DRSKI POKUŠAJ "POSRBLJIVANJA" AUGUSTA ŠENOE IZ DAVNE 1892. GODINE

Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s
čela krvav tebi znoj, Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,

I budi svoj!

                                             (August Šenoa, Budi svoj, Vijenac 1874.) 

Kolovoz Ivan Nepomuk Eduard Šenoa , otac moderne hrvatske književnosti, najplodniji i najutjecajniji naš pisac XIX. stoljeća, rođen je 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu od majke Terezije pl. Rabacs (Slovakinje podrijetlom iz Budimpešta) i otac Aloisa Schönoa , Nijemca iz Češke koji je u Zagrebu doselio 1830. godine. Imao je tri brata: Julija, Aurela i Teodora. Bio je oženjen turopoljskom plemkinjom Slavom Ištvanićem .

 Prerana smrt majke (u dobi kad mu je bilo samo osam godina) u velikoj mjeri je utjecaj na dječaka koji je iznenada ostao bez majčine ljubavi i brige, utoliko prije što s ocem nikad nije uspio uspostaviti prisnije odnose zbog golemih razlika u shvaćanjima i stavovima prema životu i društvenoj zbilji. Tako je kolovoz od malih nogu bio vezan uz knjigu i svoje prijatelje s kojima je odrastao u zagrebačkoj Vlaškoj ulici i to je bio svijet koji je ispunjavao. Već je zadovoljan hrvatskim domoljubljem i žarkom ljubavlju prema svome gradu i Hrvatskoj, što je jedan od razloga još dubljeg raškola između njega i oca koji je o povijesti, jeziku i političkom položaju hrvatskog naroda mnogo manje znao.

 Iako se u obitelji govorilo njemačkim jezikom, nadahnut poviješću naroda u kojem je živio, mladi je Šenoa izrastao u iskrenog, vatrenog i nepomirljivog hrvatskog domoljuba. Apsolutistički režim Alexandra Bachai očevo austrofilstvo samo su dodatno zapalili tu vatru njegove ljubavi za Domovinu i otpora prema svakom tuđinskom utjecaju. I tu ljubav i osjećaj za narodnu pravicu Hrvata nije u njemu moglo ugušiti niti razdoblje školovanja u Pečuhu (kud ga je otac poslao) gdje 1849./50. godine prvi razred gimnazije završava odličnim uspjehom. Školovanje se nastavlja u zagrebačkoj Gornjogradskoj gimnaziji kao poliglot koji već u 22. godini života govori i njemački i mađarski jezik. U vrijeme kad je Bachov apsolutizam na vrhuncu (početkom 1850-ih), ova je obespravljenost hrvatskog naroda i nasilje koje se primjenjivalo prema njemu, mladića još više učvršćuju u njegovim stavovima.

 Mada je pisao i poeziju, bio kazališni kritičar, bavio se novinarstvom, uređivanjem različitih časopisa i kazališnom dramaturgijom, uz to se i politički angažirao (od 1873.) kao gradski senator i bio potpredsjednik Matice hrvatske, najviše je ostao upamćen po svojim romanima.

 Njegov roman Zlatarovo zlato (iz 1871. godine) ujedno je i prvi hrvatski povijesni roman. Gotovo stoljeće i pol kasnije, preveden je na engleski jezik i tako je postao dostupan čitateljima diljem svijeta. Intrigantna i ganutljiva priča iz XVI. stoljeća o zabranjenoj ljubavi mladog zagrebačkog para ( Dore Krupićeve  i  Pavla Gregorijanca ), postala je tako pravi i autentični hrvatski "suvenir" iz Šenoine zaostavštine. 

 Ništa manje nisu vrijedna ni Djela ŠTO IH Je Ovaj tekst hrvatski domoljub i Književni genij napisao kasnije ( Branka , Seljačka buna , Kletva , Čuvaj se senjske ruke , Diogenes , Prosjak luka , Prijan Lovro , Kanarinčeva ljubovca i Druga), Ali Je saga o ljubavi Dore i Pavla ostala do danas zaštitnim znakom ne samo Šenoe i njegova književnog rada, nego i cijele jedne epohe iz života Zagreba i Hrvatske.

 Ovaj genijalni književnik i vrsni intelektualac umro je prerano, 13. prosinca 1881. godine u 43. godini života, od posljedice upale pluća koju je zadobio neumorno i danonoćno radeći na uklanjanju posljedice velikog razornog potresa koji je njegov voljeni Zagreb zadesio u studenom 1880. Pokopan je uz velike počasti na zagrebačkom Mirogoju, ispraćen na vječni počinak od tisuća ljudi.

Narodne novine su dan nakon sprovoda (16. prosinca 1881.) objavile opsežan nekrolog koji počinje riječima:

 Otkada je sahranjen ban Jelačić, Zagreb ne vidje ovako ogromna i ovako sjajna sprovoda, kao što bijaše jučerašnji (15. prosinca 1881.) pok. Augusta Šenoe. Sprovod je vodio prečastni gosp. župnik i opat Pogledić uz asistenciju još dvojice svećenikah. Skupocien leži od mjeda vozio se u sjajnim četveroprežnih mrtvačkih kolih I. zagr. pogrebnoga družtva. Broj sprovodnikah računa se na 6000 osoba; dobrom trećinom učestvovaoše učeća mladež. Može se reći, da je Augustu Šenoi izkazao posljednju počast ne samo čitavi Zagreb, već i čitavu Hrvatsku, koja je iz svih krajeva bila zastupana po svojim odaslanicima ili družtvim itd. Za lieom ... iza (rodbine) slieđaše velik broj književnih mu drugovah, članova Matice Hrvatske kojoj je bio podpredsjednikom. U povorci izpred liea vidjeli smo takodjer mnogo odličnih lica, među inimi preuzvišenoga g. Ivana Mažuranića. Kad su pokojnikovi ostatci položeni u grob, izgovor je gosp. dr. Ivan Zahar (književnik): 'U službi svoga naroda klonule su mu sile, te on u najljepšoj muževnoj dobi svršuje svoj zemaljski put. No dužnostim svojim podpuno je zadovoljio: bijaše ljubezan suprug, dobar otac, vjeran prijatelj. S bogom, mili Auguste! Polažuć tvoje umrle ostanke u cviećem obsipani grob, mi se od njega rastati nećemo, te će mu oblietati našu ljubav i štovanje, dok god bude obasjavalo sunce bieli Grič, tvoj mili zavičaj '.

(Vidi: https://www.matica.hr/kolo/318/%C5%A0enoa%20kao%20na%C5%A1%20suvremenik/ ; stranica posjećena 27. 3. 2021.)

 

Blasfemija "posrbljivanja" Šenoe i njegova djela

 

 Tog i takvog Augusta Šenou , našeg genijalnog književnika i nadasve velikog domoljuba koji je imao veće i čistije hrvatsko srce od mnogih ljudi naše krvi i podrijetla, istočni susjedi (Srbi) pokušali su prisvojiti proglašavajući ga "Srbinom katoličke vere", 21 godinu nakon objavljivanja njegova prvog romana Zlatarovo zlato .

 Da stvar bude zanimljivija, ne samo da su krivotvorili njegov životopis, nego su i djelo "posrbili" tako što su hrvatske izraze, pa i imena likova (!?) Pretvorili u srpske izričaje, a sve kako bi ova krivotvorina bila što uspješnija. I kao da to nije bilo dovoljno, autor ove blasfemije, Mita Đorić, na samom je početku romana ispod slike autora krivotvorio čak i njegov potpis - ĆIRILICOM!

 Ilustracije radi, evo integralnog teksta Đorićevog "Predgovora" (srpskoj verziji) romana Zlatarovo zlato , napisanog 1. rujna 1892 .:

 

Pružajući čitalačkoj publici ovo remek delo darovitog pisca Avgusta Šenoe, smatram za potrebno, da izgovorim nekoliko reči o životu i radu ovoga književnoga velikana naše braće Srba katoličke vere . Da mnogobrojni lukavi neprijatelji Srpstva nisu u svoje vrijeme bacili seme razdora među braću, da nije bilo usijanih i zanesenih glava, pa možda i prodanih duša, koje su to seme tako revnosno negovale, ne bi danas bilo potrebno, da prikazujemo našoj publici Avgusta Šenoa; on bi i kod nas bio znan i poštovan, kao što je znan i poštovan u naše braće Srba katoličke vere - tako zvanih Hrvata .Neprijateljima našim išlo je u račun, da raskomadaju Srpstvo, pa ako je moguće i da izbrišu ime 'Srbin'. Jedan deo Srba pokatoličiše, drugi poturčiše, treći pounijatiše. Jednima dadoše ime 'Hrvati', drugim rekoše da su 'Dalmate', muhamedancima kazaše da su Turci, ma da ni danas ne nauče ni reči turski, a ono što pređoše iz Srbije u Austriji, nazvaše Rascijancima - Racima *.

