HANDŽAR U LEÐA

Zapis prof. dr. sc. Milka Brkovića, nastao tijekom Domovinskog rata   Od početka godine 1992. u gradu Zadru djeluje “Hrvatska zajednica Herceg-Bosna”, koja će se nešto kasnije, zbog političkih razloga, promijeniti u podružnicu Hrvatskog kulturnog društva Napredak. Njezino se članstvo u Zadru, što registriranih što neregistriranih, kretalo i do tisuću članova. Strukturu njezina članstva čine doseljeni Hrvati u Zadar, mahom iz Bosne i Hercegovine, zbog raznoraznih razloga, ponajviše iz političkih razloga i trbuhom za kruhom. Uglavnom svi koji su tu stigli i nešto postigli, postigli su svojom marljivošću, vlastitim znojem, kako muški tako i ženske. Svrha djelovanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosna u Zadru je humanitarna pomoć ljudima kojima je srbo-četnički rat učinio nepravdu, kako onima u užoj Hrvatskoj tako i onima u Bosni i Hercegovini. Proširenjem agresije iz Hrvatske u Herceg-Bosnu počeli su tamo strahovito stradavati i muslimani i Hrvati. Određeni broj i jednih i drugih našao se među prognanima i u Zadru, u kojem su se, nije pretjerano reći, bolje snašli muslimani nego li Hrvati. Prognani Hrvati su uglavnom dolazili kod svoje rodbine i pokoje uzorite kršćanske katoličke obitelji, te u puno slučajeva dalje na zapad, naravno i jednima i drugima na teret, dok su muslimani iskoristili sve izvore i vidove humanitarne pomoći na državnoj razini (službene i neslužbene) i smjestili se u ustupljene hotele i druge državne ustanove za izbjeglice. Čak su ih i neke kršćanske obitelji primile u svoje kuće. O muslimanskoj snalažljivosti i organiziranosti u Zadru dovoljno je vidjeti podatke u Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosna koja im je dala niz usluga i mnoštvo pomoći, zatim pri socijalnom osiguranju, uredu za izbjeglice i prognanike i slično, a da se ne govori o njihovom “Merhametu” i privatnoj organiziranosti. Zamislimo kako bi se tek snašli da je Zadar muslimanska sredina? Svaka im čast, oni su ljudi budućnosti, malte ne”izabrani narod” kao i hrvatski Srbi. U bivšoj Bosni i Hercegovini, kako bi to Srbi ovih ratnih dana rekli, muslimani su ljudi koji nemaju svoje povijesno utemeljenje nacionalnosti. Na temelju vjere oni kroz ovaj rat traže i nacionalnost i državu, a to će po svoj prilici i uspjeti jer su Amerika, Velika Britanija i Francuska za to. Te su države kadra to učiniti jer imaju interesa u tome, Amerika jer od arapsko-muslimanskog življa ima naftu i svjetski je policajac, dok Engleska i Francuska uz to želi na taj način osakatiti Hrvate i pomoći prijateljima Srbima. Bosanski su muslimani ustvari čiste poturice koje su nastale od dolaska Turaka u te hrvatske krajeve. Oni su vjerska skupina kojima su prije dvadesetak godina Srbi unitarne Titove Jugoslavije dozvolili i skupa s njima izmislili nacionalnost “Musliman”, kako bi im, već ionako zamrlu svijest, da su potekli od srednjovjekovnih bosanskih Hrvata, zatrli i još više predali zaboravu. Srpski je cilj “doborohotnosti” prema muslimanima dobro znan. Ta, dok islam s Turcima nije došao u srednjovjekovnu Bosnu, osobito do god. 1463., u Bosni nije postojala niti jedna pravoslavna crkva ni “manastir” a time zasigurno ni Srba. Dolaskom islama u Bosnu dolazi i pravoslavlje i srpstvo, štoviše pravoslavni svećenici skupljaju poreze za Turke i prisiljavaju preostali katolički i hrvatski živalj da prelaze na pravoslavlje, osobito je u tome naglašeno područje Trebinjske biskupije, da bi Turcima mogli što više dati poreza. Turci im pak u tome obilato izlaze na ruku, zauzvrat im daju veću slobodu vjere. Ni samim Turcima nije bilo u interesu da sve pređe na islam, jer tko bi onda bio bespravna raja. Spočetka su, dakle, u Bosni na islam prelazili samo katolički i patarenski Hrvati, a nikako pravoslavci jer su oni tu tek s Turcima došli kao pravoslavci. Mora se priznati da je pojedincima iz tih vjerski skupina dobro došao islam jer su u njemu našli bolju materijalnu osnovu i obećanja za život a i za svoje vjerske osjećaje utjehu u monoteizmu. Osim toga i za Bosnu je kroz ta stoljeća vrijedilo načelo “čija zemlja toga i vjera”, tim više što tada nacionalno u današnjem smislu riječi nije ni postojalo, dok je vjersko bilo najvažnije. Stoga bosanske muslimane treba pisati “muslimani” a ne “Muslimani”, jer je to vjerska skupina koja je nastala od Hrvata kao što su na kraju krajeva prije njih nastali i bosansko-humski katolici. Ipak u vrijeme i prije Prvog i Drugog svjetskog rata mnogima je proradila svijest da su po vjeri muslimani a po narodnosti Hrvati. Radi toga su u vrijeme Nezavisne države Hrvatske obilato nagrađeni i postali su “cvijet Hrvata”, ali kad su Srbi dobili rat “cvijet Hrvata” postade opet pravi musliman. Srbi im za to 1974. podariše nacionalnost “Musliman”, bojeći se valjda da im nakon “hrvatskog proljeća” ponovno ne bi proradila svijest u razlikovanju vjerske i nacionalne pripadnosti. I doista na početku Domovinskog rata u Hrvatskoj 1990./1991. umalo opet ne dobiše svijesti da su i oni kao i katolici po nacionalnosti Hrvati i da su primili islamsku vjeru a ne naciju. Međutim, jedanput su ih četnici za to drastično kaznili pa se pobojaše da im se to opet ne dogodi, a to se evo sada događa u istočnoj Bosni, pa im je draže biti narodnost “Musliman”. Autor je ovoga napisa išao s muslimanima u osnovnu školu prva četiri razreda, a zajednički nam je učitelj bio musliman (Mehmed Kreić), i sjeća se da su se tad pisali: po narodnosti Hrvati, a po vjerskoj pripadnosti muslimani. Međutim, već poslije kad smo bili šesti do osmog razreda bila je rubrika narodnost popunjavanja s “neopredjeljeni” umjesto “Hrvat”. Kao što su bosanski Hrvati primili kršćanstvo, tako je kasnije veći dio tih Hrvata primio islam. Ta o tome još ima živih ljudi koji znaju kad su im djedovi primili islam. U općini Vitez