Godinama…

Godinama lutam po poljima i njivama pustim i tražim svoga tatu,

Znam da je  tamo negdje zatrpan duboko u slavonskom blatu.

Opaka želja zloglasnog naraštaja zatrpa ga bez stida u zemlji bez oblika,

Udova  vezanih žicom i bačen u tminu bez grijeha nebeska.

Tražim ga pogledom bez ljutnje, kroz ta mahnita polja života,

Jer nikada zaspati neće bez mirisa bora i šumova hrasta.

Ponekad osjetim da je blizu pa noktima grebem  zemlju crnu,

Kopam bez motike, bez pluga, sve dok mi prsti ne otrnu.

Ne plačem, ne molim, samo kopam i zaječim kao zatečen na tom putu:

Ne dam svoga tatu tom crnom slavonskom blatu!

Tad kao sluga pogledam prema nebu što mi nadu  grije,

Da poruši tajnu drugih obala ljudi što nitko ih ne vidje prije.

Tražim ga sam kroz ta mjesta strašna, jer se nikome drugom ne da,

A  domovina naša kroz zavjesu na mene gleda.

Ni po dužnosti ne traži sina svoga, ili sa uzdama pokrete radi,

I bez obraza negdje drugdje za njega cvijeće sadi.

Oče moj, ako ne ja, naći će te jednoga dana narod novi, na slavu djela tvog,

Na odru pred oltarom, prekriti zastavom sokola svog.

Jer utjehe i lijeka nema bez groba sa zaslugom u početku novom,

Bez svetinja u krilu našem, koje daju snagu zavjetu starom.