Vrijeme se malo popravilo samo na dan Uskrsa nakon što je cijeli Veliki tjedan bio hladan, vjetrovit i uopće više sličan prosinačkom, predbožićnom, pa su neki izliječeni ateisti kupovali kuglice umjesto jaja i raspitivali se gdje mogu nabaviti bor. Početnici. Trgovci još nisu naučili hrvatski, pa i preko ekrana oglašavaju svoje „uskršnje“ proizvode , što im televizije toleriraju jer ni same ne znaju hrvatski a treba se nešto i zaraditi. Ako ni po čemu ne znaju da je pridjev uskrsni a ne uskršnji, barem bi mogli saznati iz Uskrsnog ponedjeljka ili se raspitati kod Oreškovića.

Bježe od katoličanstva kao vrag od tamjana

Uskrs je najveći kršćanski blagdan, dotično smisao naše vjere, ali se ne samo u jezičnom smislu prema njemu odnosimo s nešto manje topline nego prema Božiću ili barem ja imam takav dojam.

Stari običaji Uskrs je najveći kršćanski blagdan, dotično smisao naše vjere, ali se ne samo u jezičnom smislu prema njemu odnosimo s nešto manje topline nego prema Božiću ili barem ja imam takav dojam. Zato me raduje svaki znak da se poštuju stari običaji: gledam u predvečerje Velike subote kako mlade žene, djevojke i djevojčice iz okolice Samobora nose u crkvu košarice na blagoslov hrane – tradicija koju gradska čeljad ne pamti niti njeguje, uz iznimke, a urbani mladi se valjda srame da ih ne vide kekini i ostali crveni estradni fakini, plus hrvatske tiskovine koje bježe od kršćanstva, dotično katoličanstva kao vrag od tamjana – što je lijepo zapazio nadbiskup zagrebački

Zato me raduje svaki znak da se poštuju stari običaji: gledam u predvečerje Velike subote kako mlade žene, djevojke i djevojčice iz okolice Samobora nose u crkvu košarice na blagoslov hrane – tradicija koju gradska čeljad ne pamti niti njeguje, uz iznimke, a urbani mladi se valjda srame da ih ne vide kekini i ostali crveni estradni fakini, plus hrvatske tiskovine koje bježe od kršćanstva, dotično katoličanstva kao vrag od tamjana – što je lijepo zapazio nadbiskup zagrebački. Papa Franjo je nakon Pariza i Bruxellesa morao gradu Rimu i ostalom svijetu priopćiti da se progon i ubijanje kršćana više ne svodi na voljenu Siriju nego i na nevoljenu Europu koja se posve izgubila u lijevoliberalnim lutanjima i odricanju od kršćanskih izvora, toliko tolerantna i blesava da je islamistima dopustila i stvaranje usporedne europske Vlade u Bruxellesu, džihadisSvršetkom ožujka 2016.

Uskrsni, a ne uskršnji

Vrijeme se malo popravilo samo na dan Uskrsa nakon što je cijeli Veliki tjedan bio hladan, vjetrovit i uopće više sličan prosinačkom, predbožićnom, pa su neki izliječeni ateisti kupovali kuglice umjesto jaja i raspitivali se gdje mogu nabaviti bor. Početnici. Trgovci još nisu naučili hrvatski, pa i preko ekrana oglašavaju svoje „uskršnje“ proizvode , što im televizije toleriraju jer ni same ne znaju hrvatski a treba se nešto i zaraditi. Ako ni po čemu ne znaju da je pridjev uskrsni a ne uskršnji, barem bi mogli saznati iz Uskrsnog ponedjeljka ili se raspitati kod Oreškovića. Uskrs je najveći kršćanski blagdan, dotično smisao naše vjere, ali se ne samo u jezičnom smislu prema njemu odnosimo s nešto manje topline nego prema Božiću ili barem ja imam takav dojam. Zato me raduje svaki znak da se poštuju stari običaji: gledam u predvečerje Velike subote kako mlade žene, djevojke i djevojčice iz okolice Samobora nose u crkvu košarice na blagoslov hrane – tradicija koju gradska čeljad ne pamti niti njeguje, uz iznimke, a urbani mladi se valjda srame da ih ne vide kekini i ostali crveni estradni fakini, plus hrvatske tiskovine koje bježe od kršćanstva, dotično katoličanstva kao vrag od tamjana – što je lijepo zapazio nadbiskup zagrebački. Papa Franjo je nakon Pariza i Bruxellesa morao gradu Rimu i ostalom svijetu priopćiti da se progon i ubijanje kršćana više ne svodi na voljenu Siriju nego i na nevoljenu Europu koja se posve izgubila u lijevoliberalnim lutanjima i odricanju od kršćanskih izvora, toliko tolerantna i blesava da je islamistima dopustila i stvaranje usporedne europske Vlade u Bruxellesu, džihadističke vlade koja za razliku od unijatskoeuropske ima oružane snage i sije strah i smrt po Europama.

