Nemam se čemu posebno veseliti, niti što posebno slaviti. To što se dogodilo 2007. godine na Kornatu je prestrašno. Tragedija se dogodila i meni, izgubio sam svoje ljude, svoje prijatelje i suradnike. Ali morao sam se braniti, skinuti krivnju sa sebe. Da, krivnju. Jer, odgovornost možete imati, ali ne mora biti i kaznena.

Šest godina samo sam govorio istinu o svome postupanju i ništa drugo − s pomiješanim emocijama i nekom potisnutom euforijom pristao je za Slobodnu Dalmaciju komentirati svoju oslobađajuću prvostupanjsku presudu bivši šibensko-kninski vatrogasni zapovjednik Dražen Slavica, jedini optuženi za najveću tragediju u povijesti hrvatskog vatrogastva u kojoj je 30. kolovoza 2007. smrtno stradalo 12 gasitelja iz Šibenika, Tisna i Vodica, a jedini preživjeli s teškim ozljedama je Frane Lučić.

Slavica je trenutačno najtraženija osoba, pa je to vjerojatno i razlog što je mnogima, zbog prevelikog “šuma“ na vezama, ostao nedostupan. Ali ne i “Slobodnoj“. Kako nam je povjerio u svojem prvom razgovoru za novine, nije stigao odgovoriti na većinu poziva, a poruke − “ima ih bar 170“, veli − tek ga čekaju.

Dražen Slavica dugo je iščekivao trenutak u kojemu će moći odahnuti, skidajući sa sebe teret strašne krivnje za smrt svojih kolega vatrogasaca kojima je bio zapovjednik. Nekima od njih i blizak prijatelj. Taj je teret nosio obvezan šutnjom dok proces traje. No i sada, kad konačno može javno progovoriti, ali ne i komentirati nepravomoćnu presudu, kao da od kaosa emocija ne zna što bi prije. A najradije bi nekako istodobno sve.