(FOTO) Obilježena 85. obljetnica Velebitskog ustanka

Okupljeni ispred spomen-ploče na mjestu gdje se nekada nalazila zgrada žandarmerije Kraljevine Jugoslavije mnogi su došli odati počast prvom oružanom sukobu koji je u ono vrijeme snažno odjeknuo u Europi. Tragom projekta Velebitsko-vukovarski pobjednički krug, kao objedinitelj dijela braniteljskih udruga – uz Hrvatsku akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori – naslovnik u ličkom tropletu (Brušane-Gospić-Jadovno) organizirano je obilježavanje 85-te obljetnice Velebitskog ustanka (1932. – 2017.). Pred više stotina okupljenih, nazočnima se obratio izaslanik ministra branitelja Medveda, brigadir u miru Šerić, potom i Joso Mraović, ispred Udruge dragovoljaca Gospić-Bilaj. Skupu su nazočili predstavnici Udruge hrvatski domobran, te predstavnici braniteljskih udruga iz Gospića i Rijeke. U svom govoru Mile Biondić predsjednik UHDDR Grada Rijeke, istaknuo je; “Velebit je planina s kojom se Hrvati uvijek vole poistovjećivati kako zbog njegove snage tako i simbolike. U povijesti se često puta događalo da se hrvatski narod pokuša pokoriti i porobiti, ali ga nikada nisu uspjeli ni pokoriti ni porobiti. Hrvati su to dokazali i 1932. i 1941, i 1991.,g. Sudionici samoga ustanka bili su iz različitih područja Hrvatske, pa se Velebitski ustanak može smatrati svehrvatskim ustankom, koji je bio reakcija na šestosječanjsku diktaturu Aleksandra Karađorđevića, koji je u ono vrijeme uveo policijski sat, obvezne odjave i prijave ljudi, premlaćivanja i teror. S obzirom na navedeno taj se ustanak smatra antifašističkim ustankom. Smrt Stjepana Devčića pokazala je i onda kako mladi ljudi vole Hrvatsku državu, nekada i danas. Žrtva Stjepana Devčića treba biti uzor mladim naraštajima kako se treba odnositi prema ovoj državi u kojoj živimo. Država se ne smije poistvjećivati s neučinkovitim političarima, koji svojom nesposobnošću dovode do ovakvog iseljavanja, odnosno nemogućnosti zapošljavanja. Političari su prolazni, država Hrvatska je ta koja ostaje! “U Hrvatskoj se događaju apsurdne stvari. Oni su spremni odreći se jednog književnog klasika Mile Budaka, a čitajući njegove knjige, možemo se upoznati o običajima i specifičnostima života ovoga kraja. Ognjište je oduvijek bilo simbol života, simbol sigurnosti i obitelji, svega onoga što predstavlja našu tradiciju. Ako se odriču Mile Budaka koji je bio uz Pavelića, ne vidim niti jednog razloga zašto se ne bi odrekli Krleže, koji je bio uz diktatora Tita, ili Andrića koji je bio ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu kada se potpisivao Trojni pakt. Biondić se osvrnuo i na sadašnji trenutak Hrvatske; I danas se Hrvatski narod preko Ovršnog zakona, Zakona o predstečajnoj nagodbi pokušava osiromašiti, ali uza sve to Hrvatski narod će sve te nevolje preživjeti, i nadživjeti, i državu očuvati.”, zaključio je Biondić. Sudionici komemoracije obišli su grob Stjepana Devčića i Krču kod središnjeg križa u Jadovnom molili za sve živote izgubljene u borbama za hrvatsku samostalnost. Potom je u katedrali Navještenja blažene djevice Marije u Gospiću služena sveta misa zadušnica. Velebitski ustanak Prvi organizirani oružani otpor hrvatskog naroda protiv srpskog vojno-policijskog terora u Kraljevini Jugoslaviji dogodio se 7. rujna 1932. u Lici, u Brušanima. Taj događaj poznat je kao Velebitski ustanak. Velebitski ustanak vodili su revolucionari iz Gospića na čelu sa Andrijom Artukovićem. Vođa ustaničkog napada bio je bivši austrougarski časnik Juraj – Juco Rukavina, a neki od sudionika su Marko Došen, Josip Tomljenović i Nikola Orešković. Priprema za akciju započele su u proljeće 1932. Zatim je u noći 6. – 7. rujna 1932. napadnuta žandarmerijska stanica u Brušanima. Pred vrata žandarske postaje podmetnut je eksploziv koji se trebao uzbuniti i dići na noge seljake velebitskih sela te pročuti se u Hrvatskoj, odjeknuti Jugoslavijom i Europom.  Uz deset ustaških emigranata prebačenih iz Zadra, u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova ustaške organizacije s područja Gospića. Okršaj je trajao oko pola sata, nakon čega su se napadači povukli. Oni među njima koji su živjeli u zemlji, vratili su se svojim kućama, a emigranti su se povukli na Velebit i zatim u Zadar na teritorij Italije. U Zadar su se sklonili i neki istaknutiji članovi domaće ustaške organizacije (J. Tomljenović, N. Orešković.) U sukobu s potjerom kod sela Jadovna poginuo je ustaša Stjepan Devčić. Vlasti Kraljevine Jugoslavije odgovorile su na ustanak masovnim uhićenjima i premlaćivanjima. Srpski žandari izvršili su temeljito pročešljavanje područja Like i Primorja. Uhićivani su i zlostavljani mnogi Hrvati, a pri “čišćenju” terena hrvatskom stanovništvu činjene su ogromne materijalne štete, otimačine i paleži. Većina učesnika Velebitskog ustanka sklonila se u talijanski Zadar, no neki su ipak uhićeni i osuđeni na robiju. Najistaknutija osoba i vođa Velebitskog Juraj – Juco Rukavina uhvaćen je i osuđen na smrtnu kaznu, koja je kasnije zamijenjena doživotnom robijom.