Hrvatski centar za istaživanje zločina komunizma

“Kroz naše zatvore prošlo je od 1945. do 1951. tri zarez sedam milijuna osoba (3.777.776) a likvidirali smo 568 tisuća narodnih neprijatelja.” /Prevedeno sa srpskog na hrvatski jezik, op.a./

Rankovićeva izjava poklapa se sa povijesnim istraživanjem slovenskog pisca Franca Permea koji je tvrdio da je na Križnom putu bilo oko 600 tisuća zarobljenika različitih nacionalnosti, najviše Hrvata. Perme navodi da je partizanski režim maršala Tita na području Slovenije ubio 1945. najmanje 196 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, dakle, oko 200 tisuća hrvatskih žrtava komunizma samo u Sloveniji.
Slovenski povjesničar dr. Mitja Ferenc, član slovenskog državnog povjerenstva za utvrđivanje masovnih grobnica, izvršio je 2007. sondaže protutenkovskog rova u šumi Tezno kod Maribora, i ustvrdio da po znanstvenoj procjeni ova masovna grobnica krije najmanje „15 do 20 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, među njima i likvidiranih hrvatskih ranjenika”.

Godine 2006. je u Maclju kod Krapine u Hrvatskoj dostojno pokopano preko tisuću hrvatskih žrtava komunizma koje su ubijene 1945. od strane totalitarnog režima maršala Tita, a ekshumirane 1991. godine (nakon toga je vlast predsjednika Tuđmana naredila zaustavljanje daljnjih ekshumacija, a CRO-UDBA preuzela je „brigu” o istraživanju zločina komunizma). Ekshumirani posmrtni ostatci ubijenih hrvatskih ratnih zarobljenika u maceljskoj šumi predstavljalju dokaz o genocidu koji je jugoslavenski komunistički režim počinio nad hrvatskim narodom (sve žrtve imaju ulaznu ranu od puščanog zrna u potiljku glave, i druge rane od hladnog i vatrenog oružja).

Daljnji dokaz o jugoslavenskom genocidu nad Hrvatima predstavljaju peko tisuću hrvatskih žrtava komunizma koje su ekshumirane 1999. iz protutenkovskog rova u Teznom prilikom gradnje autoputa Nürnberg – Maribor – Zagreb. Pored toga je slovensko državno povjerenstvo do danas evidentiralo preko 500 masovnih grobnica na području Republike Slovenije, a hrvatske žrtve čine, po navodima toga povjerenstva, apsolutno najveći broj žrtava jugoslavenskog komunizma. Pored toga je Saborsko povjerenstvo za ratne i poratne žrtve ustanovilo do 2000. godine lokacije masovnih grobnica u Hrvatskoj, i približni broj žrtava komunizma, a kao glavni zapovjednik genocida i počinitelj zločina je, u izvješću toga povjerenstva Hrvatskom državnom saboru, imenovan je šef politbiroa CK KPJ i glavni zapovjednik u partizanskom „Vrhovnom štabu”, maršal „Jugoslavenske armije” Josip Broz Tito.

Do sada na tisuće ekshumiranih žrtava jugoslavenskog komunizma, i stotine evidentirane masovne grobnice po jamama, šumama i gorama na području Slovenije i Hrvatske predstavljalju dokaz da je maršal Tito notorni ratni zločinac i masovni ubojica uz bok najvećim zločincima u 20. stoljeću i u dosadašnjoj povijesti čovječanstva, Lenjinu, Staljinu, Hitleru, Pol Potu i Mao Ce Tungu.

