Generalski zbor predvođen generalima Miljavcem i Lucićem okupio se na misi u Zrinu. Nazočio je i Vladimir Šeks stručnjak za ustavno pravo i zakonodavstvo. Hoće li to što pomoći da se višedesetljetna nepravda ispravi? Pitanje je koji su si postavljali svi nazočni na misi, posebice još živući Zrinjani i njihovi potomci. Uz biskupa Ivicu Petanjka, potomka stradalih Zrinjana i domaćeg biskupa Vladu Košića misno slavlje je više nego ikada okupilo veliki broj svećenika. Uočen je i don Miljenko Babaić iz župe Ston, tako da se može reći da su se okupili župljani od Stona, Krka, sve do Siska. Na kraju misnog slavlja biskup Ivica Petanjak apelirao je na sve nazočne pravnike, pravne stručnjake i ljude dobre volje od utjecaja, da se konačno riješi pitanje nepravde koja je Zrinu i Zrinjanima nanešena počinjenim partizansko-srpskim genocidnim zločinom prije 73 godine. Više o uvodnom obraćanju biskupa Košića i tijeku obilježavanja 73. obljetnice stradanja Zrina može se pročitati na stranicama sisačke biskupije –> http://www.biskupija-sisak.hr/index.php/arhiv/3614-sedamdeset-i-trea-obljetnica-stradanja-stanovnika-zrina A cjelovita propovijed biskupa Ivice Petanjka nalazi se u nastavku: Draga braćo i sestre! Nakon što je proglasio Blaženstva Isus se obratio svojim slušateljima i dao im pouke za život koje su u skladu s tim Blaženstvima, odnosno s Božjom vizijom svijeta. Ključna rečenica te vizije i cijelog evanđelja glasi: „Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš nebeski.“ (Lk 6,36). To je kao što znadete misao vodilja cijele ove svete Godine milosrđa. Isus nas poziva da budemo milosrdni kao što je milosrdan Otac nebeski. Da budemo kao Bog. To nas vraća na same početke povijesti spasenja i iskonski grijeh kad Neprijatelj Božji kaže čovjeku: „Uzmi ono što ti ne pripada i bit ćeš kao Bog“. Biti kao Bog ili postati kao Bog je vjekovna težnja, ali i potreba čovjekova, jer je čovjek stvoren na Sliku Božju i po svojoj naravi teži da bude što sličniji Onome čiju Sliku nosi. Sotona kaže čovjeku bit ćeš kao Bog i Isus Krist, Sin Božji, nas poziva da budemo kao Bog. U čemu je razlika između đavolske tvrdnje i Isusovog poziva? Zašto je đavolsko nagovaranje unijelo u svijet grijeh i nered i okrenulo čovjeka protiv Boga, a onda i protiv čovjeka, a Isusov poziv vodi svetosti i savršenstvu? U čemu je problem? U shvaćanju Boga! Nije zlo željeti biti kao Bog, nego kakav je Bog u našem shvaćanju. Kakvu mi predodžbu Boga imamo? Ako se želimo izraziti slikovitim biblijskim govorom onda je zmija prvim ljudima dala lažnu sliku o Bogu. Adam i Eva su poželjeli biti kao Bog na temelju slike koju im je o Bogu dao Sotona. Kakav je Bog uistinu spoznali smo po Isusu Kristu. On je objavio pravog Boga, svojim životom, djelima i riječima i pozvao nas sada ponovno da budemo kao Bog, ali ne na temelju đavolske nego Kristovske slike Boga. Zato je Isusov poziv: „Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac“ vrhunac Božje objave. Mi se nalazimo danas u gotovo netaknutoj prirodi jer su zelenilo i raslinje prekrili i pokrili zgarišta, ruševine i grobove nekoć živoga mjesta. Hodamo sa strahopoštovanjem po tuđim kućama, dvorištima i mrtvima, jer su se ovdje prije više od 70 godina sukobile dvije vizije svijeta, dva načina shvaćanja života, pa sukladno tome i dva načina shvaćanja Boga. U istoj zemlji, na istom području, u isto vrijeme žive ljudi koji ne misle