Vijesti
GOVOR MRŽNJE ,KAKO DEFINIRATI, KAKO KAŽNJAVATI?
Podijeli:

Ovaj tekst napisala sam prije godinu dana. Aktualan je i danas, jer se po tom pitanju ništa nije poduzelo.
Novosti SNV-a šire mržnju u svakom broju. Nevjerojatno je gadljivo samo pogledati naslovnice, i onda naravno njihov mentor i izdavač Milorad Pupovac optuži Hrvate za govor mržnje, a oni neprestano izazivaju i provociraju. Vojislav Stanimirović se hvali kako njihova djeca uče u školi da se u Hrvatskoj vodio građanski rat, o Domovinskom ratu ne uče iako je Ustavni sud donio odluku da se mora učiti po cijeloj Hrvatskoj, ne ustaju na intoniranje himne, ne poštuju državu Hrvatsku. Nisu lojalni građani Hrvatske, jer ih u školi tako ne odgajaju. Milorad Pupovac kao zastupnik u hrvatskom Saboru, ide Oluju ožalovati u Srbiju, gdje podupire da Hrvatsku srpski predsjednik Vučić usporađuje sa nacističkom Njemačkom i lažno optužuje za ustaštvo iz srpske tvornice laži.
Milorad Pupovac u hrvatskom Saboru često priredi performanse dolazeći u Sabor sa trakom, aludirajući na segregaciju Židova, sa selotejpom preko usta, sa transparentom GOST i slične gluposti.
A srpska nacionalna manjina ima više prava nego hrvatski narod u svojoj državi. Prava po Erdutskom sporazumu i prava po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, prava na ogromna financijska sredstva koja im se isplaćuju iz Proračuna.
Ali ni sve to njima nije dovoljno, jer oni ne žele biti manjina, već gospodari Hrvatske i zato stalno izmišljaju ugroženost i govor mržnje , koje oni sami proizvode i potenciraju!
GOVOR MRŽNJE ŠTO JE TO?
Definicija mržnje: snažan osjećaj koji nagoni da se komu želi ili da se čini zlo, osjećaj krajnje odbojnosti prema komu ili čemu, bolesno stanje neprijateljstva. Blaži oblici su antipatija, prezir, odbojnost, gađenje i neki drugi.
Oprečni su joj ljubav praštanje, tolerancija…
Mrzak je netko/nešto prema kojemu/čemu je usmjerena mržnja. Drugim riječima: odbojan, odvratan, oduran, gadljiv.
Govor mržnje je usmeni ili pisani govor koji se svodi na javno izazivanje ili uzrokovanje mržnje prema određenoj skupini (ili pojedinoj osobi) zbog nekog njezinog određenja u svrhu stvaranja netrpeljivosti, razdora, diskriminacije i nasilja i/ili raspaljivanje već postojeće mržnje s time što se ona kroz javni govor mržnje razvija, jača i produbljuje.
Govor mržnje je verbalizacija negativnih emocija destruktivnog karaktera. On je nažalost potreba čovjeka i vrlo je česta u ljudskom društvu. Nagonske je prirode i potaknuta vanjskim faktorima. U obiteljima i drugim skupinama govor mržnje je prouzročen malignim predrasudama, generalizacijom mržnje i odgojem.. U zemljama bivše Jugoslavije stoljećima se gajio govor mržnje među raznim narodima i religijama, a izražen je u Domovinskom ratu u punoj destruktivnosti. Pomogla mu je i pojava karizmatskih vođa i masovnih medija ,koji su jedan narod huškali na drugi . Ogromne su posljedice govora mržnje na pojedinca, na obitelj i na druge skupine. Ubojstva, mučenja, progoni i osvete, a u posljednje vrijeme i terorizam pokazuju koliko je govor mržnje teška bolest koja se vrlo teško liječi. Nada je u mladim ljudima kojima bi trebalo pomoći da prihvate razlike među ljudima i narodima i preko njih bismo mogli spriječiti govor mržnje i vrlo opasan generacijski prijenos mržnje i njenih razornih efekata. Mi danas još uvijek stradavamo od posljedica mržnje i govora mržnje.
No nigdje nisam pročitala stvarnu definiciju “govora mržnje”, a nije mi ni jasno tko bi to određivao što jest , a što nije takav govor. Neko tijelo koje bi osnovala vlast? Policija? Javni tužitelji? Sud? Razne udruge o ljudskim pravima ?
