'Bija je to pravi dvoboj na suncu, ja volim kazati da je to bio spoj ciljača, snimača i vikača. Da je pofalija bilo ko iz tog trojstva ne bi doživili taj događaj onako kako jesmo. Nažalost vikač, pokojni Filip Gačina nije više s nama,spokoj mu duši'… Piše to župan Goran Pauk u svojoj Facebook bilješci o sudjelovanju u povijesnoj 'oba dva, oba su pala' epizodi iz Domovinskog rata, koja se dogodila na današnji dan. Bilo je kasno litnje popodne, nas četvorica koji smo činili posadu topa odmarali smo se u obližnjem grmlju. Da, dobro ste pročitali, raskrčili smo jedan poveći grm i smjestili se unutar njega, štitio nas je od sunca i davao dovoljno hlada i bili smo vrlo blizu topa za slučaj neprijateljskog djelovanja. Imali smo inače puno najava preko veze o preletima i često smo skakali na top, drugim ričima, bili smo non-stop atento. I onda se dogodilo...ovaj put nije bilo nikakve najave veze o dolasku aviona. Čuli smo već poznato brujanje motora i izletili iz grmlja, ja sam zasjeo na top, Dražen je upalija motor i namistija mi nišansku spravu. Zaključili smo da su došli negdi sa morske strane, bila su dva aviona, popeli su se na odgovarajuću visinu i otpočeli prvi i jedini direktni napad aviona na vojarnu. Dakle, nakon šta je upalija motor bilo je puno lakse ciljanje. Skoncentrirao sam se nastojeći uhvatiti jednog od njih koji je počeo ponirati na nas u nišan, to je trajalo par sekundi možda. Meni se to nije učinilo puno, ali ostaloj trojici posade je to bilo kao vječnost. Gledali su u avion i čekali paljbu usput pazeći da ih top koji se okreće ne zakači po nogama. U jednom trenu sam hvatajući avion u križ nišana opalija jedan dugi rafal. Vidija san onda, kao i na onoj famoznoj snimci tek nekoliko miseci kasnije, da je bija dobro usmjeren. Skoro istovremeno, mrvicu kasnije i on je opalija po nama. Ja to kao da nisam registrira, osta san za nišanom, nastojeći ponovno uočiti gdje je avion. Taj top ispaljuje 11 metaka po cijevi u sekundi i nakon takvog rafala gdje je ispaljeno skoro tridesetak metaka stvorija se oblak dima oko topa i zato san ga tražija pogledom van nišanske sprave. Rafal koji je on ispalija je bija usmjeren na nas, makar se tako onda činilo mojoj posadi. Zato se moj vodički kolega, Fržop bacija instiktivno na pod kraj topa, kad je avion opalija po nama. Ustvari, on je puca na još jednog protuavionca koji je sa strelom izaša na jedan potkop dvadesetak metara zračne linije udaljen od našeg topa. On ga je htio uhvatiti sa strelom u zahvat, pilot aviona ga je očito vidio, učinio mu se opasnijim od trocijevca i opalija je po njemu. Kolega Cukrov je videći to odbacija strelu i bacija se na drugu stranu. I to ga je spasilo, a i strela je ostala zdrava. Cijelo sjećanje Gorana Pauka na rušenje aviona kod Zečeva, pročitajte OVDJE http://www.youtube.com/watch?v=apiwbm1aFTI Izvorni članak možete pogledati OVDJE