Online izdanje uglednog njemačkog tjednika „Focus“ objavilo je 16. lipnja članak pod naslovom „Savezno državno odvjetništvo progoni tajnopolicijskog generala iz Hrvatske“. U tom članku najavljeno je  izdavanje tzv. EU – uhidbenih naloga protiv Josipa Perkovića i još nekolicine nekadašnjih udbaša zbog sudjelovanja u likvidacijama hrvatskih političkih emigranata na području Njemačke. Članak je izazvao lavinu medijskih reakcija u Hrvatskoj i razotkrio još jednu podzemnu političko obavještajnu operaciju u Hrvatskoj kojoj je bio cilj, izmjenom Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske Unije, spriječiti izručenje Josipa Perkovića i udbaške družine Njemačkoj. U članku je iznesena jedna vrlo zanimljiva tvrdnja koju su, međutim, mediji u Hrvatskoj gotovo prešutjeli, a to je da je Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo posjetio Njemačku i s mjerodavnim njemačkim predstavnicima razgovarao o statusu svoga branjenika. „Focus“ otkriva: „Kratko prije Uskrsa, prema 'Focusovim' saznanjima, Nobilo je doputovao u München sa svojim privatnim dvomotornim zrakoplovom i susreo se s njemačkim istražiteljima. Posjet je bio vrlo tajan – nitko iz kruga bivših jugoslavenskih obavještajaca nije smio doznati za nj, niti da Perkovićev odvjetnik pregovara s njemačkim saveznim državnim odvjetništvom i pokrajinskim Uredom bavarske kriminalističke policije. Nakon kratkih pregovora Nobilo je otputovao s najavom da će dokazati nedužnost svoga klijenta. Njemački istražitelji još uvijek čekaju na oslobađajuće dokaze iz Zagreba“. Posjet Njemačkoj potvrdio je sam Anto Nobilo u izjavi za „Jutarnji list“ prošloga tjedna. Na pitanje novinara Željka Petrušića o tomu da je njemački list 'Focus' objavio da je za Uskrs privatnim zrakoplovom putovao u München i tamo se sastao s njemačkim istražiteljima, kojemu je obećao dostaviti dokaze koji će oboriti njihove optužbe oko Perkovića, Nobilo je odgovorio: „Na to pitanje nisam odgovorio njemačkim novinarima pa ne ću ni vama. Ne ću negirati da sam bio na putovanju, ali ne mogu govoriti o tome gdje sam bio i s kim sam razgovarao.“ O ovoj problematici razgovarali smo s Božom Vukušićem, ekspertnim svjedokom njemačkog pravosuđa u ovom slučaju. Je li istina da je Anto Nobilo putovao u Njemačku i pregovarao o statusu Josipa Perkovića? Da, istina je. To znam iz prve ruke, jer sam bio inicijator tog susreta predstavnika njemačkih redarstvenih i pravosudnih tijela s Nobilom. Zapravo, ne konkretno s Nobilom, nego s Perkovićevim odvjetnikom, a pretpostavljao sam i to sam već tada rekao da taj susret ne će uroditi nikakvim plodom ukoliko se Perković odluči za Nobila kao svog pravnog posrednika. Naime, kako su Nijemci u međuvremenu proširili istragu na još nekoliko slučajeva ubojstava hrvatskih političkih emigranata u Njemačkoj, pozvali su me na razgovor 16. siječnja o.g. u München. Na pitanje znam li je li Perković bio upleten i u te slučajeve, odgovorio sam da je možda vrijeme da ta pitanja postave izravno Perkoviću, odnosno da ga pozovu u Njemačku i ponude mu status tzv. krunskog svjedoka, odnosno određene zakonske povlastice ukoliko pristane na ulogu svojevrsnog pokajnika i ispriča sve što zna o ubojstvima hrvatskih političkih emigranata. Njihov je odgovor bio da su na to spremni i da poruku u tom smislu, ukoliko sam u mogućnosti, mogu prenijeti Perkoviću. To sam, preko jednog