Sastav zločinačke organizacije koja je 1945. zapovijedila, nadzirala i počinila zločin genocid nad hrvatskim narodom:
„Drug” Josip Broz „Tito” (Jugoslaven, i boljševik, bravar i maršal, ZLOČINAC, glavni zapovjednik u „Vrhovnom štabu” Jugoslavenske armije, predsjednik jugoslavenske vlade i generalni sekretar politbiroa CK KPJ, te agent Kominterne i doušnik sovjetske tajne policije NKVD), zatim, partizanski general Koča Popović (Srbijanac, i komunist, profesionalni oficir, zapovjednik Prve proleterske brigade, i I. armije JA), partizanski general Peko Dapčević (Srbin, i komunist), general JA Ivan Gošnjak (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik, zapovjednik partizanske vojske u Hrvatskoj), partizanski general i politkomesar Vladimir Bakarić „Mrtvac” (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik, predsjednik lokalne komunističke vlade u Zagrebu), partizanski general Aleksandar Ranković (Srbijanac, boljševik, krojač, član politbiroa CK KPJ i „Vrhovnog štaba”, i šef OZNE za Jugoslaviju), Milovan Đilas (Crnogorac i boljševik, član politbiroa CK KPJ i „Vrhovnog štaba”), Boris Kidrič (Slovenac, i boljševik), Andrija Hebrang „Mirotočivi” (Hrvat, i komunist, trgovac, ratni sekretar CK KPJ i zapovjenik partizanske vojske u Hrvatskoj do 1945.), general Ivan Krajačić „Stevo” (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, bravar, šef OZNE za Hrvatsku), Ivan Maček (Slovenac, i boljševik, šef OZNE za Sloveniju), Franc Leskošek (Slovenac, i boljševik, šef partizanske vojske u Sloveniji), zatim, partizan Vladimir Nazor (Hrvat, jugoslavenski i hrvatski književnik i zločinac, predsjednik predsjedništva komunističke skupštine „ZAVNOH”), zatim, Gabrijel Divjanović (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, poslijeratni direktor zagrebačke zvjezdarnice, a 1945. načelnik vojnosudskog odjela II. armije partizanske Jugoslavenske armije), zatim, partizanski general Kosta Nađ (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i titoist, oficir OZNE), zatim, politkomesar I. armije partizanske Jugoslavenske armije, Mijalko Todorović (Srbin, velikosrpski koljač), zatim, general Arso Jovanović (Srbijanac, profesionalni oficir, Jugoslavenske armije od veljače 1945. godine, i pomoćnik generala Ivana Gošnjaka), Josip Boljkovac (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik, oficir OZNE u Karlovcu), zatim, Josip Manolić (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i ratni zločinac, oficir OZNE u Bjelovaru), zatim, partizanski oficir i ratni zločinac Većeslav „Veco” Holjevac, komandant I. korpusa partizanske vojske u Hrvatskoj, i član „Komande grada Zagreba” (zadužen za kršenje ljudskih prava hrvatskih izbjeglica u Zagrebu, i za likvidaciju hrvatskih ratnih ranjenika i „ročnika” u Zagrebu, 1945. godine), zatim, Aleksandar Koharević, ministar zdravstva komunističke lokalne vlade u Zagrebu (zadužen za likvidaciju ranjenika iz zagrebačkih bolnica, zajedno s Krajačićem koji je odgovoran i za maceljske žrtve zajedno sa Stjepanom Hršakom i ostalom partizanskom bandom), zatim, Drago Desput (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, komunist), član sudskog odsjeka „Glavnog štaba NOV” Hrvatske, Stanko Obradović (Srbin iz Hrvatske), partijski sekretar KPH u partizanskoj „IV. udarnoj brigadi”, Dimitrije Georgijević, opunomoćenik „Odjeljenja za zaštitu naroda” za Jugoslaviju, Jakov Blažević (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i zločinac), partizanski Javni tužilac Hrvatske, zatim, Vukašinović (predsjednik partizanskog tzv. „NOO” za Slavoniju), partizanski major OZNE, „drug” Brnčić, zamjenik komesara, potpukovnik Robić Ivan, pomoćnik majora Ćuk Milojko, major Vujanović Damjan, major Vidović Lazo i kapetan Janeković Slavko, članovi izvršnog aparata za tako zvane „specijalne zadatke” tzv. „III. odsjeka Odjeljenja za zaštitu naroda” za Hrvatsku, Zvonko Komarica, iz opunomoćeništva partizanske divizije „KNOJ” u Hrvatskoj, zatim, „drug” Vicko Krstulović, ministar unutarnjih poslova komunističke Hrvatske (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i zločinac), i drugi de facto ubojice iz zločinačke organizacije komunističke partije, zatim, „drug” Lutvo Ahmetović, de facto ratni zločinac sa Jazovke, i zamjenik načelnika UDBE u Zagrebu, Simo Dubajić (Srbin iz Hrvatske, boljševik, i četnik, te velikosrpski koljač iz 45′ na Kočevskom Rogu), glavni komandant koljačke partizanske jedinice na Kočevskom Rogu, major, „načelnik štaba IV. armije), i ideološki vođa pobunjenih Srba iz 1990. godine), zatim, oficir Jugoslavenske armije, „M.P.” (Jugoslavenka hrvatskog