Ne znam kojom bi ih riječi označio i kako ih nazvao. Možda izrodi, odrodi, izdajice, veleizdajice, bitange, idioti, krivokletnici, prokletnici… to su oni. Nemam drugi riječi kojim bi ih označio. I sada, kad se to zna, da su bivši poredsjednici države Hrvatske liferovali Tuđmanove transkripte našim dušmanima, i neke državne tajne, uživaju u svom nespokoju i ništa im se ne događa. Za njih ne važe hrvatski zakoni

Koja prokleta sličnost i donekle podudarnost. Sokrat je za svoje vrijeme i svoj narod bio moralni autoritet i mudrac. To isto može se reći za generala Praljka.

Stoljćima su filozofi i mudrijaši postavljali pitanje, teško do neodgovora; zašto je Sokrat ispio kukutu, a mogao je pobjeći od svojih progonitelja, tužitelja i sudaca, a nije, već je pozvao prijatelje i, prije nego će ispiti kukutu, rekao prijateljima da ne slijede njegov primjer. Nešto slično rekao je Praljak svojim prijateljima, koji su s njime tamnovali u Hagu i koji su istoga dana osuđeni na drakonske kazne. Kad je ispio otrov, rekao je sucima tog monstuoznomasonskodemonskog suda, da on nije zločinac i da s prezirom odbacuje njihovu presudu.

Sve sam to gledao svojim očima i slušao svojim ušima i moram priznati, da sam ostao zatečen i silno zbunjen kad je Praljak iz bočice nešto popio i klonuo sa stolice na pod sotonske sudnice. Čulo se kako govori svojim prijateljima, da je ono što je popio – otrov. Kad je to rekao ja sam se skamenio od užasa i bijesa na te sotonske suce i njihovu pravdu.

Tužitelji i suci

Ajmo prorešetat ljude i događaje kako bi došli do gole sitine. Svucimo sve i svakoga do gola, do bola. Svjedoci smo zbivanja i događanja u nedavnom hrvatskom obrambenom i oslobodilačkom ratu i poraću, pa možemo i s ove distance doći do istine. Sačuvaj nas Bože laži i neistina kojima su haški suci šibali u lice hrvatske generale. Jedno je valjda svakomu jasno, da Praljak, kao častan i pošten čovjek, nije htio živjeti pod njihovom lažnom presudom da je zločinac, pa je digao ruke na sebe. Treba se zapitati tko su Praljkovi tužitelji i suci. Tko su ljudi koji ga imaju na savjesti i duši. Za suce znamo, ali tužitelje valja nama otkriti i prozvati, jer se radi u ovom slučaju o Hrvatima, kao štoje u ono doba bio slučaj sa Sokratom i njegovim Grcima. Poznato nam je što su o Praljku i našem obrambenooslobilačkom ratu govorili agresori i naši dušmani, ali valja reći tko su naši izdajice i veleizdajnici, koji žive s nama u istoj zemlji Hrvatskoj.

Sokrata su optužili neki kvarni Grci na čelu sa Antiom, a Praljka su tužakali haškim sucima dva bivša hrvatska predsjednika, minstrica vanjskih poslova i još neki saborski zastupnici; riječju, hrvatske bitange, moralne nakaze. Kojeg li apsurda, koje li proklete sudbine i koje tragedije jednog starog, malobrojna naroda, koji se zove Hrvati. Hrvatski veleizdajnici su uporni i tako brojni, da je to strahota. Ne znam ima li na Zemlji naroda, kojemu pojedinci rade, što Hrvatima rade neki Hrvati, koji su bili ili jesu na visokim stranačkim i državnimm položajima. Ponavljam, ovdje se radi o dva bivša predsjednika države Hrvatske i jednoj ministrici vanjskih poslova te iste države Hrvatske. Bili su na viskim državnim položajima, a radili su protiv te iste države i protiv temeljnih nacionalnih interesa hrvatskog naroda i uglednih i zaslužnih pojedinaca tog istog naroda. Ne znam kojom bi ih riječi označio i kako ih nazvao. Možda izrodi, odrodi, izdajice, veleizdajice, bitange, idioti, krivokletnici, prokletnici… to su oni. Nemam drugi riječi kojim bi ih označio. I sada, kad se to zna, da su bivši poredsjednici države Hrvatske liferovali Tuđmanove transkripte našim dušmanima, i neke državne tajne, uživaju u svom nespokoju i ništa im se ne događa. Za njih ne važe hrvatski zakoni, za njih je istina špansko selo, a pravda pič… dim. Umrijeću, a to prihvatit neću kao hrvatsku stvarnost u kojoj sam živio.

Nas od nas

Možete li zamisliti da dva ruska, njemačka, francuska, srpska, kineska, japanska, turska… predsjednika rade protiv vlastitog naroda i jedna minstrica vanjskih poslova. Njihove klevete, laži i podvale su u arhivi televizije, novina i nikom ništa. Nitkomu u ovoj zemlji ne pada na pamet, da kaže; pa stani malo, Baja, Dalmoš i Blesa, pa morate odgovarati za ono što ste učinili vlastitom narodu i njegovim najdivnijim živim i mrtvim sinovima, među kojima je i general Praljak.

Oni uživaju u svojim debelim mirovinama, u otetim stanovima i kućama…

Ma koji je to narod, jebaji ga, kako kažu u mojemu zavičaju, koji sve to nosi i podnosi. Oni su kao guje u njedrima.

Na kraju sjetih se one čuvene Brunine iz njegova tragične životne priče: Kako nas spasiti od nas! Od naših partijaša, udbaša i budalaša! T