruke neprijatelja, posljednji metak je tvoj!" Hvala Bogu da to nisam morala provesti.

Grozna vijest - Lipik je okupiran

13. 10. 1991. Poljana, dolazim u mjesnu ambulantu po zapovjedi povjerenika Vlade za općinu Pakrac Vladimira Delača. Poljana je taj dan bila granatirana i ljudi su bili uznemireni i u strahu. Izlazeći iz Saniteta naletim na Tomislava Plesu, koji traži doktore. Sretna vidjevši poznato lice slijedim ga do dvorišta Društvenog doma, gdje dr. Golem GSSRH sanira i trijažira ranjene. U to vrijeme pala je i Bujavica, pa je ranjenika bilo puno. Predstavim se i zajedno rješavamo trijažu ranjenih iz pričuvnog sastava MUP- a RH pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa.

Na preporuku povjerenika za općinu Pakrac, dobivam novu dužnost pomoćnika povjerenika za zdravstvo i socijalnu skrb Općine Pakrac. Odlazim u Kutinu da organiziram zdravstvo i zbrinjavanja izbjeglica i prognanih sa prostora Lipika i Pakraca. Organiziram preko HRTV javni poziv svim djelatnicima sa područja Pakraca i Lipika da se jave na radnu obavezu u Kutinu, gdje bivaju raspoređeni na klinike i bolnice diljem RH. Ujedinim stručne službe obje bolnice na jednom mjestu, sve funkcionira dobro. Dobivamo donacije koje se raspoređuju na ratišta, obilazim ranjenike po klinikama opskrbljujući  ih potrepštinama, ali i ohrabrujući ih jer nisu sami... Obilazim bojišnice, opskrbljujući ih sanitetskim materijalom i svim potrebnim u tim uvjetima.

Grozna vijest - Lipik je okupiran, jeza, tuga, strah... Ranjeni i mrtvi, javljanja obiteljima tužne vijesti... A onda stiže radost - sveti Nikola je donio radost i oslobođenje Lipika  06. 12. 1991. godine. Radost vožnja sa Đemom Paloš kroz Kukunjevac u oslobođeni Lipik, nekad aristokratski grad bečkog štiha, sada ranjen, uništen, devastiran vida rane uništenja. Ali radost na licima branitelja širila je svjetlo u mraku... Zagrljaji, suze radosti zbog susreta sa dragim ljudima, radost zbog života, ali i tuga zbog gubitka svih koji izgubiše život za našu slobodu....

U ruševinama domova i duša

Uspostavlja se linija obrane... Ja se vraćam svojim dužnostima, ali puna sreće jer je Lipik opet naš... Božić, ponoćka, Nova godina sve to protječe kao u snu. Obilazim bojišnicu da vidim što sve treba. Spoznavši da je doktor u PP Pakrac na rubu snaga, a postao je i otac, dajem ostavku na funkciju pomoćnice povjerenika za zdravstvo općine Pakrac i odlazim u Pakrac kao liječnik. U Pakracu je tada Babu (Nail Brulić), zamijenio Vlado Valenta zvani Baja i zapovjednik SJ pokojni Tihomir Trnski- Bar, te ako se dobro sjećam, Mirko Kirin pod čijim zapovijedanjem je oslobođeno Kusonje, Bučje i konačno osigurana zona oko Pakraca. Razmjena zatočenika iz logora Bučje. Prihvat je bio na Gavrinici, a zatim je organiziran doček u PP Pakrac, gdje su pregledani, nahranjeni i prevezeni u Kutinu na susret sa obiteljima.... U siječnju su nas u PP u podrumu robne kuće Budućnost posjetili general Antun Tus, ispred Vlade RH gospodin Gregurić, dr. Golem stariji  sa veleposlanicima i doktori bez granica iz  Južnoafričke Republike...Koliko je bilo zanimljivo i važno bojište, govori da su Pakrac prije toga posjetili i Vladimir Šeks i Luka Bebić. U jednom mjesecu, dva dolaska iz Zagreba. Krenulo je i priznanje Republike Hrvatske kao samostalne i suverene države.

Vraća se život u Lipik i Pakrac. Ponovni susret sa mojim dragim i izmučenim zarobljeništvom logora Bučja. Radost u srcu jer je tu, živ sa nama, a tuga zbog nepoznate sudbine dr. Šretera.

Obnova Dječjeg Doma u Lipiku vratila je radost mom srcu, jer ja sam izgubila sina, a oni Dom. Zahvaljujući puk. Cook-u zapovjedniku britanskog kontingenta UNPROFOR-a  za RH i   15. 12. 1993. najveća lipička obitelj se vratila kući.

Bili smo na svom, u ruševinama domova i duša. I počela sam biti potpora braniteljima i njihovim obiteljima, biti potpora i raditi s oboljelima od PTSP-a. Radila sam i educirala se, položila specijalizaciju iz fizikalne medicine i rehabilitacije za bolnicu Lipik. Prolazila sam kalvariju u osobnom životu. Lupus opet  uzima danak, ostajem bez kose, zbog jakih terapija. Dobijam život u zamjenu za kosu, ne dam se i dalje ne mirujem. Na prvim izborima pobjeđujem i postajem prva predsjednica Županijske skupštine Požeško-slavonske županije proklamacijom. Bolnica i terapije smjenjuju se poput dana i noći. Radim u bolnici, predajem u Srednjoj školi u Pakracu, radim s braniteljima oboljelima i liječenima od PTSP/a .

2006. godine postajem ravnateljica SB Toplica Lipik, kada me kod smjene vlasti maknu sa funkcije.

Zbog načina smjene i svog akumuliranog stresa završim u bolnici skoro šest mjeseci, opet se poput feniksa dignem sa još širim krilima za let. Predajem u srednjoj školi Pakrac smjer fizioterapeuta, radim u UHBOLPTSP Pakrac Lipik kao predsjednica stručnog tima, a danas i kao predsjednica udruge, nastojeći ih liječiti ljubavlju, razumijevanjem i potporom. Jedno vrijeme sam bila aktivna i na Forumu branitelja kao supoort u radu s braniteljima u rješavanju zdravstvenih, pravnih, stambenih i svih drugih problema.

Uz sve to vidam i svoje rane u krugu svoje obitelji bez čije potpore i ljubavi ne bih izdržala. Uvijek su uz mene i kad sam padala i kad sam letjela, bili su moja snaga, moj pokretač... Pa bi to bila moja poruka oboljelima od PTSP-a i  SLE: Ne dopustite nikomu i ničemu da vam oduzme nadu u život, pa ni samima sebi. Borite se i živite život punim plućima u suradnji sa svojim liječnicima, obitelji, prijateljima i samim sobom. Jer život je vrijedan bez obzira na prepreke, shvatite ih kao izazov, avanturu...

Hvala Dokice na ugodnom razgovoru, prisjećanju svih ovih događaja, želimo da Vas bolest ne suspreže u daljnjem radu i Bog Vas blagoslovio!

 

*Ovaj članak napisan je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

Izvor: Portal dnevnih novosti

Izvorni autor: Dražen Šemovčan Šeki/Foto: facebook Marica Topić

Autor: