'Druže, partiju možeš zaj..., ali neka ti OZNA ostane svetinja'

"Zašto nas nedužne ubijate?", riječi su jedne od žrtava komunističkih likvidacija i možda najbolje svjedoče o strahotama komunističkih iživljavanja nad nevinima. Ove riječi zapisao je jedan od članova OZNA-e, Vojno Kamalić, koji je nakon rata u emigraciji objavio zapise u kojima je raskrstio sa svojim nekadašnjim drugovima.

Za kraj mjeseca rujna najavljeno je veliko okupljanje katoličkih vjernika u pulskoj Areni povodom beatifikacije istarskog svećenika Miroslava Bulešića. Njega su na najokrutniji način 24. kolovoza 1947. u župnoj kući ubili komunisti zadojeni ateističkim materijalizmom i protucrkvenom marksističkom ideologijom. Katolička crkva smetala je komunistima zbog svoje univerzalnosti i povijesnih neraskidivih veza s hrvatskim narodom, stoga su sa nezamislivom žestinom i okrutnošću na sve načine pokušavali odvojiti Crkvu od naroda. Prvi na meti u tom revolucionarnom pohodu komunista bili su svećenici, koje je svaki "Oznaš" mogao ubiti kad mu se prohtjelo.

Danas, kada se katolici okupljaju oko žrtve svećenika Miroslava Bulešića, ponovno se otvara pitanje raščišćavanja s komunističkom prošlošću, poglavito u javnom prostoru. Ovih dana ponovno imamo vijesti o pronalasku ljudskih kostiju tijekom izgradnje jedne ceste. Pretpostavke su da su i to žrtve nekih od mnogobrojnih partizanskih likvidacija zarobljenih vojnika i civila, a koje su se dogodile nakon službenog završetka 2. svjetskog rata. I dok je cijela Europa osudila komunizam i totalitarističke poretke, u suvremenoj Hrvatskoj još uvijek se događaju okupljanja gdje se poziva na veličanje komunističkih diktatora, a ne smijemo zaboraviti niti poruku hrvatskog predsjednika o "kapi partizanki", rečenu na jednom od "antifašističkih" skupova. Neki misle da hrvatski narod ima kratkotrajno pamćenje, pa ne zna koliko su oni s "kapom partizankom" na glavi tijekom 2. svjetskog rata,ali i dugo godina nakon završetka istog, počinili okrutnih zločina nad Hrvatima i svećenicima Katoličke crkve. A upravo jednog takvog svećenika, mučenika za vjeru, Crkva ovaj mjesec slavi i podsjeća da se prošlost ne treba zaboraviti i skrivati pod tepih.

Nasreću, s dolaskom demokracije pojavilo se mnogo svjedočenja (pismenih i usmenih) o zločinima komunista. Razna svedočenja žrtava i svjedoka, te objavljena literatura, govore o razmjeru, ali i metodologiji zločina onih koji su uzurpirali vlast i nisu je puštali sljedećih 45 godina. Već smo pisali o tome kako hrvatski i srpski povjesničari surađuju u istraživanju tih zločina i kako se planira napraviti zajednička baza podataka o žrtvama. Kad je riječ o likvidacijama katoličkog svećenstva, istraživači su utvrdili da je u Hrvatskoj ubijeno više od 663 svećenika i časnih sestara, no u tu (pre)žalosnu brojku na veliku sramotu onih koji se diče "antifašizmom" treba ubrojiti i 38 mladih bogoslova. Svi oni su ubijeni zbog svoje katoličke vjere i pripadnosti Crkvi, stoga su komunisti na njih nabacivali najgore ideološke etikete i laži. Oni koju imali "sreću" da im se sudi pred komunističkim sudom, kao što su bili nadbiskup Stepinac, biskup Čule ili biskup Čekada, nabrzinu su u svega nekoliko dana osuđeni na višegodišnje kazne u najgorim zatvorskim uvjetima. U pravilu su optužnice i presude bile iste, kao u staljinističkim procesima.

"Zašto nas nedužne ubijate?", riječi su jedne od žrtava komunističkih likvidacija i možda najbolje svjedoče o strahotama komunističkih iživljavanja nad nevinima. Ove riječi zapisao je jedan od članova OZNA-e, Vojno Kamalić, koji je nakon rata u emigraciji objavio zapise u kojima je raskrstio sa svojim nekadašnjim drugovima. "Druže Vojno, molim te nemoj zaboraviti da sve i svakoga, pa čak i člana komiteta  i sam partijski komitet, možeš zaj..., ali neka ti Ozna ostane svetinja", jedni su od "drugarskih savjeta" koje je ovaj bivši "Oznaš" dobio od svojih partizana  tijekom postratnih olovnih godina.

Ako se ima u vidu ovaj "nadpartijski" položaj ove jugoslavenske tajne službe, onda je jasno koliko su odriješene ruke imali egzekutori u teroru nad svećenstvom i civilnom stanovništvom. Metodologija je bila ista svugdje, prvo se stvarala propagandna priprema kroz nemilosrdno etiketiranje ("popovi su fašisti"), a onda bi se "mobilizirali" lokalni razbojnici, lijenčine, ukratko ljudi s rubnih dijelova društva koji su vidjeli svoj kratkoročni materijalni interes u poslušnosti komunistima. U jednom od takvih valova terora ubijen je i svećenik Miroslav Bulešić, nakon što je podijelio sakramenat svete krizme u svojoj župi. Crkva, ali niti hrvatski narod, ne zaboravlja svoje mučenike za vjeru. Na onima koji se smatraju sljednicima Saveza komunista je da se vrijednosno odrede prema prošlosti i prestanu s obilascima raznih sumnjivih "antifašističkih" skupova gdje se nose slike diktatora i veliča "zvijezda petokraka".

Izvornu vijest možete pogledati OVDJE