postoji omanje selo Muratovići za koje i moji roditelji, koji su tada bili relativno mlađi ljudi, znaju da ih je izrodila katolkinja Hrvatica iz zaseoka Kolakove kuće u Jardolu. U muslimanskom selu Bukve prezime Žigonja su muslimani a u Donjoj ili Gornjoj Večeriskoj, dakle s desne strane rijeke Lašve, su katolici i Hrvati. Muslimani Žigonje znaju točno kad im je djed primio islam. I tako bezbroj primjera širom Bosne i Hercegovine. I danas muslimani Lašvanske doline čišće i ljepše govore ikavicu nego katolici. Što je muslimansko selo zabitije i zaostalije tu se više upotrebljava ikavica i stari hrvatski izrazi. Sjećam se da su ta sela zadržala i neke katoličke običaje. O Uskrsu dobar dio i njihove djece boja jaja i to ne smeta niti najžešćim muslimanima. Naši nam roditelji pričahu kao su se i njihovi stari oblačili u katoličke odore i potajno bivali nazočni noćnim kršćanskim obredima za velike blagdane. Sjećam se muslimanske obitelji Zubčič u selu Bukve koja nikad nama katoličkoj djeci nisu govorili “vlasi”, kako su nas muslimani pogrdno zvali kao i mi njih “balijama”. Ta je obitelj po svoj prilici puno kasnije primila islam jer su se putpuno drukčije ponašali od onih koji su ga ranije primili. U njihovom je intimnom obiteljskom životu potpuno drukčije izgledao život, nego li u “starinskih muslimana”. To su primječivali i muslimani, naši vršnjaci. Mi smo djeca i kod mnoštva drugih naših vršnjaka iz muslimanskih obitelji primječivali razlike u muslimanstvu, ali tada nismo znali što to znači, jer smo i jedni i drugi trebali biti odgajani za “bratstvo i jedinstvo” i bez vjerske “zatucanosti” i nacionalne svijesti. Najokrutnije, najdrastičnije, najtužnije, i najžalosnije u svemu tome je što ta vjerska skupina Hrvata, nekoć katolika i patarena, u hrvatskom domovinskom ratu ove 1993. godini podnosi iste žrtve koje su nekoć, primjerice točno prije 530 godina, podnosili njihovi pradjedovi kršćani. Zar nije tragedija da danas na isti način smrdljivi četnici siluju i kolju mlade “bulice” kao što su toTurci nekoć radili prababama tih istih “bulica”. A o drugim načinima stradavanja tih negdašnjih Hrvata kroz ovaj rat puno će se toga nakon rata saznati. Stoga je sve bliže činjenici pomisao da je čovjek Hrvat u Bosni proklet koje god vjere bio. Kroz povijest je od početka tako bilo, a zanimljivo bi bilo vidjeti da li bi bilo tako i kad bi cijela Bosna primila provoslavlje? Muslimane u Bosni i u novije vrijeme drugi narodi nazivaju, pored uljudnog “muslimani” i pogrdno “Turci”, “balije”, “poturice” i slično. Radi toga oni imaju ne mali kompleks, pa tvrde da je srednjovjekovna Bosna i Hum njihova prvotna domovina, što je gola činjenica, međutim, činjenica je također da su Turci srednjovjekovnu Bosnu i Hum, potonjeg su oni sami počeli nazivati Hercegovinom (po hercegu Stjepanu Vukčiću Hrvatiniću Kosači), osvojili sabljom i ognjem i pomuslimanili dio hrvatskog živalja, koji je kasnije, na temelju boljih uvjeta življenja i privilegija, sve više postajao brojniji. O tome nam jasnu sliku daju sačuvani turski defteri iz kojih je jasno vidljivo kako se u pojedinom selu ili naselju smanjivao broj kršćanskih “dimova”, a povećavao broj muslimanskih. Stoga je, da bi se zatomilo kompleks i sramotu, muslimanskim idelozima i političarima potrebna nacija “Musliman”. Ti i takvi bosanski muslimani, tada većinom kao turski podanici a kasnije i kao samostalan element, osobito velmože koje su primile islam, od sredine XV. stoljeæa pa naovamo iskorištavaju svoje donedavne sunarodnjake kršćane čineći kroz povijest mnoge od njih mučenicima u pravom smislu riječi. To čine u prvom redu iz koristoljublja i osobito poradi svoje nove vjere – islama, koja je uglavnom i glavni pokretač sukoba. Ne treba zaboravljati da muslimani imaju simbol polumjeseca i da fanatično vjeruju da kad se on ispuni da će onda i islam ovladati cijelim svijetom. Izgleda da su upravo od njih Srbi poprimili ideje o velikoj Srbiji. Uz to se treba prisjetiti da su pravoslavni vlasi, koji kasnije postaju Srbi, u osvajanju hrvatskih zemalja od strane Osmanlija sudjelovali u njihovoj vojsci s ne malim brojem, koji su se uostalom, kako je rečeno, tek s dolaskom Turaka počeli naseljavati u Bosni i Hrvatskoj i kasnije postajati Srbi. Nije li slučajnost da njima sada muslimani pomažu rastočiti Bosnu, a i Hrvatsku, iako su to u biti dva nepomirljiva neprijatelja. I kao što su Srbi pod turskim jarmom trpili i čekali pogodan trenutak da ga zbace, ali i istovremeno uživali njihove privilegije dobivene za svoje krvave pohode na druge kršćane, tako su muslimani činili u obima Jugoslavijama, naravno i jedni i drugi na štetu Hrvata. I jednima i drugima je zajednièko oteti i pobiti hrvatsko. Jedino su tada u savršenoj slozi. Stoga i vode ratove samo na hrvatskom teritoriju. To ih je u Bosni i zbližilo 1993. u krvavom pohodu na Hrvate Lašvanske kotline i drugim dijelovima Bosne. Četnicima je tada bilo u interesu da se kolju “balije” i “ustaše”, te stoga na svim bojištima gdje su do te godine bili skupa “balije” i Hrvati vode polituku zavađanja, a la Travnik, jedan i drugi, Zenica i na mnogim drugim mjestima. Bez obzira što bosansko-hercegovački muslimani nisu nacija, već vjerska skupina, oni se ponašaju kao da su najstariji narod. Njima je zato i potrebno prisvajati bosansko-humske srednjovjekovne vladare za svoje, u čemu imaju pravo samo u tome jer su i njihovi pradjedovi, ali tada kršćani, jer tada islama i njegovog polumjeseca nije bilo u tim krajevima. Njima je nadalje potrebna bošnjačka nacija s tri vjere, bošnjački jezik i slično, samo da se riješe kompleksa svoga porijekla koje im toliko smeta da neupućenu čovjeku nije jasno zašto to kriju kao zmija noge. Koliko su se odalečili od svojih korjena neka nam to između bezbroj primjera pokaže njih i samo nekolicina