                                                          

* Da se to čini i danas, mogao se uveriti svaki, koji je bio pri otkrivanju spomenika u Slankamenu. Jedan viši oficir austrijski, govoreći o boju na Slankamenu, nabrojao je sve regimente, koje su pre 200 godina učestvovale u tom boju, pa na posletku dođe red i na onih 10.000 Srba sa svojim vojvodom Monastvrlejom. I mudri oficir reče: ... 'u ovoj borbi beše i 10.000 Raca'. Dakle, ni danas, ni nakon tolikih usluga učinjenih Austrija, ne može se sa njenim ustavama izabrati riječ 'Srbin'. I danas smo za njih Raci!

-------------------------------------------------- -------------------------------------------------- -----------------------------------

   Početkom ovoga veka, pak, umeša se u to nezvano kumovanje i Napoleon I. Pa nazva sve Ilirima. Kršćavani tako raznim imenima, gonjeni raznim neprijateljima, ljudi se pometoše, ne znadoše gotovo ni sami šta su, ili, ako znadoše, ne smedoše reći, nego se počeše nazivati ​​imenom svojih oblasti. Tako ponikoše Hrvati, Bošnjaci, Dalmatinci, Servijanci, Banaćani, Sremci i td Poče međusobno odrođivanje: katolicima behu pravoslavni 'Vlasi', pravoslavni nazivu katolike Šokcima i nastupi mržnja, koju neprijatelji potpirivaju sve više i više. A da bi međusobno otuđivanje bilo što potpunije, onima što primiše latinsku veru naturiše i latinsko pismo, kako bi taj, nekada jedan narod i docnije, kad dođe do svesti, kad se i kod njega razvijena književnost, ostao pocepan. U koliko je koja oblast imala više plitkoumnih, zanesenih glava, u toliko se više otuđivala od svojih braća; ali ni jedna se oblast nije odlikovala u toliko toliko kao Hrvatska. Nekoliko bezumnika iz te oblasti, zavedeni lukavim neprijateljima Srpstva, odrekoše se imena srpskog i rešiše se, da svoje oblasno ime nametnu celom srpskom narodu. Neprijatelji naši to jedva dočekaše, pa ih uzeše pomagati u tom izdajničkom poslu. Oni su stvorili, izmislili i napisali istoriju nekakvog hrvatskog naroda, hrvatske države, hrvatskih careva i kraljeva, hrvatskih junaka ... I Stevan Nemanja i car Dušan i knez Lazar i Obilić i Kraljević Marko - sve se to za noć pohrvati. Srba nestade kao da ih nikad nije bilo, samo ostade 'neki vlaški nakot, kojega valja istrijebiti da mu ne bude traga u velikoj hrvatskoj državi'. Sreća što tih izroda srpskih nema mnogo i što se Neprijatelji naši to jedva dočekaše, pa ih uzeše pomagati u tom izdajničkom poslu. Oni su stvorili, izmislili i napisali istoriju nekakvog hrvatskog naroda, hrvatske države, hrvatskih careva i kraljeva, hrvatskih junaka ... I Stevan Nemanja i car Dušan i knez Lazar i Obilić i Kraljević Marko - sve se to za noć pohrvati. Srba nestade kao da ih nikad nije bilo, samo ostade 'neki vlaški nakot, kojega valja istrijebiti da mu ne bude traga u velikoj hrvatskoj državi'. Sreća što tih izroda srpskih nema mnogo i što se Neprijatelji naši to jedva dočekaše, pa ih uzeše pomagati u tom izdajničkom poslu. Oni su stvorili, izmislili i napisali istoriju nekakvog hrvatskog naroda, hrvatske države, hrvatskih careva i kraljeva, hrvatskih junaka ... I Stevan Nemanja i car Dušan i knez Lazar i Obilić i Kraljević Marko - sve se to za noć pohrvati. Srba nestade kao da ih nikad nije bilo, samo ostade 'neki vlaški nakot, kojega valja istrijebiti da mu ne bude traga u velikoj hrvatskoj državi'. Sreća što tih izroda srpskih nema mnogo i što se Srba nestade kao da ih nikad nije bilo, samo ostade 'neki vlaški nakot, kojega valja istrijebiti da mu ne bude traga u velikoj hrvatskoj državi'. Sreća što tih izroda srpskih nema mnogo i što se Srba nestade kao da ih nikad nije bilo, samo ostade 'neki vlaški nakot, kojega valja istrijebiti da mu ne bude traga u velikoj hrvatskoj državi'. Sreća što tih izroda srpskih nema mnogo i što seuporedo sa njima javljaju istinske patriote, velike duhom i umom, te svetle kao sjajno sunce i svojom svetlošću bacaju u zasenak sve one zabludele sinove, sve one svesne i nesvesne sluge naših opštih neprijatelja i zlotvora. Jedan od tih velikana, jedan od tih istinskih patriota je i pisac ovoga romana, neumrli pesnik i književnik Avgust Šenoa, koga hoću da prikažem poštovanim čitateljima.

