Ultranacionalist, vlasnik četničke titule i predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić, usudio se pri potpisivanju Deklaracije o nestalima očitati lekciju svim regionalnim zemljama, pa tako i Hrvatskoj:

- Nikada nećemo odustati od potrage za nestalim osobama niti od zahtjeva da se odgovorni procesuiraju i sankcioniraju. Za rješavanje ovog problema ne postoji zastarjelost koja znači zaborav. Hoćemo istražiti, nemamo što skrivati, niti želimo što skriti, ako postoji bilo kakvo mjesto za koje se sumnja, mi ćemo to mjesto u suradnji sa svima, i sa državom koja je zaintresirana i sa međunarodnom organizacijom, istražiti. Uložit ćemo dodatan napor da se riješimo moralnog tereta nestalih osoba", podvukao je Nikolić.

Pitanje je, koji je to dodatni napor koji će Nikolić uložiti? Hoće li on osobno, kao srpski dragovoljac koji je haračio po Slavoniji, uprijeti prstom na zarasle humke i priznati da je osobno svjedočio, a po mnogim navodima, i sudjelovao u ubijanjima civila? Kad spominje "moralno rasterećenje", misli li pritom na sebe?

Podsjetimo, čovjek koji je potpisao Deklaraciju o nestalima, o borbama u Slavoniji priča gotovo poetski:

"Ratovao sam svim srcem. Zvanje vojvode mi je dodjeljeno ukazom koji je potpisao jedini srpski četnički vojvoda koji se aktivno angažirao u ovoj posljednjoj borbi srpskog naroda za slobodu - dr Šešelj. Pretpostavljam da sam to zvanje zaslužio time što sam sa svojim suborcima Kragujevčanima proveo četiri mjeseca na ratištu u Slavoniji. Četiri mjeseca bez kojih ne bih mogao zamisliti svoj život, koja će pamtiti i moja obitelj. Ponosan sam na svoje sudjelovanje u ratu. Postoji mogućnost da sam nekog ubio, kao što postoji mogućnost i kao što je točno, da su srpski neprijatelji ubili nekog mog u ovom ratu. Nisam ratni zločinac. A ako netko ima dokaza, neka ih predoči Vladi u Beogradu", govorio je Tomislav Nikolić dok je bio zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke.

Malo je manje poetska činjenica da Nikolića srpska javnost (za razliku od hrvatske?!), već neko vrijeme javno proziva za zločin u selu Antin. Zločin u Antinu jedan je od najmanje istraženih zločina. Brojni ubijeni Antinjani još nisu pronađeni. Za njih 11, koji su mučeni i ubijeni u vikendici Ivana Matanovića Cara, a zatim bačeni u četiri metra dubok ribnjak iza vikendice, na ulazu u selu iz smjera Markušice, podignut je križ.

"U Antinu sam kao dobrovoljac bio dva mjeseca, od 5. prosinca 1991. godine do kraja siječnja 1992. godine. Nitko nije povrijeđen, a kamoli ubijen. Što da poričem? Zar me Hrvati do sada ne bi vješali da sam zaista počinio ratni zločin?", brani se od napada "Toma" Nikolić. Činjenica je, međutim, da je upravo tada došlo do stradavanja civila, a na štetu srpskog predsjednika, postoje i svjedoci:

- Svo vrijeme okupacije proveo sam u Antinu. Četnici su mi tada izbili 12 zuba. Nikolića su vojnici jako uvažavali, ali svi oni koji bi mogli potvrditi da je on osobno sudjelovao u ubijanju staraca više nisu živi – kazao je prije dvije godine Tadija Milekić, a 86-godišnja Rozalija Strinić kazala je sljedeće:

- Bio je Nikolić s njima, ali ja njih nisam pitala ni kako se zovu, ni što traže, tako da nisam ni znala tko je on. Kasnije su mi rekli da je to Nikolić, ali ja vam o njegovoj ulozi u to vrijeme nemam ništa posebno za reći. Nagledala sam se ja svega i najbolje mi je kada se ne moram toga sjećati, jer se odmah uzrujam. Bilo nas je 100-injak koji smo ostali u selu, kada su oni ušli, a onda su samo odjednom počeli nestajati. Ima ih dandanas 17 koje nikada nismo našli. Ja sam našla svoju komšinicu mrtvu u podrumu, a jednog komšiju na bašči, ali nisam vidjela tko ih je ubio. Čak je tijelo komšinice nestalo, dok sam ja otišla prijaviti da sam je našla, i nikada nije pronađeno – kazuje starica koju nitko ne sluša, a čiju priču potkrepljuje bivši šef Đinđiđevog ureda za medije Vladimir Beba Popović:

"Prisustvovao sam razgovoru Jovice Stanišića i Zorana Đinđića. Stanišić nam je rekao, ako hoćete da rasturite Radikale, imate neke informacije za Tomu Nikolića. Kažem mu: 'nemamo ništa za Tomu'. On kaže: 'kako nema, ima služba. Pa on je lično u selu Antin u zapadnoj Baranji poslije posjete tamo nekom dobrovoljačkom odredu Radikalne stranke, kad je on došao kao funkcioner, i kad su tamo, ono, ovo na ražnju, jagnjetina, ovo, ono... malo se napio pa uvečer da bi pokazao da je pravi Srbin, uzeo kalašnjikov i neke babe i dede, njih jedno 10, ili 15, pobio i pobacao ih u bazen." Osim Popovića, u ratnu čestitost svog predsjednika ne vjeruje ni Nataša Kandić, predsjednica srpskog Fonda za humanitarno pravo. Ona je još prije dvije godine pozvala Nikolića da objasni Hrvatima što je '91. radio u Antinu kada su počinjeni ratni zločini...

I dok Srbi čačkaju po nečistoj povijesti predsjednika Nikolića, on potpisuje Deklaracije, uvjerava u dobre namjere i traži da se svijet ugleda na njega, a Hrvatska – šuti.

• Autor: S.Vučković/Dnevno.hr
• Photo: Screenshoot youtube