priprostih. U primitivnim muslimanskim selima srednje Bosne postoji ovakvo mišljenje o njihovim sunarodnjacima Hrvatima, koje oni u tim krajevima nazivaju pogrdno “vlasi”: “U Kurhanu (Kuranu) piše, da se s vlahom može jisti (jesti) i pihti (piti), ali uvijek treba gledati kako ćeš ga nožem ubosti”. To citirija stariji i ozbiljni muslimani, u svojim krugovima, koji se doduše jedva znaju potpisati latinicom, a kamo li da znaju ijedno arapsko slovo kojim je pisan Kuran. Kako oni znaju što piše u Kuranu, kad ga ne znaju čitati ni u prijevodu, niti znaju da postoji prijevod? Takvom ih je tumačenju naučio netko tko ga zna čitati! Ili na primjer kad se uz “kahvu” počnu spominjati da “nema više onog vakta kad smo mi s vlaškim nevistama prvu noć spavali”. Ili pak “nema onoga vakta kad smo mi sjedili u hladovini pokraj guvna i čekali da kauri ovršu šenicu, a mi onda sebi s kamare odsjećemo koliko hoćemo”. I niz drugih primjera nepravde, koji bi nas odveli daleko – daleko. Vratimo se na “Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu” i njezin odnos prema muslimanima. Pored navedene pomoći muslimanima čak je određen broj članova te zajednice naklonjen savezu s muslimanima, vjerojatno poradi kršćanskih vrlina. U tom smislu se proširivala suradnja s njima, s njihovim “Merhametom”, pa čak i s muslimanskom strankom za Dalmaciju (SDA). Drugi su članovi izražavali sumnju u to prijateljstvo, naravno jer su živjeli s muslimanima pa znaju tko su oni. Savez je plemenita stvar, ali ajme onomu tko s muslimanima sklapa savez. Spomenimo da su to činili neki od srednjovjekovne bosanske vlastele pa su se gorko pokajali. Takav je slučaj bio i s hercegom Stjepanom Kosačom, a osobito s pojedinim njegovim potomcima, od kojih su se neki i poturčili, a sam herceg je već prije propasti Bosne naivno vjerovao Turcima i s njima šurovao, koji su pak skupa s njim njegovu Humsku zemlju počeli zvati Hercegovina. Plod toga je da su njegovim sinovima i nasljednicima god. 1482. Turci oteli Hercegovinu, prije toga popalivši je, pobivši i protjeravši mnoštvo življa i isto tako odvevši mnoštvo ljudi, žena i djece u ropstvo. Ne treba se čuditi Dalmatincima što ne znaju tko su muslimani, jer to je “soj” koji se zna uljudno predstaviti onome tko ga ne pozna, ali se treba čuditi Hercegovcima koji to trebaju znati. Nasreću, većina Hercegovaca zna što su “balije”. Dok srbo-četnici u ovom ratu prolijevaju hrvatsku krv po Hrvatskoj, pale hrvatska ognjišta, ruše, pljačkaju, siluju i svaka druga zlodjela čine, dotle neki vodeći muslimani u Bosni govore: “To nije naš rat; nek se krstovi međusobno biju; “lilaj” Šaćire Bosna je naša” i slično. Nedugo nakon toga puće lonac o glavu i “Bosancima”, budućim “Bošnjacima”. Žali Bože što nastrada muslimanska sirotinja i nejačad. Jadne muslimanske curice, moraše nasilno leći pod smrdljive bradonje. Ne može se ni zamisliti kolika je njihova patnja, bol, sramota, poniženje, a o poklanima se ništa ili malo zna. Hrvati u BiH i Hrvatskoj priskočiše u pomoć, primiše jadnike u svoje domove, nahraniše ih, pomogoše njihovim izgubljenima, ostaše na bojišnici da bi zaustavili četnike i na puno mjesta uspješe. Istovremeno muslimanski sposobni muškarci slegoše se u Travnik, Bugojno, Konjic, Zenicu, Kakanj, Visoko i u mnoga druga bosansko-hercegovačka mjesta, a onda udariše kukavički s leđa na te svoje saveznike i to uglavnom i samo onim što su im Hrvati dali ili propustili da dođe do njih iz muslimanskih zemalja. Kojeg li nevjerstva! I dok su govorili u Zadru i Dalmaciji da smo im pravi prijatelji i saveznici, kupeći hranu, odjeću, oružje i sve drugo potrebno za život, mi smo im naivno vjerovali. Nevjerojatno je koliko su po zlu slični Srbima, kao da su od njih potekli. I kao što u početku ovoga rata za malu ogrebotinu nekog nepoznatog Srpčeta dozna odmah cijeli svijet, tako evo sada za balije čuju svi, iako niti ne znaju na karti gdje se ta Bosna nalazi, a ovi posljednji to znaju slagati na kubik. Dok su ih Srbi klali ko stoku nisu smili ni pisnuti i da im svijet nije sklon ne bi se znalo ni za djelić njihove poklane sirotinje, a sada Hrvatima izmišljaju nedjela i puštaju na volju svom balinluku da radi što hoće. Međutim, s druge strane za bosanske se Hrvate u svijetu ne smije ni čuti. Oni moraju trpjeti i umirati bez buke i ičijeg svjedočenja, ta oni ionako vjeruju u kraljevstvo nebesko pa im onda njihovi neprijatelji čine dobro, jer im naime omogućuju najkraći put do Kraljevstva nebeskog u kojeg vjeruju. Štoviše, još će ispasti na kraju da trebaju biti zahvalni svojim krvnicima. Srbi, Englezi, Francuzi, Rusi, Grci (Bizantinci!) i Amerikanci i još poneki savršeno provode svoj pokus i pakleni plan na hrvatskom teritoriju. Kako li brozo u tome nađoše zajednički interes? Koliki je to cinizam kad se po tom planu dogovore okrenuti muslimane, doduše prevrtljivce, prirodne četničke protivnike i hrvatske saveznike, protiv Hrvata, a onda Srbi tobože ispadaju humani puštajući Hrvate da bježe preko tobožnjeg srpskog teritorija, kojeg su naravno prije oteli Hrvatima, da se spase od svojih saveznika muslimana. To su Srbi mogli naučiti samo od Bizantinaca koji su i Turcima bili uzor. A muslimanske vođe prihvatiše takvu prljavu igru. U srednjoj Bosni je bilo toliko tobožnjih mirovnjaka da nije bilo nikakve mogućnosti doći do rata u tom kraju. Međutim, pokazalo se da su to “mirovnjaci” pripremali pune dvije godine, od 1991.