Dočekali smo i da se ledenjacina Grenlandu počnu otapati i da svijetom zavladaju neizlječive bolesti, ali ne i to da SDP-ovci kleknu pred nekim stratištem koju je SKH napunio nevinim tijelima! Niti SDP niti Zoran Milanović! Ali u Grubore se gura i bez poziva!
Objektivno, na prvu loptu, tako kako je ta lopta i plasirana, na vijest da je hrvatski premijer bio na Golom otoku na europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, svatko dobronamjeran taj dolazak je mogao samo pozdraviti. Čini se da je Plenkovića dopalo odraditi sve ono što brojni mandatari prije njega nisu htjeli. Doista, Plenković je uz Jadranku Kosor jedini ovako visoki hrvatski dužnosnik (bio je i šef parlamenta prije dvije godine, jedini u 30 godina samostalne Hrvatske!) koji pohodi jedan od najstrašnijih komunističkih logora, na kojima je provođena neviđena tortura, na kojem je po statistikama koje je moguće pronaći u adekvatnim knjigama, više od 32 tisuće ljudi prošlo neviđeni pakao! Na tisuće su ubijene. Goli otok je, da stvar bude najgora, ‘radio’ do kraja 80-tih, (do kraja 1989. kada su stražari jednostavno utekli!) kada su tamo odmah nakon što se donekle smirila situacija sa Staljinom, intervenirani u prvom redu hrvatski nacionalisti! O toj dimenziji se pak ne zna više manje – ništa!
Doći na Goli otok, posvjedočiti komunistička zvjerstva, zapaliti neku svijeću, a na Golom otoku gdje god zapalite svijeću nekome ste je zapalili, poslati poruku da zagovor antifašizma ne uključuje ova zvjerstva, sve je to ‘by the book’ perfektno. Ali, u Hrvatskoj stvari nikad nisu ‘by the book’.
Najprije, dan na koji Plenković stiže na Goli otok je bio 23. kolovoz, dan sjećanja na sve žrtve fašizma, nacizma i komunizma. Da, Goli otok svakako spada i na taj dan; da, Goli otok je svakako otok i događaj koji valja komemomirati kao nešto sto pod svaku cijenu ne želimo. U tom smislu posjet je bio nužan i potreban. Pedagoški posve ispravan. Ali, Goli otok nažalost ne postoji kao označeni toponim, kao memorijalno središte, kao politička lokacija koja je vidno obilježena i označena kao sramno komunističko stratište. Da stvar bude, gora čak je i ova Vlada dala financijsku injekciju južnokorejskom gradonačelniku Rijeke, Vojku Obersnelu u obnavljaju Titova broda, ali ne i za adekvatno označavanje Golog otoka kao stratišta. Titov brod baštinimo, ali ne i Titov logor.
Kao da ga nema. Kao da nije njegov. I sve to na uru vožnje od Rijeke! I nikog živog u toj Rijeci da o ovoj komparaciji dvije riječi prozbori! Dakle, hrvatska država u ovih 30 godina, osim prigodnog križa i spomen ploče stavljene prije deset godina, nikad jedne jedine kune nije uložila u Goli otok kao toponim jednog zvjerstva i ludila. Nego smjerno dopušta da propada i pri tom se sve vlasti jednako prema tome drže. Kao neka vrsta prešutnog konsenzusa. U tom kontekstu Plenkovićev odlazak baš na Goli otok, ne bude li ga pratila i akcija adekvatnog obilježavanja tog stratišta, pretvorit će se u posjet demagogije.
Da je bilo koja vlast do sada htjela poslati poruku i obznanitit svijetu urbi et orbi što je to Goli otok, mogli su tamo napraviti memorijalno središte, mogli su tamo napraviti u najmanju ruku ono što su napravili u Jasenovcu-spomen područje. Ali, nikad niti jedna hrvatska Vlada ne da nije u tom smislu povukla neki potez, nego je zapravo zabranjivala da se u tom smislu djeluje. Četiri puta, pričaju mi prijatelji s Raba, poslane su službene molbe i zahtjevi u Zagerb da se od Golog otoka napravi neka vrsta memorijalnog središta, da se uredi, da ga se pretvori u perverznu, ali ipak turistički zanimljivu lokaciju, da se obnovi koiko je moguće to stratište, da se snime filmovi o tome, da se cijela stvar prezentira dolično tezi da smo – protiv totalitarnih režima! Da se izvadi arhiva i pokaže svijetu kako je izgledalo komunističko ludilo!
Ali, nikad nitko niti je to dopustio, niti je to financirao.
Čak je lijeva Vlada kad je prvi put došla, prebacila ovlasti formiranja takvih memorijalnih centara sa lokalnih na centralnu vlast. I tako betonirala poziciju postojećeg Golog otoka! Do tada vam je falilo samo novaca, ali odluku su mogle o formiranju nekog centra donositi i lokalne vlasti, a sad više ni takvu odluku niste mogli donijeti. U isto vrijeme ova Vlada je našla i novaca i volje pomoći Vojku Obernselu oko obnove Titova Galeba. Galeb možemo obnavljati sa desecima milijuna kuna, ali desetke milijuna kuna nećemo uložiti u memorijalni centar Goli otok! Eto, to je slika današnje i ne samo današnje Hrvatske! Pamtite od Tita glamur, ne krv kojom je taj glamur poprskan! Jer lavovski dio posla da Obersnel uopće može obnavljati Titov brod kao kulturno blago, odradio je Sanaderov ministar kulture –Božo Biškupić! I zato kažem da ako nakon Plenkvićevog posjeta Golom otoku na toj lokaciji ne nikne spomen obilježje, da će današnji posjet biti gola demagogija. Zaboga, pa hrvatska Vlada je prije gotovo deset godina financirala spomenik u Srbu, za koji se najveći dio povjesničara slaže da se radilo o svojevrsnom četničkom balu vampira, a ne o početku antifašizma! Ali, nikad kune za Goli otok!
