Dva branitelja i jedna štraca

Pogled kroz stakleni zid omiljenog kafića dok sam ispijao prijepodnevnu kavicu i viđeno natjeralo me je na promišljanja o sudbinama, odnosno kako nekog sudbina pomazi, a nekom bude maćeha. Ugodna toplina kafića i dobra kavica pogled na tmuran, prohladan dan protkan maglom i kišom čini bar malo radosnijim. Na ulici tu i tamo koji prolaznik užurbano, umotano žuri nekim svojim putom. Totalno sam se isključio iz okoline buljeći kroz staklo. Da se isključim uvelike me je natjerao jedan lik za šankom. I ako u polupraznom kafiću ima dovoljno mjesta za sjesti i praznih stolova, lik se je naklatio na sredini šanka i pokušava sam sa sobom pričati jer ga nitko ne doživljava, a konobarica po nekoliko puta odlazi brisati davno obrisane stolove samo da bi pokušala na pristojan način izbjeći njegovo: „Jel tako?“ Lika znam već dugo, a poznat mi je, posebno, po svojim davažama koje se sastoje u beskonačnim pričama o njegovim herojstvima davno završenog rata. Poznato mi je i da je „ratovao“ svega nekoliko mjeseci u logistici jedne postrojbe slažući vojničke gaće i podkošulje u skladištu daleko u pozadini. Kada je i gdje počinio sva ta herojska djela uništavajući neprijateljsku tehniku i živu silu ne znam, možda u slobodno vrijeme kada se odmarao od beskonačnog posla slaganja gaća. Međutim, to u konačnici i nije bitno. Prilikom prvih odlazaka u invalidske mirovine lik je postao invalid čime si je osigurao i dobru apanažu. Kako su ti prvi ratni vojni invalidi dobivali oveće mirovine i invalidnine, a komisije su prema njima bile blagonaklone u razrezivanju ili ti tzv. vještačenju stupnja invalidnosti, lik se je solidno novčano osigurao ali i stambeno, jer je kao bio „podstanar kod roditelja“. S osiguranom apanažom mogao si je priuštiti cjelodnevna „ratovanja“ po gradskim kafićima te mudrovanja po okolnim „kladarama“. To teško dvadeset trogodišnje „ratovanje“, duže nego ijednog izraelskog vojnog obveznika, ostavilo je duboke tragove na njegovom licu. Prosijede, rijetke kose, ispijena lica, upalih, škiljavih očiju i gebisa koji stalno prijeti da će iskočiti iz brbljivih ustiju koje ne prestaju tamaniti neprijatelja zbiljski je prototip birtijskog borčine. Okrenut tako u staklo i isključenih čula da izbjegnem „prijateljsku vatru“ strojnice sa šanka šaram očima ulicom. Nogostupom nailazi čovječuljak gurajući prenatrpan bicikl. Prepoznajem ga. Njegovo radno mjesto su kontejneri za smeće u naselju u kom živim. Može se sresti već u rano jutro kad parkira svoj bicikl uz kontejner u kojem, prebacujući otpad, traži plastičnu ambalažu. Uvijek veselo pozdravi nazivajući „dobro jutro“ ili „dobar dan“ uz obavezan upit: „Kako ste?“ Ovog sićušnog čovjeka na pragu šezdesete znam odavno. Poduzeće u kojem je radio nestalo je već 92. godine kada je on bio u gardijskoj postrojbi. Tri godine poslije prestala je potreba, bar po procjeni njegovih nadređenih, za njegov boravak i rad u postrojbi. Običan radnik, fizikalac u trgovačkom poduzeću, nije imao „uvjete“ da ostane gardista. S „opskrbninom“ pa onda „socijalom“ nije imao mogućnosti otkupiti staničak u kojem je stanovao pa su mu se smilovali i dodijelili neki socijalni sobičak u kojem boravi i čeka da tu zgradu kupi neki lokalni „siromašak“ i ispraši ga na ulicu. Četiri gardijske godine širom Hrvatske ovog običnog strijelca čine ponosnim i u onom što danas radi – sakuplja plastične boce. Za svaku od njih dobiti će u nekom trgovačkom centru 50 lipa od kojih će pokušati zadovoljiti svoju potrebu za hranom. Preponosan je da bi uzeo kada mu i ponudiš nešto „jer on ima za sebe dovoljno“. Dok ponosno gura svoj bicikl prenatrpan vrećama punim plastičnih boca veselo pozdravlja poznanike, a rijetko ga tko na ovim ulicama ne poznaje, nije u strahu pred mogućom revizijom, a na ratne priče samo odmahne rukom jer ja za njega rat davno završio, ostala mu je samo borba za golo preživljavanje u kojoj je sam kao i mnogi njegovi suborci koji nisu na vrijeme postali „ranjenici“. Trznem nesvjesno glavom prema šanku gdje „krvolok“ ne prestaje puškarati ali u tom trenutku više nije sam. Društvo mu pravi jedna lokalna sponzoruša koja snishodljivo povlađuje njegovim bojnim izvedbama srkućući otmjeno, kako samo znaju takve, kavu. Ovakve saense obično završavaju da „službujući krvolok“ izvadi novčanicu od bar dvjesto kuna pa teatralno doziva konobaricu „daj naplati“ da bi se potom odtalasao s „komadom“ iz kafića.  Danas iznenađenje. Dok „borčina“ rukom pridržava gebis koji umalo nije izletio uslijed „eksplozije nepoznatog eksplozivnog sredstva“ štraca, otmjeno vadi iz torbice novčanicu od dvjesto kuna pa mašući njome da svi u kafiću vide „kolika je to lova“ i kako se je ona „opernatila“, plaća račun ostavljajući „kovane“ za tringeld. Na kraju, dok su talasali prema izlazu, nedostajala je samo glazbena kulisa ili neka prikladna koračnica. Bicikl je, pak, nestajao u maglovitom danu šuškajući i škripuckajući u sigurnim rukama svog vlasnika.