-1993., kako bi omogućili svojim prijateljima četnicima da im ruke, krvlju omašćene, budu slobodnije za daljnje pokolje u drugim krajevima. Takva taktika je bila primjenjivana prije srednje Bosne u mnogim drugim njenim krajevima, a još prije u Hrvatskoj, ali ovdje je najduže pa time i najlakše pripremljena, jer se primjenilo svo stečeno iskustvo iz drugih hrvatskih krajeva. Sve se to od početka moglo naslutiti, ali se, zbog neznanja i početne nesposobnosti, te političke nezrelosti ništa ozbiljnije nije poduzelo među nesložnim Hrvatima. Herceg-bosanskim Hrvatima ne treba puno da obrane svoju grudu. To Srbi, muslimani i njihovi prijatelji dobro znaju, pa stoga dobro paze da im se i to malo ne bi pružilo. No, nadajmo se da će se tamošnji Hrvati, ako ništa, ono iz inata obraniti. Još na početku rata u Hrvatskoj, kad u Bosni još ni jedna puška nije opalila, prognani muslimani od Banja Luke dolaze u srednju Bosnu i govore da su njima tu obećane kuće i zemljište od Hrvata i da su radi toga i napustili svoja ognjišta. Zna se tko im je to obećao, četnici! Nakon toga pada bogata Posavina i drugi hrvatski teritoriji, a evo sada hoće se cijelu Bosnu i po mogućnosti Hercegovinu. Sela Doljani i Kiseljak kod Žepča, a prije toga i mnoga druga hrvatska mjesta Bosne i Hercegovine, npr. sela Travnika i Viteza, oživješe muslimansku privrženost svojim davnim vjerovjesnicima Turcima i njihovim zulumima. Evo u novije vrijeme primjenjuju srbo-četničku taktiku iz Hrvatske. Time, već bezbroj puta, ponovno zabiše handžar (nož) u leđa svojoj subraći po zajedničkim precima, a izgledalo je da to ovoga puta neće učiniti, jer su pak i sami osjetili nepravdu i bila bi im oproštena sva ona stoljeća njihova zuluma, ali oni to ne htjedoše već nastaviše zlom uzvračati za primljeno dobro. Uzeše primjer Turaka koji im donesoše islam kao način vjere u Boga, a u zadnje vrijeme i primjer četnika koji su to radili kroz sva tri zadnja rata na hrvatskom teritoriju. Ali zašto kad su Hrvati na svome i ne idu ni u Srbiju ni u Turke? Zašto kad Hrvati samo na svome traže približna prava koja imaju Srbi i muslimani?! Je li to usud ili ljubomora na njih što su stari 14 stoljeća? U Zadru živi također jedan broj nastanjenih muslimana koji su poženili dalmatinske Hrvatice, kao uostalom i jugooficiri i ostali četnici, od kojih su neki na važnim i odgovornim radnim mjestima. Oni se u zadnje vrijeme okupljaju oko svoga “Merhameta” i još više oko stranke SDA. Prije toga su se okupljali oko jugo-organizacija. Potrebno je prisjetiti se da je većina zadarskih muslimana, pa i intelektulaca, bila za očuvanje Jugoslavije, čak i onda kad je Hrvatska najviše krvarila i kad ju je priznalo više od pola Europe. Među takvima, primjera radi, u Zadru djeluje i musliman Šefik Nadarević, oženjen Hrvaticom, srednjoškolski profesor povijesti. On se u zadnje vrijeme u ime svoje SDA razmeće dijelom hrvatskog mora i teritorija kao da mu je to babovina Mehmeda II. Osvajača Silnog. Taj i takav profesor povijesti misli da voli Bosnu više nego drugi doseljenici iz nje pa je proširuje, kao da kao profesor ne zna kad je i na koji način Neum pripao komunističkoj Bosni i Hercegovini, a prije toga kako su ga Turci dobili 1699. 1718. godine. Rečeno je već gdje bio Šefik kad je Ivan Bender branio Neum od srbo-crnogorskih četnika. Što će reći zadarska djeca kad doznaju da ih krivo uči? Možda ih taj profesor u školi uči istinitim povijesnim činjenicama, a u privatnom izvanškolskom životu ima pravo govoriti što hoće? Zar je to zahvalnost što ga je zadarska sredina prihvatila bolje nego svoje bližnje sunarodnjake? Ili on možda ide na ruku pojedincima u Dalmaciji za koje u Bosni može biti samo “Bosanac” a nikako Hrvat?! Na kraju ovoga neka mi oproste na ljutnji oni muslimani i Srbi koji nemaju zle namjere i primisli i koji ne zabijaju noževe u hrvatska leđa, svi oni koji zastupaju istinu i pravednost. (Napisano krajem 1993. po preporuci i nagovoru predsjednika Ivana Tadića i drugih u odboru Herceg-Bosne u Zadru s nakanom da se preko novinara Stanka Bašića objavi u Slobodnoj Dalmaciji kako bi neupućeni u Dalmaciji saznali što se stvarno zbiva u Bosni. Bašić i ne pogledavši članak odbio je to objaviti s obrazloženjem da je to prije trebalo i da sada više neće imati učinka). (Čitajući ovaj napis ponovno tek u veljači 2003. na ovo mjesto umećem misao koju sam nosio u sebi sve od vremena kad su islamski fundamentalisti, Alkaida, na čelu s bin Ladenom, srušili dva američka nebodera: Mislim da se to dogodilo prije 1993. u Bosni islam ne bi učinio onoliko zla nad Hrvatima katolicima, jer bi Amerikanci, Englezi, Francuzi i drugi vodili potpuno drugu politiku u Bosni). Već slijedeće godine (1994.) pokazalo se da sam objektivno gledao ratnu stvarnost. Evo dakle kako pojedini muslimanski intelektualci i znanstvenici poimaju Bosnu. Tri autora, dr. Enver IMAMOVIĆ, dr. Ibrahim TEPIĆ i dr. Ibrahim BUŠATLIJA, u svojoj nabrzinu pisanoj ratnoj knjizi Neum i bosansko primorje, Vojna biblioteka – Press centar Armije BiH, Sarajevo 1994., 40 stranica, hoće ništa manje nego Bosnu od Omiša do Igala. Na ciničan način stavljaju na početku za moto knjige rijeèi književnika Stijepe Mijovića, koje taj čovjek nije izrekao, a koje glase: “… Gdje je bio do sada izlaz (Bosne i Hercegovine) i gdje je on? Zna se: na Neumu. Gdje je i do sada bio! Neum je teritorija Republike Bosne i Hercegovine. Neum jeste etnički hrvatski ali – to nije Republika Hrvatska. Ponavljam, jeste hrvatski, ali nije Hrvatska… Ne igrajte se štovani mojim domom. Ni mojom domovinom…” Za takve se stvari u Bosni kaže “Lažeš ko Turčin (balija)”. Osim toga, od kada to znanstvenici koriste književnike u dokazivanje povijesnih činjenica? U tom se stilu, da ne bi izgledalo jednostrano, u uređivačkoj ekipi nalaze i neka hrvatska imena (Ivan Brigić, kojemu nedostaje profesija iz CK, Dragan Marković, Darko Skert i Jozo Bajo), a iznad svega ukradeni grb s ljiljanima kojega je Armija uzela za svoj znak. Pa zar povjesničari te vojske ne znaju da su se njihovi poturčeni preci borili zakrivljenom sabljom protiv tih ljiljana i da su im se oni pričinjali “krstovima”. Još ljepši biser naslovnih stranica je UDK oznaka CIP-a po kojoj se Bosna i Hercegovina još duboko