  Avgust Šenoa rodio se u Zagrebu 2. novembra 1838 god. Gimnazija i dvije godine pravnih nauka završio je u Zagrebu sa odličnim uspjehom a koncem 1859 godine ode u Prag, da produži nauku. Još kao gimnazičar upoznao se sa lepom književnošću stranih naroda, a čitajući stare dubrovačke pisce i upravljajući se po savetima Ljudevita Gaja, počeo je već tada da piše pesme i smanjuje pričice. U Pragu se upozna sa mnogim českim, poljskim i slovenskim književnicima, oda se i srcem i dušom na izučavanje svetske a naročito slovenske književnosti i prilično zanemari pravne nauke. I on se kao svi naši pesnici dosta napali u Pragu, ai docnije u Beču. Iz Praga je slao pjesma za 'Naše gore list' i 'Slavonca' a političke članke i podlistke za 'Pozor'. Sem toga radio je i za češke političke i beletrističke listove. U Pragu je napisao i šaljivu igru ​​'Ljubicu' koja radi oštre satire nije bila u Zagrebu najbolje primljena. Bog. 1864. dolazi u Beč i primi se da uređuje 'Glasonošu' i Lukšićeve 'Slavische Blatter'. Da biste dobili ogroman posao, jer je vrlo često morao pisati sam svu sadržinu za oba popisa. Bog. 1866. vrati se u Zagreb i poče da piše podlistke i pozorišne kritike za 'Obzor'. Svi ti radovi njegovi odlikuju se humorom, duhovitošću i rodoljubljem a većina njih ima trajnu vrednost. Bog. 1868. stupi u službu kao činovnik zagrebačkog magistrata, jer ne mogade naći podesnijeg položaja za svoj književni rad. Iste godine stupi u brak sa Slavicom Ištvanovićevom koju je do smrti zvao svojim dobrim genijem. Bio je srećan u braku, jer je u svojoj ženi i odlučio našao obilatu nagradu za sve patnje i nepravde, što ih je kao mladić pa i kao zreo čovek, činovnik književnik i rodoljub morao pretrpeti. Bog. 1869. počeo je raditi za 'Venac' a god. 1874 postade urednikom is pravom steče ime prvog romansijera u naše braće Srba katoličke vere . Šenoa je napisao mnogo, veoma mnogo tako, da po količini ai po vrednosti njegov rad može zauzeti dostojno mesto, ne samo u našoj, već iu svetskoj književnosti. Lirskim, epskim, patriotskim i šaljivim pesmama njegovim ni brojem ne zna se samih romana i povećih pripovedaka ima preko četrdeset. Građu za svoje romane i pripovetke uzimao je većinom iz istorije i pre nego što je počeo pisati, proučio bi marljivo sve štampane i neštampane podatke, odlazio bi lično na mesto događaja, pa čak i krokirao zemljište - sastavljao čitave karte pojedinih predela, samo da bi što verniji bio u opisivanju događaja, predela i radnje svojih junaka.Njegovi najlepši romani 'Zlatarevo zlato' i 'Seljačka buna' opisuju borbu među seljacima i velikašima a roman 'Čuvaj se senjske ruke' crta sukob sa Mlečićima za vreme uskoka. U 'Diogenu' pak opisuje već novo doba - borbu rodoljuba protiv prevlasti mađarske i nemačke u XVIII veku. Veliki roman 'Kletva' ostao je nedovršen te ga je docnije po njegovim nacrtima dovršio JE Tomić. Isto tako su mu lepe pripovetke iz suvremenog društvenog života: Prosjak Luka, barun Ivica, Vladimir, Prijan Lovro, Turci idu, Pruski kralj, Mladi gospodin, Akvarijum, Dusi narodne straže, Karanfil s groba pesnikovog, Branka i td

