Geopolitička analiza: Srpsko ‘popravljanje’ istine o ratovima

20.11.2021. 09:19:00

Bio jednom jedan Kralj i živio je u zemlji – iza sedam gora i sedam mora, daleko na brdovitom Balkanu. Volio je igrati šah i više imati nego biti, piše za Narod.hr analitičar Tonči Mirić.  

Najdraža kraljeva šahovska figura bila mu je raspjevana kraljica, koju je najviše volio vući po blatu – nešto lijevo od hrvatskog centra i po crnogorskom nebu. Zatim je volio i svoga „trbuhozborca“ – kojega je ponekad gledao kao figuru lovca a ponekad kao figuru konja. Njega je povlačio / usmjeravao prema oko 2 milijuna svojih pristaša / glasača. Prema NATO-u, kao dekadentnom carstvu zla, imao je usmjerenu figuru lovkinje, koju je njegov narod od milja zvao – „Gay Hrvatica“, dok je u zemlji Bosni i zemlji Crnoj Gori imao raspoređene vojvode u vrijednosti topova. To su bile Kraljeve figure za imati, ali naravno osim njih, posjedovao je još neke figure a to su (bili) pješaci – zvani figure smrti. 

Radi se onih – više od 400.000 pješaka (po procjeni vojnih stručnjaka) koji su u prošlim ratovima za Veliko Kraljevstvo – više od 100.000 ljudi „poslali izravno na onaj drugi svijet… i s njima Kralj nije znao što će, ali ni ti pješaci nisu znali što će sa svojim kraljem i tu se vjerojatno krije odgovor oko onoga njegovog biti (ili ne biti)!?

No, za sada, ostavimo se bajki i pođimo u realan svijet.

„Pretvorba“ iz žrtvi u junake

Ipak, izgleda da o spomenutim pješacima ima tko brinuti i to u pravcu njihove „pretvorbe“ iz žrtvi u junake. O tome upravo piše Tomislav Marković za Al-Jazeeru, u članku „Industrija falsifikata: Vučićeva politika sjećanja na ratove“, te započinje svoj uradak podnaslovljen s temeljnom revizionističkom mišlju:

Pripadnik srpskog naroda u povijesti nastupa samo u dvije uloge – kao junak ili žrtva, zbog čega napadno izostaju neke druge role, naprimjer uloga zločinca, kolaboranta, počinitelja genocida, suradnika okupatora.“

Naime, Fond za humanitarno pravo iz Beograda – kojeg vodi Nataša Kandić, objavio je prošlog mjeseca studiju mlade znanstvenice, koja je doktorirala suvremenu povijest u Njemačkoj – Jelene Đureinović, pod naslovom “Politika sjećanja na ratove devedesetih u Srbiji: Historijski revizionizam i izazovi memorijalizacije / sjećanja ”, iz koje ćemo prenijeti pojedine misli, kako bi shvatili gore spomenutu „pretvorbu“!

Dakle, u studiji je uvodno izložen kratak pregled kulture sjećanja na ratove (za Veliku Srbiju) poslije Miloševićevog pada (5. 10. 2000.), dok je glavni dio rada posvećen razdoblju od 2012. godine do danas, kada pod Tomislavom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem i njihovim naprednjacima ratovi devedesetih postaju centralna tema državne politike sjećanja i ključni faktor za politički legitimitet državnih vlasti.

Naime, poznato je da nakon pada Miloševića nije bilo dovoljno političke volje za obračun sa zločinačkom prošlošću, da bi za vrijeme predsjednikovanja Srbijom Vojislava Koštunice (od kraja 2000.) bila nastavljena takva politika. Nadalje, nakon atentata na Zorana Đinđića (12.3.2003.), nestala je svaka nada da bi državna politika sjećanja mogla biti zasnovana na priznanju odgovornosti za ratne zločine.

Tijekom tog razdoblja (Milošević-Koštunica-Tadić), tj. do 2012. godine, po Đureinović „vlasti Srbije nisu prihvatile punu, pa čak ni djelomičnu, odgovornost za ulogu u ratovima devedesetih, konzistentno odbijajući da se uključe u bilo kakvo javno suočavanje i pomirenje s prošlošću”.

Naime, u to vrijeme javnim govorom o prošlosti dominirali su obrasci poricanja zločina i odgovornosti.

Đureinović u tom sklopu navodi brojne tehnike poricanja, od kojih kao jednu od glavnih izdvaja narativ da Srbija nije sudjelovala u ratovima. Dakle, vlasti su “eksternalizirale krivnju i svaljivale su odgovornost na paravojne formacije, srpske snage iz drugih država, te na sukobljene strane i međunarodnu zajednicu”.