nalazi u SFRJ-otu. Financijska potpora za to i sve što slijedi u sadržaju drugog izdanja te knjižice benevolentno je osigurana od strane Benevolence International Fundation iz USA. U drugoj polovici 1993. godine vođeni su pregovori o mirnom rješenju sukoba u Bosni i Hercegovini, dakle u vrijeme najjačih sukoba Hrvata i muslimana. Pregovarači su predložili Hrvatima, Srbima i muslimanima u Bosni i Hercegovini podjelu na tri zasebna entiteta u obliku Unije republika, što su sve tri strane u načelu prihvatile ali su nastali nesporazumi oko teritorijalnih razgraničenja. Prema pojedinim prijedlozima Bosna i Hercegovina bi postala “država koridora”, gdje se, između ostalog, predviđalo uspostavljanje mostovnog koridora u dužini od desetak km iz pravca Tuzle prema Brčkom, a muslimani su zahtjevali izlaz na more, pa se pojavila i ideja da se selo Čeljevo na Neretvi pretvori u luku i opet koridorom spoji s najbližim muslimanskim područjem. Međutim, Alija Izetbegović i njegovi sljedbenici bili su skloniji rješenju da Neum pripadne muslimanskoj republici i preko Stoca bude povezan s područjem pod nadzorom muslimanske vojske. U tim je političkim okvirima “nevladina udruga” Vijeće bosansko-muslimanskih intelektualaca Sarajeva u tom gradu 18. XII. 1993. organizirala skup na kojem se raspravljalo o Neumu i bosanskom primorju. Iz toga je već u siječnju 1994. nastala knjižica o kojoj je riječ. Njezino je drugo izdanje tiskano već u srpnju 1994., upravo nakon potpisivanja sporazuma u Washingtonu koji su potpuno u suprotnosti sa političkim okolnostima nastanka te knjižice. To nam odmah jasno govori kakvi su to važni doprinosi bosanskoj znanosti, proklamirani na navedenom sarajevskom skupu od strane muslimanskih intelektualaca. Među njima se u prvom redu ističe dr. Enver Imamović, koji je do početka ovoga rata u Bosni bio profesor Povijesti staroga vijeka na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Sarajevu i član Hrvatskog arheološkog društva. Dr. Imamović se pred rat sve češće pojavljivao u javnosti kao ideolog bošnjaštva i stoga se stajališta zalijećao u srednji vijek. Između ostalog, kao nagradu za izgled vojničke odore i pozdrava unutar Armije BiH, poluuzdignuta ruka ispruženih prstiju, poput likova sa stećaka (biliga), i priznavanju njegovog autoriteta za razdoblje starije povijesti, dr. Imamović je u među vremenu, uz titulu sveučilišnog profesora, imenovan i za direktora najstarije znanstvene ustanove Bosne i Hercegovine – Zemaljskog muzeja. Drugi autor navedene knjižice Neum i bosansko primorje je dr. Ibrahim Tepić, također predratni profesor povijesti XIX. stoljeća sa znanstveno-nastavnim stupnjem docenta na Odsjeku za Povijest Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Dr. Tepić je tijekom osamdesetih godina bio veoma utjecajan političar i čovjek režimskog povjerenstva, sa činom rezervnog časnika JNA, i voditelja narodne obrane za Fakultet. Izbijanjem rata dr. Tepić nastavlja profesorske dužnosti, te tako njegovi studenti pod opsadom i granatiranjem Sarajeva polažu pred njim ispite koje su spremali iz novina. Uz to se dr. Tepić angažira u stvaranju Armije BiH unutar koje postaje stožerni časnik za političku djelatnost. Treći je autor knjižice, dr. Ibrahim Bušatlija, zemljopisac, dakle po struci različit od gornja dva i podalje od naših razmišljanja, pa ćemo tijekom prikazivanja knjižice samo se doticati njegovog povijesnog zemljopisa. Znanstveno stajalište dr. Imamovića i dr. Bušatlije u knjižici je da postoje zemljopisne i istovremeno povijesne granice bosanske države, koja je naseljena nekim posebnim bosanskim narodom. Sjeverna im je granica cijeli tok rijeke Save, zapadna je rijeka Una i planina Dinara, zatim slijedi rijekom Cetinom do ušća u more, a na istoku rijekom Drinom i Pivom te brdsko-planinskim lancem koji se spušta u Boku Kotorsku. “To su geografske, a u isto vrijeme i povijesne granice bosanske države” (6). Odmah upada u oko kako tu nema otoka Visa, Korčule, Hvara i Brača, te gradova Splita, Trogira i Šibenika unutar morskih granica kad je Tvrtko I. preko hrvatskog bana Paližne i njih vojno priključio srednjovjekovnoj Bosni. Oba se autora u granicama slažu, a dr. Bušatlija je po struci zemljopisac pa s autoritetom tvrdi da je BiH “maritimno-litoralna zemlja”, koja je “kroz istoriju bila ne samo primorska nego i pomorska država” u kojoj se “jasno uočavaju skoro svi relevantni faktori, kako fizičkogeografski tako i antropogeografski, odnosno socijalno-ekonomski, kulturno-istorijski i geopolitički, koji nesumnjivo ukazuju da ona ima svoje primorje, obalu, unutrašnje more, teritorijalne vode i šelfovsku zonu, kao uostalom i sve druge primorske države” (29). Sukladno tome taj prostor “prirodnih granica Bosne” po toj dvojici složnih autora naseljava i poseban “bosanski” narod koji se razlikuje od drugih naroda po “relevantnim antropogeografskim faktorom”. Dr. Bušatlija ide i dalje nastavljajući svoje “znanstveno” izlaganje u pisanom obliku tvrdeći da “Primorje, litoralna zona, priobalje, unutrašnje more, teritorijalne vode i šelfovska zona pripadaju Bosni i Hercegovini ne samo oko neum-klekskog zaliva, malostonskog kanala ili zaliva Malog mora i Neretljanskog kanala, nego praktično čitava maritimnoliterarna fasada fizičko-geografskog bloka Bosne i Hercegovine, koji je samo vizuelno ograničen obalskom linijom, a pruža se praktično od ušća Cetine do Bokokotorskog zaliva”. To su izvori odakle zadarski srednjoškolski profesor Šefik crpi znaje o granicama “babovine”. “Svestrani” znanstvenik dr. Bušatlija uzima u obzir “objektivna načela”, pa u ovako “krupnim” pitanjima i “prijelomnim trenutcima” pokazuje “tankoćutnost i za današnjicu” ali i za “budućnost”, čije je utemeljenje sadržano i u prošlosti i u sadašnjosti. “Kao i prirodno-geogrfske karakteristike, tako i