RAZLIČITI SU PRISTUPI I KRITERIJI ZA GOVOR MRŽNJE
U zemljama bivšeg komunističkog društvenog uređenja , radi se o ljevičarima , uglavnom baštinicima sustava iz bivše države ,govor mržnje zvao se nešto drukčije, a uvijek se radilo o “nacionalistima”, “neprijateljima socijalizma”, “kontrarevoluciji”… Dakako, radilo se o normalnom govoru, normalnim demokratskim, političkim zahtjevima, o težnji za nacionalnom ravnopravnosti, nacionalnim i drugi slobodama. Ali za represivnu vlast i medije bio je to zločinački govor, često kažnjavan dugim zatvorima, pa čak i ubojstvima. Govor mržnje prema takvom govoru rabili su, poticali i promicali vlast i mediji, a upravo takav govor naslijedili su ljevičari u demokraciji. Prema tome, njihova današnja česta upotreba riječi “govor mržnje” naslijeđena je iz komunizma, pa kad pišu o “govoru mržnje ” čine to –“govorom mržnje.“
Govor mržnje definiran je kao „svi oblici izražavanja koji šire, potiču, promiču ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje temeljene na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom ili neprijateljstvom prema manjinama, imigrantima ili ljudima imigrantskog porijekla.”
Postojeći pravni sustav dostatan je za sankcioniranje “govora mržnje”, ali ne i osiguranje žurnog uklanjanja nezakonitih sadržaja s komunikacijskih platformi ili sprečavanje ponavljanja takvih sadržaja, što je intencija novog zakona Postojeći kazneni zakon već je predvidio sankcije za prijetnje i uvrede,ali se slabo primjenjuje.
Kaos u online prostoru, posebice na društvenim mrežama i u medijima koji su sve više izloženi govoru mržnje, lažnim vijestima i ostalim neprimjerenim i ilegalnim sadržajima treba posebno regulirati, zaključak je posebne radne skupine pri Središnjem državnom uredu za digitalno društvo. Stoga su predstavnici ovog državnog tijela zauzeli stav da je potrebno donijeti poseban zakon. Dosadašnja praksa ocijenjena je nedovoljnom i nedovoljno usmjerenom na online svijet. Naime, govor mržnje i ostali oblici ilegalnih radnji podlijegali su nizu propisa koji vrijede za fizički svijet i u sferi su kaznenog zakona. Glavni izazov bit će da se osigura neovisnost regulatora koji će odlučivati o tome što su lažne vijesti,
“GOVOR MRŽNJE” U MEĐUNARODNIM DOKUMENTIMA O RASIZMU I
DISKRIMINACIJI
U svim međunarodnim dokumentima koji govore o ljudskim pravima i slobodama, a
samim tim i o potrebi borbe protiv rasizma i rasne diskriminacije, a kojih je Hrvatska
potpisnica, također se govori i o potrebi sprečavanja “govora mržnje”, jer “govor
mržnje” potiče, opravdava ili veliča diskriminaciju na osnovu rase, etničke, spolne,
vjerske, jezične ili neke druge razlike. Najvažniji od tih međunarodnim dokumenata
su dokumenti Ujedinjenih naroda i Vijeća Evrope, jer se Hrvatska kao njihova
potpisnica obavezala na poštivanje i provođenje svih temeljnih načela iz tih
dokumenata.
Na temelju smjernica koje je predstavila Europska komisija te na temelju prikupljenih analitičkih podataka o očitom porastu nepoželjnog komuniciranja na internetu (govor mržnje, javno poticanje na nasilje, širenje lažnih vijesti), inicijalna radna skupina zaključila je da bi valjalo na “na jednom mjestu”, odnosno u specijaliziranom zakonu pozabaviti se društvenim medijima.
Državno odvjetništvo u odbačaju HSP-ove kaznene prijave od 10. veljače 2017 .čiju je presliku objavio tjednik “Novosti”, navodi da sporni tekst predstavlja oblik slobode izražavanja, zajamčene člankom 38. Ustava Republike Hrvatske, po kojem se jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli. Pritom, potrebno je voditi računa da prihvaćeni standardi slobode izražavanja u demokratskom društvu podrazumijevaju iznošenje i onih informacija i stavova koji nisu općeprihvaćeni, navodi ŽDO. ” Krasno obrazloženje “
Najnoviji primjer : Željko Jovanović poziva ministricu Divjak da u reformi obrazovanja nikako ne surađuje s ‘nazadnjačkim, katotalibanskim, konzervatvnim, marginalnim skupinama hrvatskog društva”.