Također, kad je u pitanju genocid, odgovornost se prenosila na Vojsku Republike Srpske, kako “bi se podvuklo da Srbija nije imala nikakve veze s genocidom”.

Suština svih tih obrazaca poricanja je da u okviru te kulture sjećanja na ratove devedesetih “nije postojalo priznanje i poštovanje za žrtve srpskih snaga”. Naime, „one su bile nevidljive – jer im posjednici državne i društvene moći nisu priznavali postojanje“.

SNS-ova nova kultura sjećanja

Nakon dolaska naprednjaka na vlast (2012. godine za predsjednika Srbije biva izabran predsjednik Tomislav Nikolić) dolazi do uspostavljanja drugačije „proaktivnije“ politike sjećanja, riječ je o “povratku nacionalnog ponosa”, kako piše autorica.

Tu novu politiku možda je najbolje sažeo Aleksandar Vulin kada je ustvrdio da je prošlo vrijeme stida, te da je došlo vrijeme “tihog ponosa”.

Tako „sadašnji režim pod vodstvom SNS-a koristi činjenicu da se prethodne vlasti nisu ‘jasnije’ odredile spram devedesetih godina, u smislu da je upravo ona omogućila da se srpski narod konačno može sjećati svojih heroja i žrtava s ponosom. Drugim riječima, sadašnja vlast gradi svoj politički legitimitet i identitet upravo na svojoj ulozi u uspostavljanju nove kulture sjećanja”, piše Đureinović.

Ujedno u ovakvom populističkom preokretu „cjelokupna vojna povijest Srbije promatra se kroz koncept oslobodilačkih ratova: Srbija je uvijek vodila samo oslobodilačke, a nikad osvajačke ratove, pa su samim tim i ratovi devedesetih pošteni, časni i oslobodilački“.

No, naravno u ovakav koncept se ne uklapaju mračne epizode iz novije povijesti, svi događaji u kojima Srbi nisu mogli biti ni heroji ni žrtve – od genocida u Srebrenici, opsade Sarajeva, rušenja Vukovara i Dubrovnika, hladnjača s Kosova, masovnih grobnica, pa sve do kolaboracije s nacistima u Drugom svjetskom ratu – pa se oni jednostavno brišu iz nacionalne memorije i proglašavaju nepostojećim, usprkos notornim činjenicama, zdravom razumu i ljudskoj savjesti.

Državno tijelo zaduženo za reviziju / „popravljanje“ istine o ratovima

Za plan i program državne kulture sjećanja u Srbiji je zadužen međuministarski Odbor za njegovanje tradicija oslobodilačkih ratova Srbije, koji je nastao još 1997. godine, s time da on „istinski“ postaje aktivan tek 2013. godine.

Odbor ustanovljava “Državni program obilježavanja godišnjica povijesnih događaja oslobodilačkih ratova Srbije”. Program nabraja važne povijesne događaje koje treba obilježiti – “bitku na Kosovu, ustanke protiv osmanske vladavine i druge datume 19. stoljeća važne za državnost Srbije, događaje iz Prvog i Drugog svjetskog rata, kao i bombardiranje SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) 1999. godine”. Nakon 2012. godine, ustanovljeno je još nekoliko datuma koje treba obilježavati, a odnose se na rat u Hrvatskoj (odnosno operaciju “Oluja”), rat na Kosovu i NATO bombardiranje.

…I evo – kako to izgleda u praksi: “Operacija ‘Oluja’ predstavlja jedno od centralnih mjesta sjećanja u Srbiji i obilježava se pod sloganom ‘Oluja je pogrom’!

Dakle, “legitimitet državnih vlasti se gradi na njihovoj posvećenosti izgradnji nove ‘proaktivne’ kulture sjećanja koja obuhvaća komemoracije velikih razmjera, pri čemu se koriste nove medijske tehnologije, sa svrhom što efikasnijeg širenja spomenutih dominantnih narativa”, piše autorica.

U okviru te nove masovne kulture sjećanja – vlast, njeni mediji i institucije neprekidno proizvode „sve i svašta“: dokumentarne i igrane filmove koji govore o srpskom junaštvu na Košarama ili o zločinačkom NATO bombardiraju i hrabroj obrani srpskog naroda i njegove vojske; organiziraju se izložbe, neprestano se prave komemorativni skupovi – „koji potom idu na putujuće turneje“, Ministarstvo obrane ima i izdavačku kuću koja objavljuje djela osuđenih ratnih zločinaca („srpski: nepravedno-osuđenih srpskih heroja“), itd., itd…

Spomenutu propagandnu situaciju Đureinović sumira riječima: “Današnja politika sjećanja na devedesete godine agresivna je, kompetitivna i ekskluzivistička, a u društvu se popularizira posredstvom apostrofirane nove kulture sjećanja. Ekskluzija / isključivanje se odnosi samo na tome suprotstavljene narative i žrtve nesrpske nacionalnosti (hrvatske, bošnjačke i albanske). Te žrtve ne dobivaju priznanje koje zaslužuju, a njihovo se stradanje čak i negira. Negiranje genocida u Srebrenici je državna politika. Komemorativni govori su neprijateljski nastrojeni, agresivni, te stvaraju i promoviraju slike neprijatelja”.

