H. Hitrec: Trebalo bi više znati o hrvatskim iseljenicima i njihovim putovima

03.01.2019. 09:45:19

Oko Nove godine 2019.

Mrzle noći, dani hladni, Božić nije bio bijel, a ni prvi dan nove godine, no što sam stariji sve manje zazivam snijeg. Led mi se odavno zamjerio – otkad sam propao kroz led na maksimirskom jezeru negdje početkom pedesetih prošloga stoljeća, Bože moj pa koliko ja to imam godina? Od tada sam često propadao, ali uvijek sam nekako isplivao. I plivao dalje. Samo sreća, ništa drugo. Opazili ste da u vrijeme blagdana poznati ljudi umiru više no običnim danima. Tonko Lonza, klasik u polju glumačkog umijeća, aristokrat hrvatskoga glumišta, Jakša Fiamengo majstor stihova koje je bilo lako uglazbiti jer je melodija već u njima živjela, ali i Fiamengo antologijski pjesnik, s onu stranu zabave i estrade. Sonet „Vita,vita“ ostaje za potomstvo: „Gore zvijezde poput glagoljskih grafita/Na freskama ročkim do svetačkih ruku/ Što listaju knjige da iz njih izvuku/ Zlatni prah u kojem jezik tla se čita. /Gore zvijezde nijeme za ljudske stvari/Što baštinu bruse i znamenjem slove/ Da nam samo treba produžiti snove/ U kojima svjetlost glagolja i žari./ Na karti smo svijeta možda sasvim mali/Al u srcu plamen žeže nas i kuje/ U slova od vjere, u vatru što pali. /Gromki govor puka iz kojeg se čuje/ Gdje nutarnjim glasom Žakan Juri zre:/ Vita, vita! Štampa naša gori gre!“. Umro je i Mario Bazina, pisac opsežne proze pod nazivom Hrvatske magle, jedne od onih knjiga kojima je zapriječen put do čitateljske publike. Poznavao sam ga površno. Tražeći sada podatke o njegovu radu, izguglao sam samo nogometaša istoga imena i prezimena.

Hrvati u svijetu

Zato, i ne samo zato naravno, vraćam se u dane prije Nove godine koji su obilovali ideološkim rangiranjem u svim područjima, kao i obično (knjige, predstave, filmovi...), ali ništa nije moglo zasjeniti činjenicu da je 2018. bila sportska godina, a Luka Modrić osoba broj jedan, s toliko nagrada da mu još nedostaje samo Nobelova. Ni to nije točno, Modrić je dobio i Nobelovu. Ne Luka, nego Paul Modrić. U knjizi „Hrvati u svijetu“ piše Ante Čuvalo o Paulu Lawrenceu Modrichu. Djed i baka s očeve strane, Hrvati, doselili su se u SAD svršetkom 19. stoljeća. Djed je kopao ugljen, obitelj živjela u šatorskom rudarskom kampu u mjestu Ludlow, poznatom po dugom i krvavom radničkom štrajku u kojemu je 1914. ubijeno dvadeset ljudi, od toga četrnaest žena i djece. Obitelj Modrić je preživjela štrajk. Paulov djed je preživio (za razliku od djeda Luke Modrića). Preselili su se u Trinidad. Paulov otac (rođen tri godine prije štrajka) postao je profesor biologije i sportski trener(!). Naš nobelovac rođen je 1946., doktorirao na Stanfordu, istraživao DNK i postao jedan od dobitnika Nobela za kemiju 2015. Zima je, skija se, kliže i skliže, pa će nogomet neko vrijeme ostati zaleđen, i sve će manje jovanovićevskih gruda letjeti prema Hrvatskom nogometnom savezu i Šukeru. Zato ostajem kod naših iseljenika među kojima je bilo (i ima) sportskih velikana. I te kakvih. Chris Zorić, sin Hrvatice i oca Afroamerikanca, hokejaš Mark Vlašić, „leteći Hrvati“ Frank i Peter Mahovlić, boksač Jure Čuvalo kojega nije uspio srušiti ni Muhammad Ali. Jedna sudbina me privukla: Vladimir „Spider“ Sabich, to jest Sabić, dvostruki svjetski prvak u alpskom skijanju sedamdesetih prošloga stoljeća. Ante Čuvalo bilježi da je Sabić bio nadahnuće Robertu Redfordu za film Downhill Racer. Otac mu je bio pilot bombardera u Drugom svjetskom ratu. Vladimir „Pauk“ Sabić bijaše vrlo popularan u SAD-u, a karijeru i život prekinula mu je njegova djevojka, francuska pjevačica i glumica Claudine Longet. Tvrdila je da ju je Vladimir učio kako se rukuje pištoljem, pa ga je slučajno upucala... Slična priča kao nedavna s trkačem koji ima proteze, samo s izmijenjenim muško-ženskim ulogama. Nasilje nema spol, ni rod ni padež. Samo bodež. I tane.Muški nasilnici doduše još prevladavaju,a i dalje će.