Stranka Hrast jasno i nedvosmisleno poručuje da ona u Hrvatskom saboru predstavlja mišljenja upravo udruga i pojedinaca koji očito njeguju vrijednosni sustav koji je mrzak gospodinu Jovanoviću.” Gospodin Jovanović očito i dalje zagovara jednoumlje, vrijeđajući sve one koji ne misle kao on. Srećom, doba jednoumlja je prošlo i danas imamo Vladu koja uvažava različita mišljenja i u proces reforme obrazovanja želi uključiti sve društvene čimbenike jer samo takav pristup u pluralnom društvu može donijeti dobre rezultate”, priopćilo je Predsjedništvo Hrasta.
ZAKLJUČAK
Nakon svega navedenog nisam optimista glede pravednog i jednakog tretmana ” govora mržnje ” prema svim sudionicima u javnom životu,kako u političkom ,tako i u medijskom. Već je sada uočljiva velika diskriminacija i nejednak tretman na društvenim mrežama. Ničim i nikada objašnjene i argumentirane blokade korištenja pojedinih aplikacija su već veliko kršenje prava na slobodu izražavanja koje je zagarantirano Poveljom UN članak 19. na što se nitko ne obazire! A to je put ka neviđenoj cenzuri medija i javnog istupanja!
Reći istinu postalo je zločin i govor mržnje na koji žurno reagira lijevo -liberalna dežurna gomila razno raznih udruga za ljudska i ostala prava,debelo podkožena proračunskim sredstvima, optužbama za „govor mržnje“, „fašizam“, „ustaštvo“ “klerofašizam “”šovinizam” i ostale konstrukcije iz propalog riječnika propale države.
Ovime ne želim relativizirati problem i reći da govor mržnje zaista ne postoji. On postoji, no daleko je više prisutan na lijevo-jugofilnoj strani medijskog prostora , nego kod dežurnih desničara i ljutih nacionalista. Uostalom pod kontrolom lijevo-nazovi -liberalnih i yugofila je cijeli državni aparat ,nevladine udruge i većina medija ,kako tiskanih tako i TV i elektronskih,pa je iluzorno očekivati objektivan i pravedan pristup pri izradi tog novog Zakona o govoru mržnje na internetu.
Postoje dežurni desničarski primitivci, ali i povlašteni lijevo -liberalni dežurni mrzitelji
Dok se spomenute desničarske „primitivce“ , „protivnike svakog napretka“i “kockoglave ognjištare”svakodnevno medijski optužuje za govor mržnje, zastupati drugu, lijevo-liberalno-jugofilsku opciju znači automatski je napredno i prosperitetno.
Takvi mogu bez ikakve osude javno Franju Tuđmana nazivati „krivoustom mirogojskom lešinom“, Stepinca „zločincem“, vjernike “klerofašistima”,dok se njihova idola Tita ne smije nazvati zločincem ,bivšu državu zločinačkom ,udbaškom i tamnicom hrvatskog naroda.
„Govor mržnje je direktna posljedica slobode ugovora. Kao i svaka druga vrijednost i dobro, tako i sloboda govora ima svoje dobre strane, ali dovodi i do devijantnih pojava, posebno na Internetu koji je najslobodniji medij današnjice. A svaka sloboda ima svoju cijenu, posebno u društvu bez odgovornosti za izgovorenu riječ kakvo je hrvatsko društvo.” D.Dijanović .
Na koji način riješiti ovaj složeni problem ,kada je tanka granica između slobode govora,zlouporabe te slobode i govora mržnje ? Kako sankcionirati govor mržnje na internetu? Kako u javnom prostoru i na javnim mjestima ? Kako?