antropogeografske prilike i istorijsko-politički razvoj kroz istoriju, jasno pokazuju opravdanost izdvajanja dijela jadranskog primorja i njegovom uključenju u državni teritorij, sad za sad samo u prostoru njegovog središnjeg dijela”, tvrdi dr. Bušatlija, jer se i inače “sadašnjim stanjem političkih granica između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ponovno narušava, i to drugi put u posljednjih 3000 godina prirodna i društveno-ekonomska veza litoralne zone Bosanskog primorja i njegovog komplementarnog zaleđa” (30). Već bi dotle pamet stala i pjesniku srpskih narodnih pjesama, a kamo li prosječnom povjesničaru. Naši će nam autori “otkriti” još puno toga što nismo znali, a za dosadašnje “otkriće” nude i “dokaze”. Tako nas dr. Imamović uvjerava da se njegova Bosna i Hercegovina, naravno s primorjem do Cetine i Boke, formirala “već u prethistorijsko doba kao jedinstvena prostorna i kulturna, a potom i kao politička cjelina… koja je kao takva bila naseljena istim etničkim, odnosno plemenskim grupacijama”. “Dokaz” mu je: “Antički, to jest grčki i rimski pisci od prije 2000 godina, obavještavaju nas da su pripadnici ilirskog plemena Dalmata, kojima se jezgro nalazilo u dubini današnje Bosne, bili i gospodari primorja od ušća Krke do Neretve. Jedno od njihovih naselja je bila i Salona (današnji Solin kod Splita), koji su kasnije Rimljani pretvorili u glavni grad provincije Dalmacije”. Nadalje dr. Imamović raspravlja o Ardejcima, čija se “politička moć (u okviru države), protezala od rijeke Krke na zapadu, do rijeke Bojane u Albaniji na Istoku, ubrajajući tu i oblast oko Skadarskog jezera itd.” (7). U istom stilu i nadalje naš sveučilišni profesor tvrdi da je “treće pleme sa današnjeg bosansko-hercegovačkog prostora koje je držalo dio obale” bilo pleme Daorsa kojima je “pripadao prostor oko ušća Neretve do Stona”, pa prema tome logički slijedi da se tom tobožnjem jedinstvenom prostoru Bosne, po Imamoviću, središte svih bosanskohercegovačkih plemena nalazilo, ništa manje, nego u Saloni, odnosno po njemu već tada postoji “bosanskohercegovački” prostor (8). Sve do sada rečeno je Imamovićev samo kratki i općeniti uvod nakon kojeg slijede “velika otkrića”, mi smo ih uspjeli nabrojiti samo pedesetak jer dalje nismo imali snage brojati, koja bi pak trebala pobiti dosadašnje zablude povijesnih shvaćanja o bosanskohercegovačkom prostoru. Prvi novootkriveni “biser” je “da je srednjovjekovna bosanska država nastala na prostoru tzv. prave Dalmacije, kojoj su Dioklecijanovim reformama iz 297. godine poslije Krista određene granice koje se gotovo u cijelosti podudaraju sa srednjovjekovnim bosanskim” 8). To je međutim u potpunoj oprečnosti sa svima dosadašnjim imalo razumnim rezultatima istraživanja, jer ako se i odbace stare hrvatske kronike, Bosna je po prvorazrednom izvoru iz X. stoljeća, Porfirogenetu, “mala zemljica” smještena oko srednjeg toka rijeke Bosne, a rimska je kasnoantička Dalmacija obuhvaćala veliki prostor od Save do Jadrana. Tijekom razvijenog srednjeg vijeka širi se vlast bosanskog bana na druge krajeve, ali ne i zemljopisni pojam Bosne. Štoviše, Usora, Soli, Donji Kraji, Hum i Podrinje kao zemljopisne i upravne cjeline, koje dolaze pod vlast bosanskog bana, zadržavaju svoju cjelovitost sve do turskih osvajanja, što je pak u potpunoj suprotnosti s Imamovićevim shvaćanjem bosanskog teritorija. Nadalje, vrli sveučilišni profesor otkriva da “prvi povijesni podaci iz srednjeg vijeka koji spominju Bosnu ili pojedine njezine dijelove, najčešće Hum (današnju Hercegovinu), navode da su tadašnji bosansko-humski gospodari držali i odgovarajuće dijelove primorja”. Dokaz za to navodi u primjeru humskog kneza Mihajla Viševića iz X. st. (8), ali naš nesretni licitator “povijesnog bošnjaštva” još uvijek ne zna golu činjenicu da Hum i Bosna po prvi put dobivaju zajedničkog vladara tek u prvoj polovici XIV. stoljeća, u osobama knezova i banova Bribirskih a iza njih bana Stjepana II. Kotromanića, i da se do toga vremena može govoriti samo o dva međusobno odvojena i neodvisna državno-pravna i politička entiteta, kojima je jedino zajednička vrhovna vlast. Oko toga se jedino može raspravljati o etničkim pojmovima, ali zasigurno tu nema nikakvih “Bosnohercegovaca” ili “Hercegbosanaca”, kako bi to htio dr. Imamović. Taj se povjesničar ne zaustavlja samo na tvrdnji da je samo Hum bio dio Bosne, već trpa i Neretvansku kneževinu u “bosanski državni teritorij” s kojom “nisu mogli izaći na kraj ni Mlečani ni hrvatski vladari”. Nastavljajući s novim otkrićima, dr. Imamović tvrdi da je stanovništvo Neretvanske kneževine, skupa s velmožama, među kojima i Kačići, “pripadalo bosanskoj vjerskoj tradiciji, to jest bogumilskoj vjeri” (10). Dokazi su mu za to tamošnji stećci (bilizi) kao “specifična srednjovjekovna grobna obilježja bosanskog naroda” (10). I sam svjestan svoje znanstvene laži, sveučilišni profesor Imamović na brzinu i nevjerojatnom kratkoćom leksikonskog stila trpa u jednu vrečicu X. st., kad se govori o Neretvanskoj kneževine, početak XIII. st. kad se pojavljuju optužbe na račun omiških Kačića (mletačke optužbe okađene papinskim tamjanom) da i oni pripadaju dualističkoj sljedbi kaja će se tada početi širiti i po Bosni, i drugu polovicu XIV. i XV. st. kad se pojavljuju stečci, ali ne kao “specifična grobna obilježja” nepostojećeg “bosanskog naroda”, već kao posljedica širenja nečeg drugog, po svoj prilici srednjovjekovnih vlaha. S druge strane nemoguće je povezivati dualističku sljedbu ili katare s “bogumilima”, jer su to dva bitno različita pojma. Da bi pokazao svoju muslimansku “širokogrudnost”, kao i njegov brat po vjeri dr. Bušatlija, profesor Imamović će  “u dobroj vjeri”, bez da se tko vrijeđa, usputno konstatirati, naravno na temelju “izvora”, da je Dubrovčanima ponekad “polazilo za rukom da