podrijetla, zločinka i boljševik), partizanski politkomesar u „XI. dalmatinskoj brigadi 26. divizije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije” koja je iz svoje jedinice odabirala ljude za „povjerljiv zadatak” ubijanja ratnih zarobljenika na Kočevskom Rogu, zatim Nikola Marić Bokež „Crnogorac”, „komesar čete”, Kosta Ugrica, politkomesar „I. bataljona” partizanske „XI. dalmatinske brigade”, član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) i KPJ, sudionik ratnog zločina i masovnih ubojstava na Kočevskom Rogu 1945. godine, Albert Štambuk, „zamjenik politkomesara 1. čete 5. bataljona XI. dalmatinske brigade” Jugoslavenske armije, Dinko Periša Ljubo, pukovnik „JNA”, Ivan Gugić, (partizanski) vojnik, Titov borac u „XI. dalmatinskoj brigadi”, svjedok-pokajnik, zatim, Nikola Maršić, „zamjenik komandanta 2. bataljona XI. dalmatinske brigade” koji je zapovijedao izabranicima iz „XI. dalmatinske brigade”, u sastavu od 60 do 70 partizana koji su ubijali na Kočevskom Rogu hrvatske ratne zarobljenike, i zarobljene hrvatske civile, Ljubo Barbarić „Hvaranin”, „politkomesar 3. bataljona XI. dalmatinske brigade”, član SKOJ od 1941. i KPJ od 1943. godine, Ivo Franković, „komandir 3. čete 3. bataljona XI. dalmatinske brigade”, član KPJ od 1943. godine, Božo Kačić, partizanski desetar u „XI. dalmatinskoj brigadi”, također sudjelovao u genocidu na Kočevskom Rogu, i u silovanju zarobljenih hrvatskih žena i supruga kod Kočevja ubijenih časnika hrvatske vojske oružanih snaga NDH, Ante Ćepić, „omladinski rukovodilac 4. bataljona u XI. dalmatinskoj brigadi Jugoslovenske armije” maršala Tita, Maks Baće i Jovo Kapidžić, Rankovićevi pomoćnici, izdali su, uz Ivana Matiju Mačeka, Simi Dubajiću zapovijed od Rankovića i Broza „Tita” za pokolj hrvatskih ratnih zarobljenika na Kočevskom Rogu kod Ljubljane, 1945. godine, partizanski pukovnik Dušan Dule Korać (Srbin sa Korduna), politički komesar 26. divizije JA, član komisije viših oficira koja je došla u kontrolu do jama-masovnih grobova na Kočevskom Rogu, zatim, počinitelji genocida u Maclju kod Krapine 1945. godine, Stjepan Hršak (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, titoist i zločinac, krojač po zanimanju, oficir (partizanski poručnik) i komandant tajne službe partizanske vojske u Krapini, i krvoločni isljednik OZNE, i komandant zarobljeničkih koncentracijskih logora u Krapini i okolici, te glavni zapovjednik i egzekutor na Maclju, zatim, ubojica s Maclja, Ivan Valjavec (Hrvat), doušnik UDBE među hrvatskim radnicima („gastarbajterima”) u Zapadnoj Njemačkoj nakon rata, Rudolf Krivak (Hrvat), Josip Koret (Hrvat), Dragutin Koret (Hrvat), Stjepan Vinceljak (Hrvat), Šimek Leljak „Šinter” (Hrvat), Florijan Šerek (Hrvat), funkcionar UDBE nakon rata, Ivan Strmečki „Stanko” (Hrvat), ubijao nedužne ljude i u zagorskom Jesenju za vrijeme rata, Slavko Kovačec „Štefunjak” (Hrvat), Dragutin Draganić „Radobojec” (Hrvat), Josip Kovačec (Hrvat), Alojz Brodar (Hrvat), Zvon Smrečki (Hrvat), Miško Grobotek (Hrvat), August Herceg (Hrvat), i još 45 drugih partizana-ubojica na maceljskoj gori, te Leopold „Leo” Horvat (Hrvat), zapovjednik civilne OZNE u Krapini (zajedno s Hršakom izabirao dobrovoljce-ubojice za pokolj u Đurmancu i na vrhu maceljske gore Ilovec, a poslije rata radio u zagrebačkoj UDBDI, umirovljen sa činom kapetana UDBE), zatim, Branko Löw (Hrvat), oficir OZNE u Krapini, Ivica Fizir (Hrvat), istražitelj civilne OZNE u Krapini, i gradonačelnik Krapine nakon „demokratskih” promjena 1990. godine, Valent Katalenić „Valek” (Hrvat), istražitelj civilne OZNE u Krapini, Petar Bezjak „Perica” (Hrvat), zloglasni komesar koncentracijskog logora u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja kod Krapine, 1945. godine, a poslije rata bio je „isljednik” zloglasne UDBE u Zagrebu, Milan Kunštek, prvi zapovjednik i „veliki i zloglasni krvoločni komandant” koncentracijskih logora kod Krapine, Branko V(i)dović (Hrvat), „komandant” komunističkog koncentracijskog logora u Oroslavlju kod Krapine, 1945. godine, Josip Frankol (Hrvat), krvoločni isljednik vojne OZNE u Krapini, Ivan Đurkin (Hrvat), krvoločni isljednik vojne OZNE u Krapini, zatim Mladen Šafranko „Marijan”, partizanski podoficir i stražar vojne OZNE u Krapini, svjedok-pokajnik o genocidu u Đurmancu, Mirkovcu i Maclju kod Krapine, 1945. godine, zatim, Dragutin Rafaj, partizanski oficir, i partizan Živko Vujčić, ubijali su, metkom u potiljak, hrvatske teške ranjenike iz zagrebačkih bolnica na Jazovki kod Sošica na žumberačkom gorju , i mnogi drugi partizanski i jugokomunistički ratni zločinci i zločinci protiv čovječnosti…