Argumentirano i sa jednakim pristupom prema svima i svakome,jednako kažnjavati kao primjer,opomenu i putokaz za buduće ponašanje.Da ne bude po onoj praksi iz bivše države da se nekima ” ne pakira,a nekima pakira”
TANKA JE CRTA IZMEĐU SLOBODE GOVORA I GOVORA MRŽNJE
Odvjetnica Vesna Alaburić i suradnica HND-ova Centra za zaštitu slobode istraživanja govorila je o definiciji govora mržnje i treba li svaki govor mržnje biti kazneno djelo. Političari imaju pravo na određene slobode u svom diskursu, mediji imaju pravo pa čak i obvezu prenjeti informaciju pa čak i kada je govor mržnje u pitanju, no jako je bitno prenosi li novinar govor mržnje da bi ga reklamirao ili osudio. Ne treba sankcionirati svaki govor mržnje, poručila je odvjetnica i dobra poznavatelja medijskog prava Vesna Alaburić. Postoji govor mržnje koji je propaganda, dakle kalkulirana i sustavna upotreba laži radi ostvarenja političkih ili drugih ciljeva ili sijanja straha, mržnje i nasilja u populaciji kao cjelini, te postoji govor mržnje koji jest primitivan i uvredljiv, ali ipak ne zaslužuje kaznenu sankciju. “Onaj govor mržnje koji je propaganda jest i treba biti kazneno djelo, a Državno odvjetništvo treba reagirati na takve oblike govora mržnje, ali ovi razni drugi oblici govora mržnje na koje ćemo sigurno naići analizirajući društvene mreže, koji su naprosto pitanje neobrazovanosti, ignorancije ,primitivizma ili linije manjeg otpora možda ipak trebamo reagirati na neki drugačiji način, a ne progonom i zatvaranjem” Zabrane nikada nisu do kraja riješile neki problem, pa ni sa najboljim zakonima i najefikasnijom sudskom praksom, kazala je odvjetnica Alaburić. “Mislim da smo kao društvo zreli prepoznati i osuditi govor mržnje“,rekla je Alaburić. Malo kontroverzniji je u svom govoru bio Zorislav Lukić, predsjednik Matice hrvatske, iznoseći da je Hrvatska daleko od Staljinovog komunizma, Mussolinievog fašizma ili Hitlerovog nacizma, te da bitne elemente u širenju govora mržnje u Hrvatskom javnom prostoru ne prepoznaje s obzirom da su mržnja kao i govor mržnje dio gore navedenih političkih programa. Postoji samo radikalna i žestoka politička diskusija, ali ona sa mržnjom nema nikave veze. Sloboda izražavanja predstavlja jedan od temeljnih uvjeta za napredak društva i čovjeka. UJEDINJENI NARODI Povelja Ujedinjenih naroda, usvojena 1945. godine, članak 55.obvezuje sve članice na “poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda za svih, bez razlikovanja rase, spola, jezika ili vjere”.Temeljni dokument Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, Opća deklaracija o ljudskim pravima, u člancima 1. i 2. svim ljudima jamči slobodu i jednakost ,dostojanstvu i pravima, bez obzira na “bilo kakvu razliku kao što je rasa, boja kože,spol, jezik, vjera, političko ili neko drugo opredjeljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, vlasništvo, rođenje ili neki drugi status”.Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima člankom 20. nalaže vimpotpisnicama da “zakonom zabrane svaku ratnu propagandu”, te “svako zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje koja predstavlja poticanje na diskriminaciju,neprijateljstvo ili nasilje”. Isto tako, člankom 26. svim ljudima, bez obzira na gore navedene razlike, jamči se jednaka zakonska zaštita od diskriminacije. U Općem komentaru 11. koji se odnosi na članak 20. Pakta dodatno se pojašnjava da “članak 20. može potpuno stupiti na snagu samo ako postoji (nacionalni) zakon iz kojeg je očito da su opisana propaganda i zagovaranje u suprotnosti sa javnom politikom, iako postoje prikladne mjere sankcioniranja u slučaju kršenja tog zakona” (CCPR General comment 11. 29/07/83.).Članak 19. Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice. VIJEĆE EUROPE Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, usvojena 4.studenog 1950. godine, temeljni je dokument Vijeća Evrope kojim se zabranjuje diskriminacija. Konkretno, članak 14. tog dokumenta jamči uživanje svih prava i sloboda navedenih u Konvenciji, “bez obzira na spol, rasu, boju kože, jezik, vjeru,političko ili bilo koje drugo opredjeljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovinu, rođenje ili bilo koji drugi status”.Protokolom 12. