GENOCID HRVATSKOG NARODA PO ZAPOVIJEDI MARŠALA TITA -3

15.05.2019. 11:43:36

U masovnim ubojstvima nad Hrvatima su Srbima sekundirali i neki Hrvati koji su odbacili hrvatstvo u zamjenu za jugoslavenstvo. U Zagrebu se na dan „oslobođenja" 8. svibnja 1945. našlo, uz oko 180 tisuća njegovih (izvornih) stanovnika i oko 200 tisuća hrvatskih ratnih izbjeglica, dok je druga skupina hrvatskog naroda u gotovo polumilijunskom broju napustila Zagreb do 8. svibnja 45' u pravcu Zapada, prema slovensko-austrijskoj granici. I jedna i druga skupina mase hrvatskog naroda je u sljedećih nekoliko tjedana praktički masakrirana i decimirana, gotovo uništena. „...Posebno će se voditi kartoteka za grad Zagreb a posebno za Oblast. Svaka od njih još će biti složena po grupama zločinaca prema već dobivenim direktivama. (...) Tokom mjeseca ožujka upisano je u kartoteku Oblasti 4.800 daljnjih zločinaca, večinom iz Okružnih evidencija a djelomično i novih tako, da ista koncem mjeseca broji 8.141 podatak. (...) U evidenciju streljanih upisano je daljnjih 156 lica tako da ista sada broji 661 lice. Evidencija sudjenih na prisilni rad povečala se od broja 525 na 801, dakle za daljnjih 276 lica. (...) Evidencija proglašenih narodnim neprijateljima osnovana je i upisano je 30 lica. (...) Smrt fašizmu - Sloboda narodu!" kaže se u izvješću o radu IV. sekcije „Odjeljenja za zaštitu naroda" za zagrebačku oblast za ožujak 1945. upućeno IV. odsjeku „Odjeljenja za zaštitu naroda" za Hrvatsku o vođenju evidencija i broju osoba upisanih u njih. (Broj dokumenta /izvješća/ 561/1945. od 12. travnja 1945. Izvor: HDA, Zagreb, 1491,4.0.6.1.) Iz Zapisnika sa sastanka „Mjesnog komiteta KPH" Zagreb od 12. svibnja 1945. godine, održan u Zagrebu, na kojemu je sudjelovao Mika Špiljak (šef CK SKJ i Predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije osamdesetih godina 20. stoljeća), zatim, Marjan Gretić „Baja", Ruža Turković, Marjan Cvetković, Veco Holjevac (poslijeratni gradonačelnik Zagreba), Branko Flajpan, Jure Puklek, Živka Žakman, i „drug" iz Centralnog komiteta KPH, Savo Zlatić, iščitava se da su „drugarice" i „drugovi" donijeli odluku o etničkom čišćenju svih onih stanovnika grada koji su u Zagreb doselili tijekom rata, koji da trebaju biti vraćeni u njihove krajeve. Konstatira se da su jugoslavenski logori puni „pohapšenih" domobrana i „drugih krivaca". Na Kanalu /poslijeratni autobusni kolodvor u Zagrebu/ ima oko 1000 a na Aerodromu /tadašnje uzletište ratnog zrakoplovstva Nezavisne Države Hrvatske/ oko 7000 Nijemaca, a u gradskoj četvrti Vrapče 2000 hrvatskih vojnika („ustaša"). Daljnja odluka komunista je da se zapečate svi stanovi „narodnih neprijatelja", a „za svaku odluku treba da se konzultira gradska OZN-a", te „treba uspostaviti sudove Komande Grada". Novi vladari odmah su po navodnom „oslobođenju" krenuli u obračun s „ostacima fašizma" iako nije riječ o fašistima koje komunisti ubijaju nego o hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima, kao što nije riječ o narodnim neprijateljima nego o pripadnicima hrvatskog naroda. Broj žrtava komunizma premašio je sva moguća poimanja o navodnoj „osveti", te predstavlja sustavno ubijanje poražene zaraćene strane kako bi Hrvati bili kao narod istrebljeni. Uz ideološki uzrok genocida nad Hrvatima (komunistička revolucija) postoji i rasni uzrok, uvjetovan velikosrpskom frakcijom unutar jugoslavenske komunističke partije. Žrtvom jugokomunističkog terora palo je 1945. godine preko pola milijuna hrvatskih civila i ratnih