otkupe poneki dio našeg obalnog pojasa”, u čemu je bitnu ulogu “odigrala i tradicionalna bosanska dobrota i popustljivost, prastara bosanska boljka, te, s druge strane, to što su Dubrovčani uvijek bili ‘neumjereni u prohtjevima a debelog obraza’” (12). Uz to naš profesor vidi u svađama među bosanskom vlastelom i nesporazumima oko prodaje Konavala krajem XIV. stoljeća “razbijače Bosne” koji su upravo zbog toga “godinama truhnuli u tamnici” (15). U tom stilu komentira i nesigurni podatak gradnje dviju galija u Mlecima osamdesetih godina XIV. st., što mu je dokaz da su se “opet na moru sretali brodovi na kojima se vihorila bosanska zastava sa zlatnim ljiljanima” (14) i tako u nedogled s bulažnjenima. prof.dr. Milko Brković, Zadar (U jeku muslimansko-balinske ofenzive na bosanske Hrvate 1993. i nadalje, između ostalih krajeva, ni iz Lašvanske kotline pošta nije mogla komunicirati sa svijetom. Negdje u prvoj ili možda u drugoj polovici 1994. godine, kad se iz Zadra već moglo nekako slati poštu u svijet, dobio sam ratnim kanalom, preko teško ranjenog sestrića Vjekoslava Biljake i drugih, stotinjak pisama koje sam trebao proslijediti i proslijedio sam preko zadarske pošte u Hrvatsku i svijet. Mnoga su od tih pisama bila poderana i bez ikakve omotnice pa sam sam ih morao čitati da bih pronašao adresu na koju su bila upućena. Ona koja su bila u omotnicama i s adresama primatelja stavljao sam netaknuta u nove omotnice, prepisavši prethodno adrese primatelja, i na svaku omotnicu svoju adresu i telefonskih broj. Prema telefonskim zahvalama doznao sam da su ih mnogi primili, ali su mi se neka vraćala pa sam ih ponovno slao. Nakon toga je bila probijena blokada do Hrvata u Bosni pa sam prestao biti posrednik, jer su primatelji i pošiljaoci direktno komunicirali. Međutim, jedno se pismo vratilo iz Australije na moju adresu s naznakom da je u Australiji nepoznat primatelj. Bilo je originalno zapakirano u omotnicu s adresom pošiljaoca i primatelja. Pokušao sam ga nazad vratiti u Novi Travnik ali nije moglo doći i ponovno mi se vratilo na moju adresu. Drugo je pismo došlo do svoga odredišta i na nj je uslijedio odgovor s prilogom četiriju obiteljskih fotografija, ali ni ono nije moglo naći primatelja. Izgleda da se u oba slučaja radilo o prognanicima koji su iz Travnika i od negdje drugdje dospjeli u Novu Bilu, kojih poslije nije bilo ni tu ni na staroj adresi – ako je uopće više postojala, kako se to danas može vidjeti da mnoge hrvatske adrese, odnosno sela, u Lašvanskoj okolici više uopće ne postoje. Pisma odražavaju stvarno stanje u Lašvanskoj kotlini. Budući su originalna, iz njih se može izvući dosta podataka o ratnoj stvarnosti u Lašvanskoj kotlini. Evo doslovnog sadržaja tih dvaju pisama, uz napomenu da su sačuvane original omotnice i da na njima ima podataka iz kojih bi se moglo saznati na koje se obitelji odnose. Molim zemljake da mi pomognu da pisma nađu svoje primatelje ili bar pošiljaoce):

1. Pismo s adresom Novog Travnika

“20. I. 1994 god. Bog Ujko, ujna(,) Božo, Robert i Ana Marija – Došlo vrijeme da se i ja javim tebi, kao prvo da te pozdravim i tvoje sve. Mi smo dobro koliko se može biti dobro u ovome mučkom ratu, a nadam se da ste Vi još bolje od nas. Neka vam samo ne puca pa sve je onda dobro. Kao prvo da ti saopćim tužnu vijest da je naš Tunić poginuo, poginuo je od jučerašnji susjeda muslimana. Jučerašnji susjedi su ga udavili žicom njega i još devet momaka sličnim njemu tako su mučki ubijeni. Muslimanska bagra i Alini fundamentalisti su ih uhvatili u klopku i tako mučki pobili. Preživjeli smo jedan ne ponovljen doživljaj za sve nas, potresao je nas kao familiju što smo izgubili rođaka, prijatelje. Ti svi momci i naš Tunić su bili dobri borci, koji su bili bez igdje ičega bez hrane, bez roditelja i svega ostalog. Imali su jedan stan gdje su u njemu samo prespavali, pa onda samo na ratište, nisu imali nikoga ko bi ih dočekao. Tunić je imao nas pa bi nama dolazio, ali njegovi drugovi nisu imali nikoga ko bi ih nahranio oprao, jednostavno nekoga kome bi mogli doći. Kad je bio ranjen dragi ujko, još od četnika ti si zvao bolnicu da pomogneš koliko si mogao, ali sad ništa se nije moglo učiniti njega nema više. Teško nam je, pa to ne mogu ni izraziti koliko u svakom pogledlu jad i patnja na svakom koraku. Ti momci su imali samo jedan cilj vratiti se na svoja ognjišta, vratiti izgubljeno, sastati se sa svojim familijama i da su ostali mi bi se možda vratili, ali ovako više nikada samo ići dalje. Nadali su se boljem vremenu u bolje sutra. Rat traje i povlaći sa sobom neimaštinu veliku, ishrana slaba čak nikakva, novaca nema, prodavnice ne rade tako da ni kupiti nema ništa samod kod onih koji su mogli doći do konvoja koji je došao u njihove ruke tako zvani šverceri kod njih se može naći po jako skupim cijenama. Toliko smo se radovali konvoju svi civili, borci na linijama djeca? sve staro i mlado. Radovali se ali najmanje dobili dali su nam po pola litre ulja, po 3 kg brašna po jednom članu i grah uz to. Onda možete zamisliti kako nam je vrlo teško u svakom pogledu. Eto tako to smo dobili od konvoja, pa ako organizujete akciju prikupljanja hrane za Srednju Bosnu za sve ne mojte jer ništa niko neće dobiti. U ovome ratu nekome je dobro ko nije imao nikad ništa sad ima sve, a mi koji smo bili kod svojih kuća koji smo radili i imali sad nemamo ništa samo borba za “Goli život”. Nemamo struje, a ni vode tako da moramo nanositi pod kišom granata i metaka gdje svaki dan strada po jedan civil u gradu sve tako što se mora donjeti. Nemaš ni drva ni hrane kao svi ljudi koji žive u Sarajevu kod smo gledali preko televizije kako teško žive sad smo mi to sve doživjeli. Istjeralo te iz tvojih kuća koje si gradio krvavim znojem da bih imali, došli kao da ništa nismo imali kao oni ubogi prosjaci bez igdje