Zatvor sa saunom U Velikom se tjednu događalo štošta drugo – od migova do hagova i loptanja s nacionalnom sigurnosti RH. Karadžić je vrlo okrutno kažnjen na Haaškom sudu: koliko sam uspio izračunati, za svakoga od stotinu tisuća ubijenih u BiH dobio je 0,0004 dana zatvora, što daje poticaj masovnim ubojicama i sličnoj gamadi da će za ubojstvo jednoga čovjeka ući u zatvor, pogledati na sat i izaći, a ako si priušte recimo sedamdeset, odgulit će cijeli dan. Tako se gospodaru rata (osim ako ne bude oslobođen ili mu se smanji kazna na Žalbenom sudu) smiješi robija od deset godina najviše u jednom od liberalnih skandinavskih zatvora sa saunom i spravama za vježbanje, manikurom, pedikurom i zabavnim igricama, znači užas koji je već preživjela njegova suradnica Biljana Plavšić

0,0004 dana zatvora

No, u Velikom se tjednu događalo štošta drugo – od migova do hagova i loptanja s nacionalnom sigurnosti RH. Karadžić je vrlo okrutno kažnjen na Haaškom sudu: koliko sam uspio izračunati, za svakoga od stotinu tisuća ubijenih u BiH dobio je 0,0004 dana zatvora, što daje poticaj masovnim ubojicama i sličnoj gamadi da će za ubojstvo jednoga čovjeka ući u zatvor, pogledati na sat i izaći, a ako si priušte recimo sedamdeset, odgulit će cijeli dan. Tako se gospodaru rata (osim ako ne bude oslobođen ili mu se smanji kazna na Žalbenom sudu) smiješi robija od deset godina najviše u jednom od liberalnih skandinavskih zatvora sa saunom i spravama za vježbanje, manikurom, pedikurom i zabavnim igricama, znači užas koji je već preživjela njegova suradnica Biljana Plavšić. To jest, naći će se zdravstveni razlozi za puštanje. Međunarodni sud za krepanu Jugoslaviju zato je brutalno ščepao Florence Hartmann jer je kao insajderica otkrila njegove najprljavije tajne, to jest srdačnu suradnju Carle del Most sa srbijanskim zločincima kojima je zamračila bitne dijelove optužnice, a to je „pogodovanje“ izravno utjecalo da Srbija ne bude proglašena krivom za genocid ne samo u BiH nego i u Hrvatskoj. I u tome je cijela priča: isti taj vajni Zapad koji se u ratu navijački i kukavički držeći da srbijanski Pijemont ne smije pasti (tj. Jugoslavija), suočen potom sa srpskim zvjerstvima ponešto je reterirao jer su ljubimci prekardašili jezivim umorstvima, silovanjima i slično, svojim je nelegitimnim haaškim čudovištem od samoga početka nastojao smanjiti štetu i eskulpirati Srbiju (prije svega) pa ju samo donekle umiješati u Srebrenicu, a tako je sada postupio i u slučaju tzv. republike srpske te je i tu skrenuo prema genocidu isključivo u Srebrenici i oko nje, dok je tek brojčano nešto manji srpski genocidni čin u Prijedoru, primjerice, sveo na doduše zločinačko čišćenje ali ne i genocid , kao i na ostalim područjima na koje se proširila i na njima ostala RS. Jednostavnije rečeno, svrha te blamaže se ispunjena: Haaški sud nije bio sposoban proglasiti RS entitetom (državom u državi) koji je nastao na srpskom genocidu i koji kao takav ne može i ne smije opstati. Zbog toga uzvici olakšanja iz RS i iz Beograda, gdje se i ne govori o Karadžiću koji je ionako otpisan, nego o očuvanju rezultata zločinačke misije toga čudovišta. Još jednostavnije: međunarodna je zajednica (i) preko svoga nelegitimnoga suda posvjedočila svoju suglasnost sa širenjem Srbije preko Drine, suglasnost da je srpskom agresijom ipak djelomično ostvarena vizija velike Srbije , koju je već prije dvadesetak godina isto tako potvrdio i Dayton. Elem, umjesto Florence Hartmann trebalo je zgrabiti Carlu del Ponte, ali bi takav čin bio početak ogromnoga skandala koji si rečeni Sud ne može priuštiti.