zarobljenika. Kakva je hajka vladala prilikom istrebljenja Hrvata uočljivo je iz „depeše Vrhovnog štaba Jugoslavenske armije br. 124", od 15. svibnja 1945. godine, upućena „Odjeljenju za zaštitu naroda" za Hrvatsku, u kojoj šef OZNE za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković, izražava nezadovoljstvo navodno malim brojem likvidiranih ljudi u Zagrebu, svibnja 1945. godine: „Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom (...) Ranković" (Izvor: HDA, Zagreb, 1491, 2.49/3, objavljeno u knjizi „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1945. Dokumenti", Slavonski Brod, 2005.) Navedena svjedočanstva o zločinima jugoslavenskih komunista, kao i opis zločina koje je zapovijedio maršal Tito i koje su izvršile zločinačke partizanske jedinice i partizanski počinitelji neka hrvatskom narodu i cijelom svijetu bude opomena o zlu koje su ljudi učinili ljudima, na osnovi zločinačke ideologije marksizma i totalitarnog komunizma i socijalizma, te na osnovi zločinačke velikosrpske ideologije. Neka i dole opisani organizirani zločin bude opomena (naivnim) Hrvatima u bilo kojemu dobu u budućnosti kad god budu u (ne)prilici slijediti neku političku zločinačku ideologiju koja obećava med i mlijeko i koja dijeli hrvatski narod, te koja Hrvatsku vodi u propast. („Propast tvoja nalazi se u tebi - Izraele!" Stari zavjet) Kad Hrvat digne ruku na Hrvata, ili kada stradaju nemoćni ljudi, raskida se savez s Bogom koji je čovjeka stvorio na svoje lice i naličje, i koji odbacuje svakoga koji druge ljude ubija s predomišljajem i koji čovjeku i ljudskom rodu nanosi zlo. Sav život na svijetu, na planetu Zemlji, predstavlja Božju kreaciju, i Bog na ljude utječe preko poruka proroka, i preko svoga sina Isusa-Bogočovjeka, i Evanđelja, ali ljudi na Zemlji imaju slobodu izbora, i kako izaberu tako im i je u životu. Mogu ljudi izabrati da slijede Božje puteve i da se pridržavaju Deset Božjih zapovijedi, a mogu biti pohlepni i zločesti, i mrziti. Bog je ljubav koju je darovao čovjeku. Ljudi pate kad god čine zlo, tako da ne pate samo žrtve nego i zločinci, jer sve se u životu vraća. Dole opisani istiniti događaji služe tome da se partizanski zločini ne zaborave, i zato da se razotkriju laži koje su partizanski ratni veterani i njihovi simpatizeri širili u Hrvatskoj i nakon pada komunizma i sloma Jugoslavije kada su 1990. godine nekadašnji jugoslavenski komunisti hrvatske nacionalnosti preuzeli od režima komunističke partije vlast u Hrvatskoj, nakon čega su pokušali, manje više uspješno, sakriti sve titoističke zločine, a kada su kosti hrvatskih mučenika praktički same „progovorile" iz masovnih grobnica u kojemu su ih ostavili demokratski predstavnici Republike Hrvatske, na vlastitu sramotu, nekadašnji komunisti, na vlasti u Republici Hrvatskoj, i njihovi simpatizeri s ljevice koji su se grijali uz vlast ili obnašali dužnosti u vlastima obnovljene hrvatske države, realtivizirali su zločine komunizma, i izrugivali se žrtvama komunizma, ujedno optužujući nastojanja onih demokrata i anti-komunista koji su nastojali iznijeti na svjetlo dana zločine koje su Titovi partizani počinili. Partizanski ratni veterani hrvatske nacionalnosti u pravilu se nisu ogradili od ratnog zločinca maršala Tita, i nisu žalili što je počinjen genocid nad hrvatskim narodom. Pietet prema žrtvama pripada svim žrtvama koje su stradale u Drugom svjetskom ratu, kako Srbima, tako i Romima, tako i Židovima, ali tako i Hrvatima!

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.