ičega. Ja dragi moji radim u bolnici Franjevačkoj u jako teškim uslovima, radimo kao crnci bez ikakve materjalne pomoći, jako puno ranjenika ima. Možete zamisliti koliko u jednu crkvu može stati ranjenika i tu je sad bolnica naša za naše bojovnike. Ona u Travniku više nije naša jer nije ni naš ni Travnik, kažu muslimani da je uvjek bio njihov i da će ostati. Trebala sam ići raditi u Njemačku dobila sam sve papire ovdje u izbjeglištvu, ali sad ne mogu otići jer put je zatvoren ne može se ući, samo što idu teško ranjeni bojovnici konvojom ili helikopterom na bolje i duže liječenje. A i konvoj se manifestuje i to ako muslimani dozvole jer sve ide pored njih. Zato te molim jer te je i mama molila da nam pomogneš koliko se može pomoći. Mi nikad ne bismo tražili, niti smo ikad tražili jer nam nije bilo potrebno bili smo kod svojih kuća i imali koliko nam je trebalo za život. Nadam se da će i ovo jednom stati pa će se put otvoriti, rat jednostavno stati pa neće biti potrebno ništa, stiči ću raditi, pomoći svoje vratiti izgubljeno koliko se može, ja ću Vam to sve vratiti ako se preživi sve ovo. Smatrajte to kao pozajmicu, jer stvarno ne bih tražili da nam nije stvarno potrebno. Iskreno se zahvaljujem na svemu što ćete učiniti za nas. Molite se za nas i mi se uzdamo u dragoga Boga da će i ovo stati jer čvrstom vjerom i molitvama Boga nećemo biti zaboravljeni ni ostavljeni. Mi bismo Vas zvali i telefonom, ali je nemoguće jer je skupo pa moram ovako. Nadam se da ćete ovo pismo dobiti i da ćete i Vi nama ovako odgovoriti pa ću ga poslati preko ranjenika koji idu helikopterom brže i sigurnije jer ovako slabo ili sporo ide pošta. Reci Boži da mi mladi nemamo ništa lijepo da bi se sproveli, a godine nam prolaze. U ratu poginuše nam momci, prijatelji dobri i ako se kad završi s kime ćemo biti stvarno ova generacija je osuđena, a zašto niko ne zna. Zaista je teško svima ovo pismo mogu samo kroz suze pisati jer sve mi je stalo kao težak kamen na srcu pa rekoh moram nekome reći šta se ovdje dešava pa sam našla vas mama je se uvjek vama javljala a pošto ona više nije sposobna jer je doživjela veliku traumu izgubivši sve što je stvorila pa i sina od brata jako je teško pa sam preuzela ja umjesto nje da se javljam na mjesto njeno. Molim vas da nam pomognete, pišite i pozdravite sve, ako se čujete sa ujkom Matom pozdravite ga od nas, pomozite i njemu ako možete. Bog će i vama dati i imaćete uvjek. Pozdravite Peru Barišinog ako ga vidite, pozdravite ga od nas i od mene. Ja Vas iskreno sve pozdravljam i uzdam se u vas da nas nećete zaboraviti. Pozdravljate puno mama, moja braća i ja Gordana i ? neću nikad zaboravitiza sve. Bog i živjeli. P.s. Šaljem ti broj telefona od Veseljka Levande? na njegov broj dobiju svi prognani on! što se pošalje. 058-561-089 ili 058-517-956 Pozdravi Vilmu i reci i njoj da joj sestra i brat žive u jako teškim uslovima. Marijini muž je u Rusiji(?) i s njim nemože stupiti u kontakt nikako dok je god rata. Pa je joj jedina nada ona ako šta može učiniti za njih. Ako može i hoće onda isto poslati na onaj broj. Puno je pozdravi od nas sviju. Bog”

1. Pismo upućeno kao odgovor iz Ogulina

“17. 2. 1994 Bog Tetka i ostali Evo sjedoh i mama mi kaže da vam pišem pism.! Ona idu u Austriju dva tjedna pa kaže kad će vam napisat ona ima fala Bogu ružan rukopis pa moram ja pisati ali nije mi teško pisati svojoj rodbini. Mama leži na kautu i diktira Draga sestro kao prvo mi smo svi fala Bogu dobro i zdravo što i vama želimo i da što prije iziđete iz tog prljavog rata. Dobili smo od Nade pismo i sve smo razumjeli što piše za dajku Ivicu. Jako nas je sve ražalostilo i jako nam je teško svima i jako nas je iznenadilo. Mama je našla u novinama Ivicu i ostali deset što su masakrirani u Buhinim kućama pa nam je bilo još teže. Molila bih vas ako možete da tražite od HVO-a potvrdu da je dajko Ivica poginuo. Jer traže Božani da bih imala neka primanja pa kao smijete pošaljite u pismu. Molila bih vas da mi pošaljete slike od sviju vas je(!) nismo ponjeli ni jednu sliku od vas od Nade Joze Dražena Nike Mire Ljube i Tate jer sa(!) vas se jako poželila biše neznam ni kako izgledate. Ako imate i od dajke Ivice. Mi smo svi dobro i zdravo idemo u školu Ja sedmi Miro 6 a Mato 3 a Josipu će ubrzo 2 rođendan 18. 6. Vozi auto po kući i sve mora biti kako on kaže i svi ga slušamo. Sestro čujem da se jako sikiraš i uvjek plačeš nemoj toliko rat je i nije samo u nas. I nama je teško ja bih voljela da sam tamo da to bar vidim. Ivicu nisam vidjela dvje godine a tako i vas pa sam sviju željna uvjek sam bolesna i uvjek plačem za vama i gledam svake vjesti na ovoj televiziji Jako sam mršava imala(!) imam samo 37(?) kg. I ako imam svu zadovoljnost nemam vas. Idemo i teti dragici(!) dolazi i ona nama. I oni su dobro tetak Jozo je otišao u Austriju Daran(?) mu našo posa u Beču. Dolaze Dajke i Tete iz Austrije svi su dobro plaču za Ivicom tete Marica se udala za švabu po imenu Gerdorf mlađi od nje 4 godine. Sestro molim te ako ti možeš da me nazoveš jer tvoj glas još nisam čula a i Miro i Niko nikako ne zovu tako Dražen i Jozo Nadin. Čuli sm(!) da je Jozo Ranjen(!) je li mu bolje. Ja zovem svaku noć a nemogu dobiti. Sad bi završio sa ovim pismom primite puno toplih i srdačnih pozdrava od tete Ane i njezinih od dainice Božane i njene djece od svih a posebno od nas Slavice Nikole Cvitka Mire Mate i Malog Josipa Tete piši jesili mogla pročitat ovo pismo Pozdravi sve didu Antu Nadu Jozu Miru Dražena Niku čuvajtese kad možete javite se Naša Adresa Ogulin 473000 Žegar 8/28 Telefon 0402/33-66 (na marginama pisma): Tete reci Nadi ako ima po kome poslati Ivi našu adresu i nek mu objasn(!) preko koga ona šale pismo mučalu(?) Ako vidiš našu kumu Anu Pipinu pozdravi je i daj joj naš broj telefona ako može nek nazove” prof.dr. Milko Brković, Zadar