isto. Jedni grade život, drugi ga uništavaju. Jedna vizija svijeta, Božja vizija, bila je život mještana ovog grada koji su živjeli na svojoj zemlji, obrađivali je i živjeli od rada svojih ruku. Živjeli svoji na svome. A onda je došla druga vizija, bezbožnička, koja je rekla: tuđe treba osvojiti, opljačkati, ubiti i zapaliti i zvat ćeš se osloboditeljem i bit ćeš ubrojen među heroje i zvat će te naprednim jer se napredni svijet gradi uništavajući tuđe i takve tekovine trebalo bi, prema njihovoj viziji, ugraditi i u suvremeno društvo i u novu Hrvatsku državu nek se zna da su joj temelji krvavi. Zrinjanima je to jako dobro poznato, a sada i objavljeno u novoj knjizi gospodina Borovčaka Svjedoci komunističkog zločina, jer donosi izvorni dokument iz Zbornika dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda u izdanju Vojnog istorijskog instituta JNA, Beograd 1957., tom V., knjiga 17, u kojem je objavljena Zapovijest za napad na Zrin, dana 8. septembra 1943., kao i Izvještaj štaba o napadu na Zrin 12. septembra 1943. Nakon što su Zrin zauzele tzv. Narodnooslobodilačke jedinice i „oslobodile“ Zrin od Zrinjana i izbrisale ga s lica zemlje izvještava se Štab da je: „Poslije potpunog likvidiranja Zrinja izvršena evakuacija plijena, tj. cijelokupne imovine stanovništa Zrinja. Također sva stoka koja se nalazila u selu zaplijenjena je i predata Komandi područja radi daljnje nadležnosti. I pored preduzimanja svih mjera da se evakuacija plijena što urednije izvrši, kao i da se zabrani pristup civilnom stanovništvu, ipak nije se to moglo u potpunosti spriječiti...“. Tri dana nakon što je uništeno mjesto Zrin „osloboditelji“ izvješćuju Štab da je Zrinj potpuno likvidiran, da je opljačkan sa strane partizana i okolnog srpskog življa i navodi da su partizani u Zrinu zaplijenili 142 goveda, 13 konja, 52 svinje, 21 ovcu, te više seljačke odjeće. To je ono što su opljačkali partizani, a oni drugi koje se nije moglo spriječiti? Uz to se kaže da je u Zrinu za vrijeme zauzimanja mjesta ubijeno 83., a „drugi dan kod čišćenja terena oko Zrinja, našu su jedinice naišle na nekoliko bandita i tom prilkom pobili oko 20“. Dakle, 9. i 10. rujna 1943. ovdje je ubijeno malo više od sto ljudi, a svi ostali: jedni su pobijeni prije ovog datuma, a više od stotinu je ubijeno nakon rata, većinom bez ikakvog suda i presude. Nakon ovih službenih podataka i nakon iskustva Domovinskog rata normalan čovjek se mora pitati može li se suvremena Hrvatska država graditi na tekovinama tzv. Narodnoslobodilačke borbe? Ako je odgovor da, onda su u pravu svi oni koji su napustili ovu zemlju. Jer posljedice onoga što nam se preko 70 godina servira dovele su do toga da ni danas, kad imamo svoju državu, nitko ne vjeruje u državu kao instituciju, jer smo svih ovih godina živjeli kao podvojene osobe koje svoju zemlju nisu doživljavali kao domovinu majku koju treba voljeti, nego kao mačehu koju se mora podnositi. Kao što je nekoć zmija u raju zemaljskom prvom čovjeku dala lažnu sliku o Bogu, tako je i nama komunistička ideologija dala lažnu sliku o domovini. Nismo bili kao djeca koja vjeruju i povjeravaju se svojoj majci, nego kao siročad koja bježi od maćehe i trpi je zato što nam je nametnuta. Jer ako su u istoj državi jedni uživali sve moguće povlastice, a drugi su bili građani drugog reda, kako se može voljeti takva zemlja? Ako u svojoj zemlji ne smiješ reći tko si, kako ćeš je