Najveći dio hrvatskih medija zadnjih je godina nametnuo zabludu kako je haški sudski proces protiv šestorice hrvatskih generala iz BiH (Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića) nevažan za Hrvatsku. Međutim, istina je upravo obrnuta, odnosno sudski proces protiv "šestorice" u svakom je pogledu iznimno važan za hrvatsku budućnost.

I dok je pravomoćna oslobađajuća presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču, koju je Haški tribunal izrekao potkraj 2012. skinula jedan teški kamen s leđa hrvatske države, presuda šestorici bosansko-hercegovačkih generala koji su zajedno dobili 111 godina zatvora, pokazala je koliko su bili u pravu oni koji su godinama upozoravali na njene dalekosežne posljedice.

Naime, suci Haškog suda zaključili su da je šestorka sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu zajedno s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i generalom Jankom Bobetkom, te još nekim ljudima iz vrha RH i Herceg-Bosne, a svima njima je cilj bilo etničko čišćenje prostora Herceg-Bosne, a u obrazloženju presude je zapisano da se u Herceg-Bosni željela promijeniti etnička struktura stanovništva i da je postojala namjera pripajanja tih teritorija RH.

Josipović, Vlada i Sabor odšutjeli udruženi zločinački pothvat

Više nitko ne dvoji kako je ta presuda zapravo presuda hrvatskoj državi, ali i tadašnjem vodstvu koje se nije moglo procesuirati, jer više nitko nije živ. Iako je prvostupanjska presuda imala vrlo teške kvalifikacije, ona očito nije zabrinula aktualno hrvatsko vodstvo – Vladu, predsjednika države pa ni Sabor koji je "udruženi zločinački pothvat" i agresiju na BiH „mudro" odšutio. Jedan od šestorice generala koji je imao poseban tretman u dijelu (protu)hrvatskih medija bio je upravo general Slobodan Praljak. - On je zapravo jedini od svih optuženih Hrvata – iz RH i iz BiH – nekoliko godina prije odlaska u Haag shvatio razmjere cijele haške igre, te otada svojim sustavnim djelovanjima narušava haški scenarij u procesnom, medijskom i političkom smislu. General Praljak je shvatio da je Haški tribunal ponajprije politički sud, te da za tužiteljstvo rade i korumpirano-izdajničke državne institucije RH. Isto tako, on je očigledno shvatio i da je velika većina obrana sinkronizirani dio haške predstave. I ono najvažnije, general Praljak shvatio je da je „udruženi zločinački pothvat" jedina bitna točka optužnice, naglašava dr. Josip Jurčević.

Praljkova borba

Prema Jurčevićevim riječima, general Praljak jedini je poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći kako bi se temeljito propitala ta ključna točka. Najprije je organizirao višegodišnje prikupljanje, te tematsku i pojmovnu katalogizaciju iznimno velike količine povijesnih izvora: pisanih i grafičkih dokumenata, literature i iskaza svjedoka te izvornih video i audiozapisa. Tu je golemu povijesnu građu digitalizirao i učinio je svima dostupnom putem internetskoga portala, a najvažnije zbirke dokumenata tiskane su u velikoj nakladi i odaslane na niz važnih adresa u svijetu. Tijekom trajanja sudskog procesa general Praljak je u svojim izlaganjima za koje hrvatska javnost gotovo uopće ne zna, iznio velik broj činjenica i dokumenata koje je službeno uveo u sudski proces. - Na taj način nitko od zainteresiranih u svjetskoj politici, struci i javnosti neće moći reći da nije znao ili da nije bio pravodobno obaviješten o svemu što je relevantno u sudskom procesu protiv „šestorice". To nikako neće moći ni haški suci na kojima je odgovornost donošenja sudske presude te moralna odgovornost pred sudom pravne struke, javnosti i povijesti, smatra povjesničar Jurčević. On misli kako je prvostupanjska presuda najteži udarac hrvatskoj državi i kako su krhke nade u žalbenom postupku.

Jesu li hrvatski branitelji bili razbojnici?

Iako je već objavio dvije knjige o svim aspektima haškog suđenja, prije nekoliko dana General Praljak pozvao je sve nadležne institucije RH da istraže nekoliko spornih činjenica. Dakle njega prije svega zanima kakav se rat zapravo vodio u Hrvatskoj ako prema presudi Vrhovnog suda u slučaju Glavaš RH do 8. listopada 1991. godine nije imala uopće status države. „Jesu li onda druge države ili vojske znale da pucajući, granatirajući i ubijajući po Hrvatskoj čine bilo kakva agresivna djela?" Praljak se nadalje pita tko je onda ubio Josipa Jovića na Uskrs 1991. i sve druge poslije njega do 8. listopada 1991.? Tko je i s kojim pravom 28. lipnja 1991. u Zagrebu, u Kranjčevićevoj ulici izvršio smotru hrvatskih oružanih snaga? Što su znali, što su mogli znati i što su, a prema presudi Vrhovnog suda RH trebali znati zapovjednici onih postrojbi koji su sa 60 tenkova i drugih vojnih borbenih vozila, 03. srpnja 1991. godine, umarširali u Baranju i istočnu Slavoniju?