Naime, Goli otok je lokaciju koju su čelnici Titove Jugoslavije uključujući i samog Tita odabrali kao lokaciju gdje će se deportirati njegovi protivnici davne 1948. prigodom sukoba sa Staljinom. I tisuće i tisuće nevinih su tamo završili. Kako nakon te činjenice, čak i da drugih zvjerstava nije bilo, makar i jedan grad može nositi Titovo ime? Nema odgovora. Niti to netko pita! Ideju o tome da se na Goli otok deportiraju Titovi protivnici u borbi sa Staljinom, navodno je dao Ranković, na poticaj Moša Pijade, ali redoslijed je nevažan. Ostaje činjenica da je Titova partija tamo deportirala desetke tisuća ljudi koji su prošli neviđene torture, tzv. preodgoj, kojima je osobnost doslovno zdrobljena i koji su nakon toga, ako su uopće preživjeli, kao Zombiji hodali zemljom. Tortura je bila takva da su desetine ljudi oko glave zamotali štrik sa kamenom i skočili u more! Nisu mogli više izdržati! Nakon što se stišao sukob sa Rusima, Goli otok je i dalje ‘radio’, ovaj put je punjen najviše hrvatskim nacionalistima! I tako sve skoro do 90-te. To je Titova Jugoslavija, to je komunizam, to je prošlost s kojom smo živjeli. Da smo mi doista od prve sekunde gradili državu protivnu bilo kakvim relacijama komunizma danas bi na Golom otoku bio Obelisk Titovim žrtvama, danas bi u 3D tehnologiji gledali zastrašujuće scene muških i ženskih logora, danas bi tamo imali 150 knjiga svjedočanstava! Danas bi ljudi znali da je Titov režim bio tako perverzan da tko je god sa Raba neposredno iza rata htio emigrirati, da je prije toga morao biti bar dvije godine čuvar zatvora, pa je to izvan Raba stvaralo svojevrsni odijum prema Rabljanina, a da nitko nije znao od kud takva cijena. Danas bi sto stvari bilo jasnije i sto svijeća bi se u Kumrovcu palilo manje, da se zna istina o zvjerstvima na koja je Tito bio spreman.
A da je osim toga, iz hrvatske perspektive 23. kolovoza odabrati Goli otok dosta neobičan odabir, ustvrdio je ovih dana povjesničar Josip Jurčević koji konstatira da su na Golom otoku stradali mahom u unutar komunističkom obračunu. Ne umanjujući tamošnje žrtve niti strahote koje su prošli, još manje potrebu obilježavanja i tog stratišta, Jurčević zapravo hoće reći nešto drugo.
Zašto nikoga od najužeg vrha na dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima nema primjerice u Macelju, gdje leže tijela 13 000 ubijenih Hrvata u poratnom ludilu hrvatskih komunista? Sto trideset grobnica, mahom neiskopanih, gdje leži između ostaloga 21 svećenik, fratar, bogoslov, likvidirani metkom u čelo 4. na 5. lipanj 1945.! Metkom partizanskog brata Hrvata! To je stratište gdje su i ranjenike iz bolnica bacali po jamama! Zašto tamo nikada nismo obilježili taj dan? I pri tom otvorili arhive i pokazali narodu kako se zove zvjer koja je te ljude pobacala u jame? Da, ali kako ćete onda slaviti Brezovicu, zar ne? E da! I tako u krug!
Mi zapravo nikad nismo osudili zločine komunističkog totalitarizma, guramo to pod tepih, muljamo i petljamo i sad je odabran Goli otok kao neka vrsta eksteritorijalne naacionalne zone. Jest komunističko stratište, ali je tamo bilo najviše Crnogoraca. Cijela je priča nacionalno neutralna. Dakle obilježimo iz hrvatske perspektive dosta virtualno to mjesto i taj dan. Tim prije što zabranjujemo 30 godina da se to mjesto dostojno obilježi. Sve se to događa u danima kad će hrvatska vojska i branitelji kleknuti pred grobom nevinih srpskih žrtava nakon Oluje, kad će premjer požuriti u Varivode, a da nitko iz najužeg vrha države neće svratiti u Macelj, da nitko neće pognuti glavu pred Hudom jamom, da nitko neće zakucati ploču u ime elementarne ljudskosti u Savskoj, na Tuškancu, na današnjem zagrebačkom autobusnom kolodvoru, stratištima komunističkog divljanja u kojima je Zagreb 1945. bio pretvoren u Vukovar 1991. godine.
Ne med cvetjem, dragi Krleža, nego ni na Mirogoju ni pravice!
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.