Moć dokumentacije u kontekstu širenja ‘istine’ o nedavnim ratovima

Snažnoj državnoj propagandnoj ofenzivi koja stvara lažnu sliku o prošlosti, Đureinović suprotstavlja jedino snažan “aktivizam na polju sjećanja”.

Jelena Đureinović potom objašnjava i u čemu je osnovna razlika između vremena poslije pada Miloševića i današnjeg vremena, s aspekta građanskih aktivista: „Dakle, dok su se oni tada morali boriti protiv zaborava i za vidljivost ratova devedesetih u javnosti, danas je pred njima veći izazov – jer se suprotstavljaju novoj kulturi sjećanja izgrađenoj na negiranju i falsificiranju činjenica, a kojoj na raspolaganju stoje veliki materijalni i medijski resursi”.

U tom kontekstu, autorica izlaz vidi i u „u tome da se aktivizam koji radi na memorijalizaciji / sjećanju osmisli tako da dopre do svih segmenata društva i tako ga mobilizira”. No ipak, spomenuta povjesničarska navodi da bi Srbiji najviše pomogao dolazak na vlast nekoga kome je raskidanje sa zločinačkom prošlošću prioritet, ali pošto „to spada u domenu utopije“, svjesna je da se treba držati onoga što je dostupno i moguće a to je „snaga dokumentacije te širenje znanja o ratovima devedesetih, uz veće povezivanje aktivista s javnošću.“

Vidljivi rezultati opisane revizionističke platforme

Pariški list Le Figaro, u nedavno objavljenom članku pod naslovom „U Vučićevoj Srbiji njeguje se zloslutni kult generala Ratka Mladića“, ističe da predsjednik Vučić i njegove pristalice sve više slave generala Ratka Mladića, poznatog “srebreničkog krvnika”, osuđenog na Haaškom tribunalu za genocid. Članak je napisan povodom skandala oko murala na kojem je portret uniformiranog Mladića, prikazan na zidu jedne zgrade u centru Beograda.

List je opisao i nedavne incidente ispred murala, te prisustvo policije i privođenje aktivistkinje Aide Ćorović koja je mural (koji se pojavio još prije četiri mjeseca), gađala jajima.

Le Figaro je također otkrio čitateljima da Vučić naglašeno u svojim kontaktima koristi umjereni ton i proeuropski smjer, podsjetivši pri tome da je sadašnji predsjednik Srbije nekada bio član SRS-a Vojislava Šešelja i ministar informiranja za vrijeme Miloševića. Međutim, kako nadalje piše, ponovo je na vidjelo izbio njegov pravi karakter, tj. karakter čovjeka koji je 2007. godine osobno uklonio ploču s Ulice Zorana Đinđića, progresivnog premijera ubijenog 2003. godine, da bi je zamijenio pločom Ratka Mladića!

Ujedno se u članku navodi da je srbijanski povjesničar Milivoj Bešlin izjavio kako sadašnje vlasti uvode u Srbiju “fašizam, negirajući genocid u Srebrenici i vraćaju zemlju u devedesete godine“, da bi na kraju Le Figaro pesimistično zaključio kako umjesto da učvršćuju mir, lideri Srbije i Republike Srpske već dvije godine razvijaju koncept “srpskog svijeta“, a što je drugi naziv za koncept Velike Srbije.

Izjava Žarka Koraća

Žarko Korać, sveučilišni profesor i politički analitičar je za beogradski Danas izjavio da se mural Ratku Mladiću, ratnom zločincu osuđenom za genocid u Srebrenici, u međuvremenu prometnuo u „svetu sliku“ ratnog srpskog junaka, koju brani uniformirana i neuniformirana policija – „od dušmana koji je žele ukloniti“!

Naravno, po Koraću, o ovome skandalu izvješćuju utjecajni svjetski mediji, te ističe da će ovakvo ponašanje vlasti, Srbiji doći na naplatu. Iznio je i sljedeće: „Kada je prije nekoliko godina naslikan mural s likom Zorana Đinđića, na zidu koji gleda na Filozofski fakultet u Beogradu, iste noći je bio poliven bojom da se njegov lik ne vidi.