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda,usvojenim 4. Studenog 2000. članice su dodatno potvrdile potrebu “sveopće zabrane diskriminacije”, a napose od strane javnih vlasti. U preporuci Vijeća Evrope o “govoru mržnje” (No. R (97) 20) iz 1997. godine, Ministarsko vijeće ove institucije za potrebe ovog dokumenta definiralo je “govor mržnje” kao “sve oblike izražavanja koji šire, potiču, promoviraju ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje temeljene na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom ili neprijateljstvom prema manjinama, imigrantima ili ljudima imigrantskog porijekla”. U preporuci se nadalje traži od Vlada, vlasti i javnih institucija na svim razinama da se ne samo “suzdrže od ‘govora mržnje’, naročito u medijima”, već i da “ustanove zakonske okvire za tretiranje ‘govora mržnje’ unutar građanskog, kaznenog i upravnog prava, koji će omogućiti sudskim vlastima da usklade poštivanje slobode izražavanja s poštivanjem ljudskog dostojanstva i zaštitom ugleda i prava drugih”. U dokumentima Ujedinjenih naroda i Vijeća Evrope sloboda govora/izražavanja smatra se jednim od najvažnijih prava građanina/pojedinca, neophodnog za funkcioniranje svakog demokratskog društva. Članak 19. Opće deklaracije o ljudskim pravima i članak 19. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima jamče svim ljudima slobodu izražavanja. Deklaracija o slobodi izražavanja i informiranja Vijeća Evrope iz 1982.godine, te Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Evrope člankom 10. također naglašavaju slobodu izražavanja kao jedan od osnovnih principa demokracije. Taj isti članak, međutim, dozvoljava “formalnosti, uvjete, restrikcije i kazne” nad ovim pravom, ukoliko su one “propisane zakonom i nužne u demokratskim društvima, u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javne sigurnosti, za sprečavanje nereda ili kriminala, za zaštitu zdravlja ili morala, za zaštitu ugleda ili prava drugih…” Isto tako, u Općim komentarima UN-ova Odbora za ljudska prava koji se odnose na Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, dodatno se pojašnjava da prakticiranje prava na slobodu izražavanja nosi sa sobom posebne dužnosti i odgovornosti , te su zbog toga dozvoljene određene restrikcije tog prava koje se odnose na interese drugih osoba ili društva u cjelini (General comment 10.,29/06/83.). U komentaru koji govori o slobodi izražavanja i religije, naglašava se da”u suglasnosti s člankom 20., nijedna manifestacija religije ili vjere ne smije postati propaganda za rat ili zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje koja predstavlja poticanje diskriminacije, neprijateljstva i nasilja” pa su “države članice obavezne donijeti zakone kojima se zabranjuju takva djela” (General comment 22., 30/07/93.). Osim međunarodnim dokumentima, pravo na slobodu izražavanja jamči se i ustavima i zakonima demokratskih zemalja, no ti dokumenti također predviđaju određene iznimke, odnosno situacije kada se zloupotreba slobode izražavanja može/mora ograničiti zbog mogućih štetnih učinaka na društvo u cijelosti i na druga zajamčena prava svakog pojedinca, što “govor mržnje” zasigurno može, a često i nastoji prouzročiti. Iz tih je dokumenata jasno da javni “govor mržnje” podliježe zakonskim restrikcijama i na nacionalnoj i na međunarodnoj razini, jer promovira diskriminaciju, ugrožava ljudska prava i dostojanstvo drugih ljudi, ponajprije “ugroženih skupina” (rasnih, nacionalnih, vjerskih, spolnih i drugih manjina), često poziva na nasilje, a samim tim ugrožava sigurnost i demokratsko ustrojstvo društava. Međutim, ostaje pitanje koliko daleko ići sa restriktivnim mjerama protiv “govora mržnje”, a da se pritom ne zadire u slobodu izražavanja kao jedno od temeljnih ljudskih prava. Pri tom je naročito važna uloga medija, jer su mediji od neprocjenjive važnosti za transparentnost funkcioniranja države, a samim tim i za razotkrivanje ovakvih pojava i njihovo uvođenje u javnu raspravu, dok, s druge strane, mogu biti i posredno, ili čak direktno sredstvo širenja “govora mržnje”. HRVATSKI ZAKONI Kao temeljni pravni akt, Ustav Republike Hrvatske (25. travnja 2001.) jamči svim građanima zaštitu od bilo kakvog oblika diskriminacije. Tako članak 3. Ustava kao najviše vrednote ustavnog poretka navodi “slobodu, jednakost, nacionalnu ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalnu pravdu, poštivanje