Historičar Tvrtko Jakovina

Hrvati se u presudi Karadžiću vrlo stidljivo spominju, valjda kao kolateralne žrtve. A valjda i zato što su i oni navodno loši momci jer su u jednom kratkom trenutku ratovali s muslimanima, i to na ograničenom području. Da je tako, da se, znači, delikatno želi uspostaviti ravnoteža, poručuje u istom stilu iz Zagreba historičar Tvrtko Jakovina, koji analizira presudu Karadžiću pa već u trećem odjeljku prelazi na Hrvate – dotično na Darija Kordića , a usput „ne može da ne spomene“ i biskupa Košića koji ga je dočekao u zračnoj luci. Podsjetimo: Kordić je nevin odgulio više od deset godina u zatvorima, ništa mu nije dokazano, ništa nije priznao, osuđen je na pravdi Boga (štono bi rekao narod). I sada Tvrtko Jakovina neizravno a opet vrlo direktno uspostavlja ravnotežu između Karadžića i Kordića. Taj historičar inače predaje studentima na zagrebačkom fakultetu, pa se ne treba čuditi ako dobijemo novi naraštaj povjesničara koji će izrasti na jednadžbi K. und K. (Karadžić i Kordić). Krivotvorenje povijesti obavljeno na rečeni način također je zlurado djelovanje protiv Hrvata i, na kraju krajeva, dalekosežno pitanje nacionalne sigurnosti ne samo za Herceg Bosnu nego i Hrvatsku.

Treći program Na spomen Herceg Bosne skaču na noge i urlaju ne samo hrvatski izdajnici u Hrvatskoj nego naravno i muslimani u FBiH koji ju nazivaju „zabranjenom“ i u njezinu oživljavanju vide prijeteću sablast za svoju dominaciju nad 50 posto BiH. Koliko zaziru od Hrvata, vidi se najbolje po očajničkom zavijanju da se spriječi tzv. treći kanal odnosno televizijski kanal na hrvatskom jeziku. Nije to samo proziran politički čin, nego puno dublji, povijesni problem koji ih muči i ne znaju mu doskočiti

Dotle drugostupanjsku presudu čekaju u Haagu Prlić, Praljak, Stojić, Petković, Ćorić i Pušić, politički i vojni zapovjednici Herceg Bosne koja je naoružala i spasila muslimane od još veće tragedije. Da je nova državna vlast u Hrvatskoj ipak nešto poduzela – nakon što Milanovićevi dripci nisu prstom maknuli – svjedoči traženje RH da se uključi u haaški postupak kao prijatelj suda, no to je premalo i preslabo. Potrebna je široka i duboka diplomatska akcija. Zadnji pokušaj (licemjerni) da RH postane prijatelj suda (Markač, Gotovina) rezultirao je odbijenicom. Sada su karte možda ipak malo drukčije promiješane, pa bi mogli biti efekta. Ha! Na spomen Herceg Bosne skaču na noge i urlaju ne samo hrvatski izdajnici u Hrvatskoj nego naravno i muslimani u FBiH koji ju nazivaju „zabranjenom“ i u njezinu oživljavanju vide prijeteću sablast za svoju dominaciju nad 50 posto BiH. Koliko zaziru od Hrvata, vidi se najbolje po očajničkom zavijanju da se spriječi tzv. treći kanal odnosno televizijski kanal na hrvatskom jeziku. Nije to samo proziran politički čin, nego puno dublji, povijesni problem koji ih muči i ne znaju mu doskočiti. Vrlo aktivni bošnjački lingvist Safet Kadić plaši narod „turbohrvatskim jezikom“, odnosno „novohrvatskim jezikom“(!) koji će valjda narušiti sklad novopronađenog „bosanskog“ jezika i destabilizirati njegov jedva skrpani umjetni standard. Bošnjaci muslimani odjednom će, čita se u podtekstu, opaziti da je jezik koji nazivaju bošnjačkim ili (nedopustivo) bosanskim nevjerojatno sličan hrvatskom, to jest da je hrvatski. Onda pada u vodu užasan napor da u Sarajevu dokažu kako je njihov sadašnji „bosanski“ izravno izrastao iz nekoga, predosmanlijskog bosanskoga naroda, potom ponešto zatrpan turcizmima a – posebno u 20. stoljeću srbizmima (usput je uništena ikavica) te je u tom blagoslovljenom stanju sada „standardiziran“ i vrlo mu je stalo da se udalji od hrvatskoga. Uzalud. Prije dolaska Turaka na području današnje, izmišljene BiH živjeli su jedino i isključivo Hrvati, govorili hrvatskim jezikom i to je područje bilo prožeto hrvatskom kulturom. Nikakve naknade krivotvorine i ležerno tumačenje artefakata ne mogu promijeniti povijesne činjenice, ni onu najvažniju – da su muslimani Bošnjaci potomci Hrvata, a što su se dali islamizirati, druga je priča.