Nekoliko puta je to popravljano, čak je staklo ispred njega stavljeno da se to ne bi više događalo. Uzalud. Uvijek bi bio uništen. Naravno, nije bilo policije da ga čuva. Za razliku od murala s Mladićevim likom.

I ta dva murala označavaju današnju Srbiju. I dvije ličnosti koje simboliziraju njene dvije krajnosti.

Jednu, koju nitko ne čuva od vandalizma i drugu koja se brižljivo štiti da je nitko ne izbriše.“ Ujedno zaključivši, „današnji režim je napravio svoj politički izbor i završava s pitanjem za građane Srbije – što je njihov izbor. To je bitno pitanje za svakoga. Mural je samo zidna slika ali ono što simboliziraju ova dva čovjeka je centralno pitanje za Srbiju. Od njenog odgovora zavisi budućnost Srbije kao društva“!

Reakcija šef Delegacije EU-a u Srbiji, glede skandala s muralom zločinca Mladića

Skandal oko murala Ratka Mladića u Beogradu potaknuo je i reakcije međunarodnih krugova. Oni ističu da se ta zidna slika ne smije institucionalno štititi. Naime, šef Delegacije EU-a u Srbiji – Emanuele Giaufret, je izjavio kako Unija ima čvrst stav o tome – da se ne smiju veličati ratni zločinci, niti negirati zločini!

Podsjetio je i da “organizacije civilnog društva igraju ključnu ulogu u podizanju svijesti o građanskim i političkim pravima u Srbiji, te da im u tom smislu ta ista država mora omogućiti neometan rad”! No, na sve to, Aleksandar Vulin – srbijanski ministar policije, je odgovorio da “MUP čuva sigurnost svih građana, pa i sudionika protesta, bez obzira na to jesu li za uklanjanje spornog murala ili nisu”.

Još jedan kontroverzni mural

(U međuvremenu i sukladno tezama iz ovog uratka, još je više podignut propagandni ulog u ovom skandalu. Naime, ovih je dana neposredno uz Mladićev mural osvanuo i mural s likom ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata Draže Mihajlovića, čime očito vladajući u bici za glasače „’jačaju’ Mladićev lik preko lika i djela Draže Mihajlovića“!)

Mogući zaključak

Znamo da je izbor uglavnom stvar karaktera, iz čega proizlazi da je karakter ujedno i sudbina ali ipak okolnost da je onih više od 400.000 pješaka smrti ipak (uglavnom) živo i nezadovoljno s „plaćom u neistinama i mržnji“- možda budi nadu, makar za mladu povjesničarku Jelenu Đureinović s prvog dijela ovog uratka, dok će stariji povjesničari ustvrditi da će svaki od spomenutih pješaka zaraziti (ili je već zarazio) svojim „prokletstvom“ još najmanje petero ljudi a onda ovoj priči / temi nema skorog kraja!

U tom je kontekstu već spomenuti psiholog Žarko Korać kompetentno o karakteru „Kralja koji voli šah“ i o njegovom liku pesimistično istaknuo: „…on očigledno ima neke teške strahove – on je bio deset godina glavni tajnik SRS-a, bio je politički zaljubljen u Vojislava Šešelja. To je bila najagresivnija stranka (u Srbiji), a on je uvijek bio u kontaktu s nekom ekstremnom agresivnošću. Ne možete vi biti deset godina najbliži Šešeljev suradnik a da istovremeno nemate u strukturi svoje ličnosti shvaćanje politike kao jedne neizmjerne agresije… Šešelj je prijetio smrću, vitlao pištoljem i na prvoj je konferenciji za tisak kada se vratio iz Haaga rekao – ‘dobro je što je ubijen Đinđić’”!

E sada što s nama, njihovim susjedima iz EU, u ovoj zlokobnoj priči?

Možda, samo nadati se da će se „Tamo daleko“ pojaviti / biti izabran neki novi Đinđić koji bi se ostavio „šaha“ i „tuđega“, pa da opet – njegovo i susjedna kraljevstva žive dugo, sretno i veselo!

Naime, nakon Karađorđevića Tamo uvijek dolaze Obrenovići!?

O autoru

* Tonči Mirić završio je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, bivši je djelatnik hrvatskog sigurnosnog sustava, te analitičar specijaliziran za Balkan, i države bivše Jugoslavije. Područja interesa: međunarodna politika / odnosi, geopolitika, vojna pitanja i strategije.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Portala dnevnih novosti

 

Izvor: Narod.hr

Izvorni autor: Tonči Mirić/Foto: Velimir Ilić

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.