voljeti? Zato je još uvijek u svijesti našeg čovjeka da državi ne treba vjerovati, da joj ne treba poreze plaćati, da je treba gdje god je moguće iskoristiti. Naš čovjek ne doživljava svoju državu kao majku koja se brine za njega i za opće dobro društva, nego kao maćehu koja ima dvostruka mjerila: svojoj djeci daje sve, a drugu djecu drži kao sluge. To su još uvijek posljedice komunističke izgradnje svijeta čiji danak još uvijek plaćamo i čijeg se naslijeđa prošlosti još nismo oslobodili. To potvrđuje i ovo mjesto na kojem danas stojimo. I 73 godine nakon ozakonjenog zločina još uvijek Zrinjanin u Zrinu stoj na svoj zemlji, a ona nije njegova jer mu je oteta. Zrinjanin je tuđinac u svome mjestu. Gost u svojoj kući. Prognanik u svome dvorištu. Zašto? Zato što se jedna ideologija i vizija svijeta, inspirirana Zmijom, uspjela nametnuti kao jedina prava proglasivši sebe bogom. Svi narodi koji su potpali pod komunističkim sustav, i mnogi od onih koji su promicali njegove ideje, a kasnije postali i sami žrtve tog sustava, osjetili su se kao Adam i Eva u raju zemaljskom nakon grijeha, spoznali su da su goli. Sustav koji se gradi na rušenju i uništavanju drugih i drugoga na kraju se uruši sam od sebe. To je ono što Isus kaže na kraju današnjeg evanđelja: onaj koji gradi na pijesku unaprijed je osuđen na neuspjeh i sva njegova građevina na kraju će postati razvalina golema. A prije toga, na samom početku današnjeg evanđelja, Isus promatra prirodu oko sebe i iz te prirode donosi životne zaključke. Polazi od prirode koja ga okružuje, i od stabla prelazi na čovjeka. Svako se stablo po njegovu plodu prepoznaje i svaki se čovjek prepoznaje po svojoj riječi i po svome djelu koje od njega proizlazi. Ne može misliti i činiti dobro netko tko je po naravi zao. Ne može donositi mir tko u srcu nosi mržnju. Ne može udijeliti milosrđe netko tko je po naravi egoist. Ali znademo da i onaj tko čini zlo može početi činiti dobro, i onaj tko donosi nemir može donijeti mir, i da sebičnjak može biti milosrdan,... sve pod jednim uvijetim: da se obrati, da se promijeni, da uvidi zlo, pokaje se i počne činiti dobro. Mi još nismo doživjeli da su zločinci iz prošlog sustava rekli: „Pogriješili smo“. I ne samo da nisu osuđeni nego su za svoj zločin nagrađeni. To je ono što još uvijek stvara podjele u ovom društvu i što još uvijek mnogi ne doživljavaju ovu zemlju kao majku nego kao maćehu. Ne može se izgraditi čovjek bez Boga, jer je čovjek stvoren na sliku Božju. Ići stvarati svijet i čovjeka bez Boga znači graditi bez temelja, u zraku, u vakumu. Bog je naše ogledalo. Gledamo u njega i vidimo što nam još treba, što nam fali, što treba dopuniti, popraviti, dotjerati, usavršiti. Mi se svi: kao civilizacija, društvo i pojedinac, moramo vratiti Božjoj viziji svijeta. Nitko od nas nije do kraja oslobođen i imun na onu sliku Boga i čovjeka koju je davno Sotona uvukao u ovaj svijet i po kojoj i danas mnogi u svijetu oblikuju svoj život i djelovanje. Ako želimo imati budućnost moramo usvojiti Isusovo načelo: „Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš nebeski“. Budite kao Bog! na Isusov način. Budite kao Bog, kao što je to bio Isus kao čovjek. Biti milosrdan kao Bog ne znači zaboraviti i negirati prošlost i povijest, nego se izdignuti iznad svega onoga što je tu povijest degradiralo i urediti ovu zemlju i civilizaciju prema iskonskoj Božjoj viziji svijeta. Amen.