prava čovjeka…” Članak 14. jamči svakom čovjeku prava i slobode, “neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama, a člankom 15. ravnopravnost se jamči “pripadnicima svih nacionalnim manjina”. Članak 39. Ustava RH navodi da je “zabranjeno i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji drugi oblik nesnošljivosti”. I Kazneni zakon Republike Hrvatske u nekoliko odredbi sankcionira javno diskriminiranje i rasizam. Članak 106. propisuje kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina onome tko na temelju razlika definiranih u članku 14. Ustava RH “uskrati ili ograniči slobodu ili prava čovjeka i građanina utvrđeno Ustavom, zakonom ili drugim propisom”. Govor mržnje, s obzirom na to da potiče na rat i nasilje, te na mržnju i nesnošljivost, Ustavom RH je zabranjen. Sve njegove manifestacije, a na samo iskazivanje ideja o nadmoćnosti ili podčinjenosti, trebale biti regulirane Kaznenim zakonom i kao takve kažnjive. No, s obzirom na to da članak 174. Kaznenog zakona RH nedovoljno detaljno definira “govor mržnje”, odnosno ne predviđa zakonsko kažnjavanje pozivanja na nasilje i mržnju, niti poticanje, veličanje ili opravdavanje zločina počinjenih na osnovu rasne, nacionalne ili druge netrpeljivosti, i s obzirom na to da članak 5. Ustava propisuje da u RH “zakoni moraju biti u suglasnosti sa Ustavom”, može se dovesti u pitanje sama ustavnost Kaznenog zakona. Osim toga, ustavni temelj za sankcioniranje “govora mržnje” dat je u članku.16. koji kaže da se“slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom,da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi ,pravni poredak ,javni moral i zdravlje” Osim Ustava Republike Hrvatske i Kaznenog zakona, postoji i nekoliko drugih zakona kojima se zabranjuje javni “govor mržnje”. Tu su od posebne važnosti zakoni koji reguliraju medije, upravo zbog toga što se njima “govor mržnje” prenosi u javnost. PRIMJERI GOVORA MRŽNJE Nema, naime, veće opasnosti za demokratske procese i ljudska prava, te društvenu stabilnost i nacionalnu sigurnost od “govora mržnje” koji uživa otvoreno ili prešutno odobravanje vlasti. U takvim okolnostima govor mržnje postaje uvertira za nasilje nad svima koje kompaktna većina doživljava kao “druge i drukčije”.- Jugokomunistička propaganda (ili propaganda KPJ) oblik je propagande koji je s brojnim dogmama i mitovima promicao neistine u svrhu podržavanja službene državne ideologije i jugounitarizma, obilato se služeći cenzurom i teškom represijom.
- U Hrvatskoj još uvijek ne postoji mjesto za odavanje počasti žrtvama komunističkog režima.Aleksandar Ranković bio je šef vojne i tajne policije, 1.veljače 1951.godine, u beogradskoj skupštini podnio je izvješće u kojem među ostalim stoji: „Kroz naše zatvore je prošlo između 1945. i 1951. 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.”
- “Govor mržnje u desno orijentiranim medijima, bijesni povici na stadionima i mrzilački grafiti na ulicama, javna okupljanja simpatizera ustaštva, kao i diskriminatorne i revizionističke izjave visokih državnih dužnosnika, postali su u 2016. godini dio političke stvarnosti Hrvatske. Ono što posebno zabrinjava su verbalni i fizički napadi na članova srpske zajednice u Hrvatskoj koji su u prošloj godini postali znatno brojniji.U 2016. evidentiran je ukupno 331 slučaj etnički motiviranog nasilja, revizije i negacije povijesnih događaja, prijetnji i govora mržnje usmjerenih protiv Srba u Hrvatskoj, što je značajan porast u odnosu na prethodne godine (57 poto više nego u 2015. godini)”
Novosti su politički tjednik Srba u Hrvatskoj. Parafraziranje i fotomontaže prepoznatljive su osobine ovog tjednika. Koalicijskim sporazumom Samostalne demokratske srpske stranke i HDZ, tjednik se financira iz državnog proračuna Republike Hrvatske. Kojeg li apsurda hrvatske politike!
Pjesmu ‘Lijepa naša haubico’, originalno objavljenu kao reakciju na vojnu paradu koju je vlada Zorana Milanovića organizirala povodom 20. godišnjice operacije ‘Oluja’objavio je tjednik Novosti ,kao i mnoge druge izraze nepatvorene mržnje prema Republici Hrvatskoj,a sve pod plaštom satire. Nevjerojatna je ta satira,koja je Novostima dopuštena ,,a ostalim medijima nije !Čak je i Državno odvjetništvo izrugivanje državne himne tekst “Lijepa naša haubico”proglasilo slobodom govora i satirom???