Djela koja sigurno ne bi ušla u jokićevu lektiru

A glede Karadžića (da se malo vratim), nije to silno ubijanje muslimana i Hrvata u BiH od jučer, nije iz devedesetih godina prošloga stoljeća, nego samo nastavak srpskih divljanja s kokardama (zaogrnutih često u partizanske uniforme) u Drugom svjetskom ratu i poraću, te za cijelo vrijeme trajanja komunističke Jugoslavije. U knjizi Nevenke Nekić koju su prošloga ponedjeljka u DHK predstavili Nedjeljko Mihanović, Ivo Livljanić (govorio i o svojoj robiji na sv. Grguru) i Đuro Vidmarović, spominje se mjesto Srbac na sjeveru Bosne kamo su u vrijeme drugoga svjetskog klanja odvođeni muslimani i Hrvati a nitko se nije živ vratio (osim jednoga). Spominju se i masovna ubojstva poslije rata, silna manja bleiburška polja u BiH, „suđenja“ narodnim neprijateljima, redom Hrvatima i muslimanima, sustavno zatiranje hrvatstva i posebice hrvatske inteligencije. Devedesetih prošloga stoljeća taj je posao samo nastavljen. Na spomenutoj promociji pošlo se u širinu, pa i na područje Hrvatske, sa zaključkom da je vrlo malo hrvatskih književnika „obradilo“ temu komunističkih zločina (navedeno je samo nekoliko imena) , što daje nimalu lijepu sliku hrvatske književnosti i iz zadnjih četvrt stoljeća samostalnosti, kada se već o monstrumima ipak moglo nešto napisati. A da ima i više takvih djela, sigurno ne bi ušla u jokićevu lektiru.

Tajne službe Frljići su, osim toga, stvar Ministarstva unutarnjih poslova a ne Ministarstva kulture, no u ovom konglomeratu sigurnosnih služba teško je za sada očekivati neki bolji potez. Uspavani naši suvremenici tek su u recentnim previranjima doznali koliko tih javnih, tajnih, polutajnih i polutanskih služba uopće ima, pa čujem u kavani kako slamaju jezik pnuskocima, uskocima, soama, vonsovima, honsovima i odborima koji natječajem biraju tko će nam osigurati sigurnost, a čini se da je prvi uvjet strano državljanstvo kako bismo bili sigurni da neki hrvatski gad ne naruši sigurnost RH