zajedničkog poznanika, i učinio nakon povratka u Zagreb. Perković je pristao na pregovore i ovlastio Nobila za njih. To sam prenio u München s napomenom da sam mišljenja kako od te inicijative ne će biti ništa jer će Nobilo u određenom trenutku otkazati lojalnost Perkoviću ako ovaj pokaže spremnost na otkazivanje lojalnosti jugokomunističkoj udbaškoj strukturi čiji je eksponent. Štoviše, prenio sam im uvjerenje da će se i sam Perković u tom slučaju naći u smrtnoj opasnosti. Suprotno mome mišljenju, Nobilo je ipak prihvaćen kao Perkovićev pravni posrednik i on je tim povodom, koliko se sjećam, 22. ožujka o.g. bio u Munchenu. Kako je prošao taj razgovor? Detalji mi, naravno, nisu i ne mogu biti poznati, ali sam iz kasnijih razgovora mogao razabrati da je Perković bio spreman na „trgovinu“ koja bi uključivala obustavu postupka protiv njega u Njemačkoj ili prepuštanje slučaja hrvatskom pravosuđu. To nije prihvaćeno. Koliko znam, Nijemci su mu ponudili mogućnost da sam dođe u Njemačku i podvrgne se pravosudnom postupku, s obećanjem da će ga ekstradirati u Hrvatsku čim se proces pravosudno okonča u Njemačkoj, a što bi ovisilo u prvom redu o njegovu ponašanju i suradnji. Teoretski gledano, to bi bilo moguće već nakon godinu-dvije. Nakon raznih konzultacija, poglavito sa sinom Sašom, a ovoga s predsjednikom Josipovićem, Perković je odbio prihvatiti tu ponudu i odlučio je odugovlačiti pregovore s Nijemcima, a istodobno je u dogovoru s ministrom Orsatom Miljenićem formirana jedna pravna skupina u Ministarstvu pravosuđa koja je imala zadatak u sklopu prijedloga izmjena Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske Unije ugraditi odredbu koja bi onemogućila izručenje Perkovića. Sve je rađeno u najstrožoj tajnosti i ništa u javnost nije smjelo izaći prije nego što Njemačka ratificira ulazak Hrvatske u EU. U tom smislu čak je iz Ureda predsjednika Josipovića vršen pritisak na razne redakcije i novinare da ne „čačkaju po slučaju“. Premijer Milanović tvrdi da taj zakon nije pripremljen da bi pogodovao Perkoviću Naravno, stvarni cilj, pogodovanje Perkoviću i drugim udbašima koji su sudjelovali u likvidacijama političkih protivnika u inozemstvu, bio je zakamufliran u prijedlog izmjena i dopuna čitavog niza članaka i stavaka tog zakona koje je potrebno provesti zbog prilagođavanja zakonodavstvu EU nakon stupanja na snagu EU uhidbenog naloga. Sve to su zapravo trebali učiniti još za vrijeme pregovora oko zatvaranja poglavlja 23. o pravosuđu, ali to nisu napravili jer su znali da bi upravo ova sporna odredba kojom su pošto-poto htjeli pogodovati Perkoviću naišla na otpor i da ju ne bi mogli progurati. Ne znam, s obzirom da ministar Miljenić pripada „kružoku“ Ive Josipovića, koliko je Milanović bio upoznat s planovima te manipulacije i je li ih otpočetka blagoslovio, ali svakako je jasno da to danas čini s maksimalnom energijom. Nedostatak mu je što se pritom koristi loše smišljenim obmanama i čak neistinama. Što nije u redu s Milanovićevom pozivanjem na interes zaštite hrvatskih branitelja od progona? Ne čudi me kad ministar Predrag Matić širi tu tezu o zaštiti interesa hrvatskih branitelja, ali sam osobno vjerovao da se premijer Milanović ne može spustiti na razinu zastupanja tako glupasto smišljenih obmana. Tvrdnja da se tim zakonskim izmjenama želi zaštititi hrvatske branitelje, zapravo predstavlja insinuaciju da su hrvatski branitelji počinili određena kaznena djela u obrani Hrvatske na teritoriju drugih država Europske Unije. Naime, u članku 4. Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu i postupcima između država članica jasno piše da država od koje se traži provedba EU uhidbenog naloga ne će istoga izvršiti ako je izdan za kazneno djelo počinjeno na njezinu teritoriju, kao i da zapravo neka država članica EU ne može izdati EU uhidbeni nalog za kazneno djelo koje nije počinjeno na njezinu teritoriju („Amstblatt des Europaischen Gemeinschaft“, 18.7. 2002.). Te iste odredbe doslovno su preuzete u već postojeći hrvatski Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske Unije (Članak 21, stavka 8a i 8b, Narodne novine 91/2010), što se pod istim člankom i njegovim stavkama nalazi u neizmijenjenom obliku i u ovom Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske Unije, koji je Zoran Milanović u ime Vlade RH 13. lipnja 2013. uputio predsjedniku Hrvatskog sabora Josipu Leki na daljnji postupak usvajanja. Milanović u međuvremenu spominje neke zakonske zastarne rokove?! Ne znam što uopće raspravlja o tomu prije nego što se o istoj stvari izjasni mjerodavno hrvatsko pravosudno tijelo, osim ako ne želi svojim političkim stajalištima prejudicirati njihovo pravno rješavanje. Stvorilo se uvjerenje da upravo to želi, pa se postavlja pitanje kompatibilnosti njegova mentalnog sklopa s odgovarajućim političkim standardima u Europskoj Uniji i općenito njegove privrženosti demokratskim vrijednostima zapadnoga svijeta. Vezano uz zastarne rokove, osobno sam prikupio sve važne podatke o tomu, uključujući i mišljenja hrvatskih pravnih stručnjaka za kazneno pravo i kazneni postupak, i predao mjerodavnim njemačkim pravnim instancama. Oni su taj materijal dali na analizu svojim ekspertima za međunarodno pravo. Stoga se samozavaravaju određeni pojedinci u Hrvatskoj koji na tu problematiku misle utjecati pravnim trikovima i medijskim dezinformacijama. Milanović također proziva Mladena Bajića i Tomislava Karamarka na odgovornost zbog dosadašnjih propusta oko istrage i suradnje s Nijemcima oko slučaja Perković?! Bajića je još 2008., u vrijeme suđenja Krunoslavu Pratesu zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića, nekoliko puta prozvao predsjedavajući sudac vijeća Višeg zemaljskog suda u Münchenu Bernard von Heintschel-Hengg zbog nesuradnje s njemačkim pravosudnim tijelima («Nijemci optužili DORH za sabotažu», «Večernji list» – 9.7.2008.). Što se tiče Tomislava Karamarka, na temelju vlastitih neposrednih saznanja mogu posvjedočiti da su SOA dok je on bio ravnatelj i MUP dok je on bio ministar, bile jedine hrvatske državne institucije koje su pokazivale spremnost suradnje s njemačkim redarstvenim i pravosudnim tijelima po pitanjima istraga o ubojstvima hrvatskih političkih emigranata, i koje su to zaista radile u okvirima međunarodnih sporazuma o suradnji, te domaćih zakonskih mogućnosti i potrebnih političkih odobrenja. O pojedinostima tih saznanja trenutačno ne mogu javno govoriti, ali možda će se i za to ubrzo stvoriti uvjeti. Na kraju, što vas je uopće ponukalo da Josipa Perkovića predložite za krunskog svjedoka s povlasticama u Njemačkoj. Glavni je cilj bio preduhitriti ovo što se događa – da se taj slučaj pretvori u međunarodnu kompromitaciju hrvatske države. Izvornu vijest možete pogledati OVDJE