Najnoviji primjer : Željko Jovanović poziva ministricu Divjak da u reformi obrazovanja nikako ne surađuje s ‘nazadnjačkim, katotalibanskim, konzervatvnim, marginalnim skupinama hrvatskog društva”.
Stranka Hrast jasno i nedvosmisleno poručuje da ona u Hrvatskom saboru predstavlja mišljenja upravo udruga i pojedinaca koji očito njeguju vrijednosni sustav koji je mrzak gospodinu Jovanoviću.” Gospodin Jovanović očito i dalje zagovara jednoumlje, vrijeđajući sve one koji ne misle kao on. Srećom, doba jednoumlja je prošlo i danas imamo Vladu koja uvažava različita mišljenja i u proces reforme obrazovanja želi uključiti sve društvene čimbenike jer samo takav pristup u pluralnom društvu može donijeti dobre rezultate”, priopćilo je Predsjedništvo Hrasta.
ZAKLJUČAK
Nakon svega navedenog nisam optimista glede pravednog i jednakog tretmana ” govora mržnje ” prema svim sudionicima u javnom životu,kako u političkom ,tako i u medijskom. Već je sada uočljiva velika diskriminacija i nejednak tretman na društvenim mrežama. Ničim i nikada objašnjene i argumentirane blokade korištenja pojedinih aplikacija su već veliko kršenje prava na slobodu izražavanja koje je zagarantirano Poveljom UN članak 19. na što se nitko ne obazire! A to je put ka neviđenoj cenzuri medija i javnog istupanja!
Reći istinu postalo je zločin i govor mržnje na koji žurno reagira lijevo -liberalna dežurna gomila razno raznih udruga za ljudska i ostala prava,debelo podkožena proračunskim sredstvima, optužbama za „govor mržnje“, „fašizam“, „ustaštvo“ “klerofašizam “”šovinizam” i ostale konstrukcije iz propalog riječnika propale države.
Ovime ne želim relativizirati problem i reći da govor mržnje zaista ne postoji. On postoji, no daleko je više prisutan na lijevo-jugofilnoj strani medijskog prostora , nego kod dežurnih desničara i ljutih nacionalista. Uostalom pod kontrolom lijevo-nazovi -liberalnih i yugofila je cijeli državni aparat ,nevladine udruge i većina medija ,kako tiskanih tako i TV i elektronskih,pa je iluzorno očekivati objektivan i pravedan pristup pri izradi tog novog Zakona o govoru mržnje na internetu.
Postoje dežurni desničarski primitivci, ali i povlašteni lijevo -liberalni dežurni mrzitelji
Dok se spomenute desničarske „primitivce“ , „protivnike svakog napretka“i “kockoglave ognjištare”svakodnevno medijski optužuje za govor mržnje, zastupati drugu, lijevo-liberalno-jugofilsku opciju znači automatski je napredno i prosperitetno.
Takvi mogu bez ikakve osude javno Franju Tuđmana nazivati „krivoustom mirogojskom lešinom“, Stepinca „zločincem“, vjernike “klerofašistima”,dok se njihova idola Tita ne smije nazvati zločincem ,bivšu državu zločinačkom ,udbaškom i tamnicom hrvatskog naroda.
„Govor mržnje je direktna posljedica slobode ugovora. Kao i svaka druga vrijednost i dobro, tako i sloboda govora ima svoje dobre strane, ali dovodi i do devijantnih pojava, posebno na Internetu koji je najslobodniji medij današnjice. A svaka sloboda ima svoju cijenu, posebno u društvu bez odgovornosti za izgovorenu riječ kakvo je hrvatsko društvo.” D.Dijanović .
Na koji način riješiti ovaj složeni problem ,kada je tanka granica između slobode govora,zlouporabe te slobode i govora mržnje ? Kako sankcionirati govor mržnje na internetu? Kako u javnom prostoru i na javnim mjestima ? Kako?
Argumentirano i sa jednakim pristupom prema svima i svakome,jednako kažnjavati kao primjer,opomenu i putokaz za buduće ponašanje.Da ne bude po onoj praksi iz bivše države da se nekima ” ne pakira,a nekima pakira”