 

(Izvor za fotografiju: https://zadovoljna.dnevnik.hr/clanak/dora-krupiceva-knjizevna-junakinja-zbog-koje-su-zene-u-hrvatskoj-zavoljele-romane---538216.html )

  Šenoa je bio dobar grijeh, dobar muž, dobar otac i dobar lijek. Ljubio je svoj narod i sve slovenski. Naročito ga je bolelo, što su neki zanesenjaci sejali razdor po narodu, poričući ime Srbin i naturajući oblasno ime Hrvat svima Srbima. Često puta bi s uzdahom rekao, kako je najveća nesreća za slovenski uopšte što nisu svi pravoslavne vere, a naročito što ne pišu svi ćirilicom, koja je najpodesnija za sve slovenske jezike. Srbe iz Srbije je veoma poštovao i oduševljavao se njihovim herojskim borbom za oslobođenje. Kad god bi se povela reč o sudbini našeg naroda - a to je bivalo često - uzdahnuo bi i rekao: 'šteta što car Dušan nije duže živio. Pod njegovim snažnim rukom ujedinila bi se sva srodna plemena u jednu jaku državu, spojila se čvrsto među sobom u jednu celinu, pa ako bi docnije država i propala - u što je on jako sumnjao - ne bi se ipak mogao pojaviti ovakav separatizam, kojeg naši neprijatelji tako lukavo eksploatišu '. Često je osuđivao i samoga sebe jer je i sam u mlađem dobu naginjao separatizmu, ali se tešio nadomjestak da se sve to može popraviti. 'Ja ću prvi započeti radim na izmirenju' reče mi on jednom prilikom 'ne znam kako će se primiti taj moj rad, možda će me osuditi, ali ga ja radim s uverenjem da ću učiniti patriotsko djelo'. I tada mi ispriča kako je počeo da piše roman 'Braća' u kome se opisuje, kako tri brata Petrovića kao mala deca odlaze u svet, pa jedan primi muhamedansku veru, drugi katoličku a treći ostaje pravoslavni. Docnije kao zreli ljudi nađu se, poznadu da su braća, zagrle se i zakunu se da će se bratski ljubiti do groba ne znam kako će se primiti taj moj rad, možda će me osuditi, ali ga ja radim s uverenjem da ću učiniti patriotsko djelo '. I tada mi ispriča kako je počeo da piše roman 'Braća' u kome se opisuje, kako tri brata Petrovića kao mala deca odlaze u svet, pa jedan primi muhamedansku veru, drugi katoličku a treći ostaje pravoslavni. Docnije kao zreli ljudi nađu se, poznadu da su braća, zagrle se i zakunu se da će se bratski ljubiti do groba ne znam kako će se primiti taj moj rad, možda će me osuditi, ali ga ja radim s uverenjem da ću učiniti patriotsko djelo '. I tada mi ispriča kako je počeo da piše roman 'Braća' u kome se opisuje, kako tri brata Petrovića kao mala deca odlaze u svet, pa jedan primi muhamedansku veru, drugi katoličku a treći ostaje pravoslavni. Docnije kao zreli ljudi nađu se, poznadu da su braća, zagrle se i zakunu se da će se bratski ljubiti do groba.

  Velika je šteta što Šenoa nije poživjela duže, da bi napiše taj svoj zamišljeni roman.

