"Mislima se vraćam u srpanj 1992. Kroz glavu mi prolaze slike o strijeljanju moje obitelji: moje djece, Nermine od šest godina i Nermina od dvanaest godina, supruge Minke, moje majke Šehrije, moga bratića Ernesta s nepune tri godine života, mojih snaha, bratića, bratični, strina, stričevića, stričevki... kao i ostalog stanovništva Zecova. Sve vidim, kao da sam i ja tu, a nisam bio. Te 1992. sam bio na radu u Njemačkoj. Čujem vrisku žena i djece, vidim svaka majka zagrlila svoju djecu i padaju kao snoplje pod vatrom dušmana. Gušim se, suze same teku. Supruga me pita što mi se događa. Kažem, ništa. Izlazim. Odlazim tužan. Dolaze ovi iz Tužiteljstva i saslušavaju me. Potpisujem zapisnik, nekako mi je lakše, ali ne znam što dalje. Pripadnici Vojske Republike Srpske su 25. srpnja 1992. godine u kući moga oca i strica u kratkom vremenskom razmaku ubili 32 civila, petnaest žena i sedamnaestero djece. Troje djece je preživjelo strijeljanje. Neki od ubojica su prepoznati - susjedi. Tužiteljstvo svih ovih godina nije podiglo optužnicu. Potrošili su moje strpljenje i ne znam šta ću ako se to uskoro ne dogodi. Sazvat ću medije i priopćiti imena ubojica djece".

Ove riječi samo su mali ulomak dnevnika Fikreta Bačića, mještanina sela Zecovi kod Prijedora. Jedan je od najupornijih u traganju za istinom, tijelima, ali i procesuiranju krvoloka koji su bezdušno pobili svu djecu i žene sela Zecovi:

"Poziva me tužitelj iz Tužilaštva BiH i traži još vremena, da ne iznosim u javnost imena osoba koje su prepoznate prilikom ubijanja moje djece, kako sam najavio da ću uraditi 25. srpnja, na godišnjicu njihove smrti. Novinari me poslije pitaju koliko sam članova obitelji izgubio, a ja ih ispravljam da nisam nikoga izgubio, nego da su moju obitelj ubili pripadnici Vojske Republike Srpske", izjavljuje Fikret Bačić za medije BiH.

Zijad Bačić (37) iz sela Zecovi kod Prijedora jedini je živi svjedok strašnog zločina koji se dogodio u ovom selu. Tada 15-godišnji dječak spasio se jer je izlazio posljednji iz kuće u kojoj se sakrila 31 osoba – redom žene i djeca:

"Svi smo bili u jednoj prostoriji. U jednom momentu se čula pucnjava te glas ispred kuće koji je rekao da svi izađemo van. Tamo su stajali vojnici s maskama. Žene i djeca su izlazili, a ja sam, od Boga je to dano, zadnji izlazio i dok sam oblačio cipele oni su već počeli paljbu. Čula se vriska žena i djece. Uzeo sam cipele i protrčao u kuću koja se nalazila u blizini, sakrio sam se. Pucali su dok nisu vidjeli da svi leže na zemlji. Poslje sam vidio kako vojnik pištoljem puca u one za koje je mislio da su živi. Ležao sam neko vrijeme kod susjeda u grahu i onda otišao do kuće da vidim ima li nekoga živog. Kod komšije Ibrahima sam vidio s leđa ženu i dvoje djece koji su sjedili na klupi naslonjeni jedno na drugo. Vjerojatno su ih tu zatekli i ubili", ispričao je preživjeli Zijad koji, baš poput Fikreta, čeka pravdu koja bi donekle donijela smiraj pobijenoj djeci, njihovim majkama i bakama.

• Autor: S.Vučković
• Photo: Facebook, Fikret Bačić