Kao što ne ulaze ni djela koja govore o osmanlijskoj agresiji u prošlosti, ne ulaze književni ni ini zapisi o sigetskoj tragediji koja se odvijala prije 450. godina, a kult Zrinskih proglašen je primitivnom hrvatskom romantikom premda je ta velikaška obitelj (odnosno baš zato) stoljećima bila nositeljica i održavateljica hrvatske državnosti. Oni koji danas govore da moraju začepiti uši kada čuju „U boj, u boj“ kao što diskretno poručuje Dunja Vejzović, svjesno ili ne govore upravo o odnosu prema hrvatskoj državi i u tome se, dakle, slažu s frljićima i sličnim insektima... U Velikom tjednu predstavljena je u Zagrebu, u prostoru Hrvatskoga plemićkog zbora knjiga Darka Varge o gastronomskim navikama Zrinskih, ali je ta opsežna knjiga premašila granice teme i uz stotine dragocjenih dokumenata progovorila o gospodarskoj i političko-povijesnoj dimenziji zrinskoga doba. Malo je reći da sam oduševljen knjigom koja je mesom (ponegdje i doslovce) ispunila strogo povijesna razmatranja Šišića ili Rudolfa Horvata.

Koliko tih javnih, tajnih, polutajnih i polutanskih služba uopće ima?

No, kultura koja se okreće prošlosti danas je na maloj cijeni, svi se nešto okreću prema budućnosti premda ne znaju što nosi, a htjeli bi ju valjda unaprijed modelirati. Vrlo idiotska misija, a ponegdje i licemjerna. Tako je Rijeka dobila status prijestolnice kulture u 2020. godini, po mišljenju žirija zato što se okreće prema budućnosti. Jedan od riječkih projekata je i skandalozno skupa obnova Titove jahte, što je doista futuristička zamisao. Valjda će i frljićevske slaboumnosti koje nemaju veze s kulturom ni kazalištem posebice, isto tako biti dio projekta. Hrvatska kulturna Rijeka postoji ali je ušutkana i ne sudjeluje u projektu, ali se nadam da će do 2020. isplivati na površinu i zato nisam posve protiv odluke o Rijeci kao europskoj prijestolnici kulture, ali bez obersnela i frljića koji su njezina negacija, sramotna mrlja na tijelu hrvatske kulture. Ti frljići su, osim toga, stvar Ministarstva unutarnjih poslova a ne Ministarstva kulture, no u ovom konglomeratu sigurnosnih služba teško je za sada očekivati neki bolji potez. Uspavani naši suvremenici tek su u recentnim previranjima doznali koliko tih javnih, tajnih, polutajnih i polutanskih služba uopće ima, pa čujem u kavani kako slamaju jezik pnuskocima, uskocima, soama, vonsovima, honsovima i odborima koji natječajem biraju tko će nam osigurati sigurnost, a čini se da je prvi uvjet strano državljanstvo kako bismo bili sigurni da neki hrvatski gad ne naruši sigurnost RH. Tako ćemo uz trajni britanski imati američko-izraelski i francuski nadzor nad tajnim službama, da budemo posve sigurni. Možda nam tajno dostave i neki zrakoplov jer ovi migovi teško polijeću, a ako i polete, teško slijeću. Najbolji su u rulanju po pisti, pa je na taj način i ustanovljena njihova borbena gotovost prilikom primopredaje u Ukrajini. „Vidite, kreću se“, rekli su našim lajbekima u Odesi. „Ma izvrsno“, rekli su lajbeki (možda i podmazani, vidjet će se), „ ali mi bismo htjeli vidjeti kako lete.“ Na što su se rekonstruktori hrvatskih migova rasrdili, „pa nemamo mi čarobni štapić“, rekli su. “Velika je težina, nije to ptica, dragi naši Hrvati.“ „Dobro, dobro“, kazali su valjda lajbeki i pitali kako će onda migovi doletjeti u Hrvatsku. „A kako, na kamionima“, rekoše domaćini, „sutra ćemo vam ih spakirati, samo da pronađemo onih pedeset dijelova koji još fale, imamo mi toga na sabiralištu starog željeza.“ Toliko o sigurnosti koju je ostavila Milanovićeva vlast na nebu, a tek treba vidjeti što je sa zemljom.

Kampanja „Počešite se ...“

I da ne zaboravim pojavu koja nema veze s nebom, zemljom a najmanje s kulturom. Tko je poticateljima inače plemenite zamisli o preventivi, podvalio primitivnu promidžbenu kampanju o češanju („Počešite se ...“) , nisam uspio saznati. Osim toga, kretnja kojom se diče u kampanji ima posve drugo značenje u narodu, prostačka je i neukusna, a da je slična „primijenjena“ na ženama već bi nastao skandal do neba. Hrvoje Hitrec