Soldateska se zabavlja

Trebalo bi više znati o hrvatskim iseljenicima i njihovim putovima. Prije svega zato što je krajnji čas, jer među novijim (najnovijim) iseljenicima vjerojatno ima toliko talenata u svim područjima života, da će možda i potamniti slavu prijašnjih izvandomovinskih naraštaja. Još je samo pitanje dana kada će hrvatski časnici i dočasnici, primjerice, za bolju plaću stupati u redove stranih vojska, pa će – kao nekada – postati uzdanicama tuđinaca i proslaviti se vojnim vještinama. Krobati! Nadajmo se samo da ta vojska čiji će plaćenici biti ne će jednoga dana krenuti protiv Hrvatske vojske. No, ako i krene, Hrvati će u velikom broju prebjeći u svoju vojsku, u što smo se već uvjerili. (Kao pokojni Petar Stipetić koji je upravo u vrijeme blagdana došao u prvi plan zahvaljujući farsi na beogradskom sudu gdje se „sudi“ odgovornima za raketiranja Banskih dvora, a srbijanska soldateska iz toga vremena ruga se Hrvatskoj i servira hladnu osvetu „izdajniku“ generalu Stipetiću govoreći da je upravo on smislio kako dignuti u zrak Banske dvore, u dogovoru s Tuđmanom. Kad se laže, nek se laže, makar bilo glupo i preglupo, soldateska se zabavlja i na kraju će biti oslobođena svake sumnje, bez sumnje. Ta oni su imali pravo, kažu, rabiti sva sredstva protiv pobunjene provincije). Vraćam se iseljeništvu, premda nisam daleko otišao. Što se uči u školama o hrvatskom iseljeništvu, doista ne znam. Valjda se nešto uči, malo, onako općenito. Možda bi barem kao pomoćno sredstvo trebalo uzeti knjigu „Hrvati u svijetu. 101 životopis za školarce (i roditelje)“, popularno pisano, nepretenciozno štivo A. Čuvala (nakladnik CroLibertas, Chicago) koje abacednim redom donosi kratke priče o više-manje poznatim, ali i hrvatskoj javnosti uglavnom nepoznatim Hrvatima. Od poznatih: Charles Billich, Blase Ćupić (Cupich), Josip Kašman, Franjo Krežma, Dragutin Lerman, Joe Magarac, John Malkovich, Luka Mišetić, Ilma Murska, Vladimir Prelog, Jure Prpić, braća Seljan, Mia Čorak Slavenska, Milka Trnina, Maksimilijan Vanka, Ivan Vučetić... i još podosta njih, s tim da Joe Magarac zalazi u svijet legende, u dim čeličana u kojima su radili i patili Hrvati, i na čijim je snažnim rukama izrasla moderna američka gradogradnja... Mnogi su zaslužni iseljenici preskočeni, no autoru i nije bila namjera sastaviti leksikon. Leksikon hrvatskih iseljenika u elektronskom je obliku objavila Hrvatska matica iseljenika, ali tiskano izdanje još čeka svjetlost dana, s tim da elektronska verzija treba još proći veću doradu.

Hrvatske kobi

Isprepleću se hrvatske kobi. Kad sam već spomenuo vojsku: iseljenik Božidar Fedor Mažuranić bio je nećak bana Mažuranića i časnik hrvatske ratne mornarice u Drugom svjetskom ratu. Školovan u Pomorskoj akademiji u Dubrovniku, u ratu je bio pripadnik Hrvatske pomorske legije na Crnom moru, neko vrijeme i zapovjednik Hrvatske flotile lovaca podmornica, a 1944. sudjelovao u tajnom osiguranju slobodnog prolaza brodova sa židovskim izbjeglicama iz Rumunjske u Tursku. (Liječnik flotile bio je moj otac, o čemu je riječ u knjizi „Hrvatski Argonauti“). Mažuranić je, kao i mnogi njegovi časnici i mornari, dočekao kraj rata (poručnik fregate) u Trstu, završio u izbjegličkom logoru, dvije godine poslije u Argentini. U Hrvatsku se vratio 1998. sa suprugom i sinom Teodorom Darkom, inženjerom elektrotehnike i, kako piše A. Čuvalo, zadnjim muškim potomkom obitelji Mažuranić. Eto toliko o iseljenicima među koje me je (u ovoj kolumni) odveo Luka Modrić, pa sam po običaju zabrazdio. A glede knjige „Hrvati u svijetu“ – ona je, kao što je navedeno, namijenjena đacima. Pisana popularno, štono riječ. Istodobno dok ovo pišem, vidim zahtjeve znanstvenika da se znanost što više popularizira. Bojim se da ih ne nazovu populistima, premda su posve u pravu. A i to ima i te kakve veze sa školstvom: prateći desetljećima školovanje moja tri sina raznih uzrasta, stotinu puta sam dizao buku oko udžbenika i stila predavanja u hrvatskim školama: udžbenike valjda pišu stručnjaci koji su valjda znanstvenici, pa bi im kruna pala s glave da se malo spuste do dječjih mozgova , da jednostavnije objasne, da pišu ponešto „popularnije“. (B. Klaić: popularan, popularis – izložen na lako pojmljiv način, razumljiv.) Na svršetku ovoga nekoherentnog teksta, pisanog između petarda, želim svim čitateljicama i čitateljima sve najbolje u novoj godini, puno sreće, još više političkih stranaka i uopće svega obilja. Nadam se da ste se svi dobro zabavili u ludoj noći, u zemlji sve manje normalnoj, i na dočecima u većim hrvatskim gradovima, Bruxellesu, Istanbulu, Marakešu i Berlinu. Hrvoje Hitrec / HKV

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.