- Dosljedno tumačeći presudu Vrhovnog suda RH, zaključujemo kako je raketiranje Banskih dvora 7. listopada 1991. bilo samo dio taktičke vojne vježbe svih rodova JNA, u susjedstvu s dobrovoljačkim postrojbama iz Srbije i Crne Gore, a kolateralna žrtva i materijalna šteta trebaju se nadoknaditi iz fonda predviđenog za takve slučajeve pri izvođenju širih i obimnijih vojnih vježbi, ističe Praljak.

Zablude i činjenice

"Ako je tome tako, institucije hrvatske države moraju mi odgovoriti zašto je Sabor RH zasjedao u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj, a ne na Markovom trgu i da li bi uopće zasjedao 8. listopada 1991. godine, da se tridesetak tisuća djevojaka i mladića nije usprotivilo narečenim vojnim vježbama zbog temeljne zablude koja ih je motivirala, zablude da se zapravo radi o čistoj i jasnoj agresiji na njihovu domovinu.

- Kada sam 3.rujna 1991. (poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja) dospio na bojište, meni obučenom u odoru Hrvatske vojske, na kojeg su neke budale svakodnevno pucale, ubijali i ranjavali suborce, odluka Sabora od 8. listopada nije značila ništa, tvrdi Praljak, dodajući kako je Sabor samo potvrdio već postojeće stanje, a tehničko i političko odgađanje razdruživanja, bio je samo ustupak „međunarodnoj zajednici" u davanju šanse „mirnom rješenju jugoslavenske krize". - Po mom mišljenju ustavnopravno taj dokument od 08. listopada 1991. godine ne znači ništa, kaže Praljak i nastavlja: Ili sam ja bio vojnik regularne vojske, hrvatske, ili sam bio rebel, ili sam imao Vrhovnog zapovjednika ili se on lažno deklarirao, ili napadač nije bio agresor te je s punim legitimitetom ubijao pobunjenike i s punim pravom branio Ustav SFRJ.

Procesuirajte me kao pobunjenika protiv SFRJ!

Ako je to sve tako, Praljak se pita je li onda na temelju presude Vrhovnog suda on do 8.listopada bio pripadnik paravojne skupine? - Jesam li se u Sunji branio i od koga ako me nitko nije napadao, ako nije bilo agresije ili oni koji su napadali nisu mogli znati da je to agresija, jer napadaju nepostojeću državu? Ako nisam branio državu, jer je nema, koga sam i koju državu rušio, koji sam ustavnopravni poredak ugrožavao, i to vojnom pobunom – oružjem? Ako RH nije bila država, a SFRJ u to vrijeme jest država, može li se logično, zaključiti da sam bio razbojnik, rebel, ustanik, pobunjenik, terorist i kakve pravne-kaznene konzekvence moraju uslijediti zbog takove rabote, kako to presuđuje Vrhovni sud, čija je presuda konačna i mora se provesti.

Na kraju Praljak zahtjeva od hrvatskih institucija i vlasti da utvrde je li njegovo sudjelovanje – „u nečemu" – do 08. listopada 1991. godine utjecalo na njegovo dobijanje čina – general-pukovnika HV-e i svih ostalih "privilegija koje uz to idu.

Od Glavnog državnog odvjetnika traži da, u skladu s presudom VS RH, pokrene protiv njega postupak utvrđivanja kaznene odgovornosti u oružanoj pobuni i protiv koga i čega. Ako bi, slučajno, mišljenje Glavnog državnog odvjetnika bilo drugačije od odluke VS RH, traži i zahtijeva da mu to obrazloži i da mu točno navede po kojim se zakonskim odredbama abolira Slobodana Praljka od krivične i kaznene odgovornosti zbog vojnih aktivnosti koje sam imao do 08. listopada 1991. godine. Od Ministra pravosuđa RH zahtijeva da postupi u skladu s presudom VS RH i uskladi citate i datume u presudama Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda RH u postupku Branimiru Glavašu, sa svim hrvatskim zakonskim propisima i Ustavom.

• Autor: Dražen Boroš
• Photo: Zeljko Hladika/PIXSELL