  Posle toga romana bio je nameran da štampa mnoge svoje radove, pisane u istom duhu kao što je mislio da napiše 'Braću' a koji je bez sumnje potvrdio njegovu težnju ka izmirenju i dali sasvim drugi pravac pisanju katoličkih Srba u Hrvatskoj.

  28. oktobra god. 1880 strahoviti zemljotres nanese grdne štete Zagrebu i Šenoi kao magistratski senator bi određen u komisiji, koja je imala da oceni koje su kuće sposobne za stanovanje a koje ne. Vreme je bilo izvanredno hladno i močvarno i on tom prilikom nazebe, nauče tešku boljeticu, koja mu je na veliku žalost naše knjige ugasi život u najsnažnijem muškom dobu 1. decembra 1881. godine.

 I staro i mlado i siroto i bogato zaplakalo je za njega. Kao potpredsednik književnog odbora 'Matice Hrvatske' sahranjen je o njenom trošku tako sjajno, kako se - slobodno mogu reći - u Zagrebu niko nije sahranio i kao što zaslužuje čovek, koji je svoj život posvetio narodu, koji je umr'o radeći za narod , i umro s perom u ruci. - Slava mu!

Mita Đorić, 1. septembra 1892 g., Beograd

(Izvor: izvorni tekst "Predgovora" iz osobnog arhiva autora ovog članka. Napomena : u prijepisu izvornika, izvršen je samo prijevod s ćirilicama na latinici, bez ispravljanja gramatičkih grešaka; dijelove teksta istaknuo: ZP)

  Ovdje je svaki komentar suvišan, no, podsjetimo kako je u ovoj "srpskoj" inačici romana biskup Juraj Drašković kod Đorića " vladika Đorđe Drašković ", katolički svećenici su " popovi ", fratri - " kaluđeri ", svijeće - "lojanice" itd.) .

 I na kraju (podsjetimo još jednom), kako bi dodatnim "argumentima" potkrijepili "srpsko porijeklo" velikog hrvatskog pisca, Đorić i njegovi krivotvoritelji su ispod fotografija u samoj knjizi krivotvori ćirilični potpis autora (odn. Samoga Augusta Šenoe!).

 I dok odriče pravo hrvatskom i muslimanskom narodu na identitet i samobitnost, Đorić je jako pogođen činjenicom da je austrijski oficir (prigodom otkrivanja spomenika u Slankamenu), Srbe nazvao "Rascijancima", odn. "Racima" - iako je to izvedenica od povijesnog naziva "Raška" - ime kneževine u kojoj su pravoslavci (koji su sebe poslije nazvali Srbima), živjeli su sve do XIV stoljeća i koja ustvari predstavlja njihov istinski etnički matični prostor.

 Upravo tu i leži problem; Srbi su taj naziv uvijek izbjegavali iz čisto praktičnih razloga - Raška se prostirala na relativno ograničenom ozemlju (obuhvaćeno područje teritorijalno manje nego što je današnja "uža" Srbija), pa bi prihvatanjem toga naziva i pristajanjem na povijesnu istinu o čitavom matičnom prostoru, morali ograničiti i svoje osvajačke aspiracije prema zemljama iz okruženja, a to ni u kom slučaju nisu željeli.

 Na kraju, vezano za pitanje motiva kad su posrijedi ovako drski, bezočni pokušaji krađe i prisvajanja tuđe kulturne baštine, oni su isti kao i kad je riječ o srpskom svojatanju stare dubrovačke književnosti. Najkraće: oni koji sve do kraja XIX. stoljeća nisu imali nikakvih značajnijih književnih djela niti pomaka u kulturi i znanosti (što je i razumljivo s obzirom na to da su stoljećima bili tursko roblje), te su praznici nastojali pokriti tako što su znameniti ljudi iz drugih naroda prisvajali a njihova dostignuća pripisivali sebi.

 Ta srpska megalomanija na djelu je i danas, pa nisu tako davno sa strane vodećih akademika SANU, primjerice, književnik Ivan Aralica i intelektualac dr. sc. Slaven Letica (kao i neki drugi) također su bili proglašeni "Srbima", unatoč tomu što su posebno bili zgroženi vrijeme i javno protestirali.

  Video biografija Augusta Šenoe, IN MEMORIAM: