HAVC u službi četničkih izmišljotina Save Štrbca

Veleizdajnička filmska filozofija orjunaškoga i četničkoga propagandista Hrvoja Hribara Čudi samo jedna stvar: zašto se uopće čudimo? Svinjarije koje nam već godinama prodaje mentalni Jugoslaven Hrvoje Hribar, koristeći se jednom nacionalnom institucijom kao što je Hrvatski audiovizualni centar, nisu od jučer. On nam tu ukiseljenu čorbu podgrijava već godinama. Pritom se na besprimjeran način, u neograničenim količinama, koristi državnom blagajnom kao bankomatom za podkusurivanje svoje ideološke subraće, za tovljenje bojovnih antidržavnih parazita, za njihove apanaže i sinekure, za podgrijavanje njihove fikcije o vlastitoj veličini, umjetničkim dometima, naprednosti i klasnoj superiornosti. Jer, ipak su oni 'elita', kako im tepa propali premijer Milanović. No stvari su mnogo prizemnije. Radi se o puzajućoj i kapilarnoj kulturnoj agresiji i o besramnoj pljački državnoga proračuna. Afera oko danskoga dokumentarnog filma '15 minuta - masakr u Dvoru' samo je razgolitila takav sustav malverzacija i načina za egzistencijalno zbrinjavanje kaste idejnih i bioloških sljedbenika jedne sramotne ideologije, koja je u svojim temeljima suprotstavljena ideji hrvatske države. Kontroverze i krivotvorine na kojima počiva sporni filmski pamflet prouzročile su aferu koja je uzdrmala hrvatsku kulturnu i svaku drugu, a napose braniteljsku javnost. Mnogi su se usredotočili na pobijanje lažne faktografije iznesene u filmu. Govori se o izmišljotinama, neistinama, tvrdnjama bez valjanih dokaza, mnogi su uzrujani zbog blaćenja hrvatske države i Domovinskoga rata, utvrđuje se 'istina'... U nastalim okolnostima uzrujanost je razumljiva, a demantiranje i protudokazivanje nije moguće posve izbjeći. Ali to je uglavnom pogrešno trošenje energije. Kontroverze i krivotvorine nisu ono što bi ovaj čas trebalo biti u prvome planu. Neprijateljske su laži nešto s čime zrela država u svakom trenutku računa i na to ima spremne odgovore. Sustavna revizija istine o srpskoj agresiji Srbija i njezina državna politika već dugi niz godina sustavno rade na reviziji istine o srpskoj agresiji na Hrvatsku. U tome nema ništa čudno, s obzirom na to da je istina za njih toliko porazna da na takvoj istini nije moguće graditi konzistentnu nacionalnu politiku. Tim više što temeljno stremljenje takve srpske politike nikad nije odustalo od tlapnje o mini-imperijalnoj hegemoniji na Balkanu. Istina o srpskoj imperijalnoj histeriji u posljednjih stotinjak godina, a napose u devedesetim godinama prošloga stoljeća, razorna je za srpske državne interese. Stoga je razumljivo da Srbija traži načine kako izaći iz klopke u koju se zaplela zbog vlastite mitomanije i zbog svojih zločinačkih i osvajačkih apetita. Ono što bi, dakle, za nas trebalo biti u prvome planu nije pitanje kako i zašto nam to srpska država radi, nego kako i zašto joj u tomu sekundira "hrvatska država"? Kako je moguće da ozbiljna država sudjeluje u svome samorazaranju i kako je moguće da podupire stvaranje ovakvih antidržavnih slikopisa. Zašto država mimo tržišnih, političkih i nacionalno-kulturnih razloga tovi niz javnih medija, koji sustavno rade na diskreditaciji, omalovažavanju i destrukciji istih onih institucija koje ih financiraju? S gledišta zaštite slobode izražavanja teško da bi se, u demokratskome društvu, moglo uspješno napadati bilo čije pravo na iznošenje bilo kakvih stavova. Pa i onda kad su evidentno zasnovani na lažima poput tendencioznoga danskog filma. Međutim, dopustiti ne znači i odšutjeti, dopustiti ne znači ne kritizirati, ne osuditi i ne žigosati. Odmjeravanje ideja u kulturnoj i političkoj sferi nužno je za duhovno zdravlje nacije. Daleko bi nas odvela rasprava o tomu kakva je uloga države u takvim idejnim sukobljavanjima. Kada, kako i oko kojih vrijednosti se država može ili mora umiješati, koje vrijednosti mora štititi i na koji način? Ima li pravo sankcionirati, pa i pravosudno progoniti ugrozu nekih vrijednosti? O svemu tome može se raspravljati, ali jedna je stvar neosporna: Nepojmljivo je da država, pa i najliberalnija, sudjeluje i materijalno potiče razaranje temeljnih vrijednosti na kojima sama počiva. Upravo to se u suvremenoj Hrvatskoj, napose u posljednjih petnaestak godina, počesto događalo. HAVC i njegov ravnatelj Hrvoje Hribar jedan su od zornijih primjera takve rabote. Vrh ledene sante Besramna uloga HAVC-a u nastanku danskoga dokumentarnog filma o 'masakru u Dvoru' samo vrh ledene sante u Hribarovu voluntarističkome i a(nti)nacionalnome raspodjeljivanju golemih novčanih sredstava, koja je u potpuno neshvatljivim milijunskim iznosima pretakao u džepove naših istočnih susjeda. Izlišno je i spominjati da su brojni projekti koji su imali natruhe domoljubne tematike na natječajima glatko odbijani. Poput filma o junaku obrane Vukovara Jean-Michelu Nicolieru, potporu nisu dobili ni brojni uspješni dokumentarci Nade Prkačin, ni film o silovanim vukovarskim ženama i brojni drugi. Dakle pođimo od početka: Danski film '15 minuta - masakr u Dvoru' nastao je u koprodukciji danske kuće Final Cut i Nukleus filma, iz Zagreba, 'regionalne produkcijske kuće', kako je naziva njezin šef Siniša Juričić. HAVC je hrvatskome producentu za snimanje filma velikodušno dodijelio 250.000 kuna. Ovaj opskurni film danskih autora Georga Larsena i Kaspera Vedsmanda obrađuje monstruozan zločin koji se dogodio tijekom operacije Oluja, 8. kolovoza 1995. u Dvoru. Toga dana je u do danas nerazjašnjenim okolnostima zvjerski ubijeno sedmero psihijatrijskih bolesnika i hendikepiranih osoba. Pripadnik ondašnjega danskog bataljuna, vođen grižnjom savjesti zbog ondašnje pasivnosti, vraća se na poprište i razgovara u filmu s drugim akterima. O tom događaju su do danas ispredane razne teorije, istrage traju dvadeset godina, ali nikad nije nedvojbeno otkriveno tko je počinio taj stravičan zločin. U filmu se prikazuje mutna i beskorisna snimka koju su načinili danski vojnici iz sastava mirovnih snaga UN-a, koji su se nalazili 30-ak metara od samoga mjesta zločina. Na snimci se vidi skupina vojnika kako prolaze kroz kukuruzište i prilaze mjestu gdje su bolesnici. Nakon toga čuju se pucnjevi, a snimljeni vojnici u filmu su na vrlo ishitren način označeni kao pripadnici Hrvatske vojske bez ikakva smislena dokaza ili svjedočenja. Autori su se nekritički, neprofesionalno i, bolje rečeno, zlonamjerno priklonili takvu tumačenju, iako za njihovu tezu ne postoji ni jedan službeni dokument ili svjedok, a brojne indicije upućuju na sasvim druge počinitelje. Novinar HRT-a Dražen Majić krenuo je u dublje istraživanje proučivši mnoštvo danskih, srpskih i hrvatskih materijala o tome događaju te zaključuje kako se u filmu radi 'o jednoj od najperfidnijih propagandnih prijevara koje su se dogodile na ovim prostorima'. "U blizini je bilo mnogo vojnika svih vojski, a danski vojnici bili su promatrači. Skupina vojnika koja je snimljena u filmu kako prolazi kroz žito deset minuta prije zločina potpisana je kao hrvatska vojska. To je brutalna laž. Time je hrvatska vojska bez ikakvih dokaza optužena za zločin, pokraj svih dokaza koji potvrđuju da ona tamo nije bila. Radi se o prijevari – a veliki je problem što je tu prijevaru financirao Hrvatski audiovizualni centar." Zašto je lažljivi Saša lagao? Film je još u kolovozu prošle godine prikazan na Sarajevskome filmskom festivalu, a nakon sedam dana i na Radio-televiziji Srbije. Domaću je javnost na to upozorio hrvatski branitelj, umirovljeni pukovnik HV-a, Ivica Pandža Orkan. Zgrožen konstrukcijama iz filma Orkan je odmah podnio kaznenu prijavu protiv HAVC-a i drugih odgovornih za širenje laži iz filma. Kako je rekao, on smatra da su autori iskrivili činjenice te kako je paradoksalno da Hrvatska sufinancira film u kojemu su Hrvati prikazani kao agresori i zločinci. Pogotovo mu je neshvatljivo da takve ocjene u filmu iznosi ratni zločinac Mile Novaković, komandant agresorske vojske tzv. republike srpske krajine, i Savo Štrbac, notorni ratni kriminalac i 'sekretar' u više vlada samoproglašene paradržave hrvatskih Srba. Orkan kaže kako je bio šokiran kad je na odjavnoj špici zapazio da su u tome sudjelovale hrvatske institucije i s 250.000 kuna financirale 'Milu Novakovića, osobu, koja je u tom trenutku bila na Interpolovoj tjeralici, kako bi optužio Hrvatsku vojsku za zločin u ratu'. Orkan podsjeća da se sam Novaković, po završetku Domovinskoga rata, na jednome okruglom stolu u Beogradu pohvalio kako je 'isterao ustaše iz Dvora' i da ih ondje toga 8. kolovoza nije bilo. I drugi su izvori potvrdili da hrvatski vojnici toga dana nisu bili u blizini inkriminiranoga mjesta. Primjerice, New York Times dva dana nakon spornog događaja, na temelju izjave glasnogovornika UN-a iz Zagreba, objavio je da su zločin počinili pripadnici bošnjačke vojske. Nasuprot danskome filmu, i Independent je također objavio potpuno drukčiju inačicu događaja. "Prema svim do sada dostupnim i provjerljivim podatcima iz više izvora zločin je počinila Specijalna jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije 'Crvene beretke', kojima je zapovijedao po zlu poznati Milorad Ulemek Legija, koji je kasnije ubio srpskoga premijera Zorana Đinđića", tvrdi Orkan. Zanimljivo je da je danski časnik iznio priču iz filma još prije četiri godine, nešto prije presude generalima Gotovini iMarkaču. Pandža pita tko je baš tada izvukao iz bunkera junaka filma? U svemu vidi tadašnju očitu namjeru da se generalima oteža položaj. U filmu su korišteni i materijali HRT-a, koje je autorima, kako je nedavno rečeno na televiziji, neodgovorno ustupio urednik Robert Tomić Zuber. Doista se doima morbidno i zloćudno vidjeti na odjavno špici filma da su suradnici u izradi filma, uz HAVC i Nukleus, bili i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Hrvatska radio-televizija (Croatian National Broadcaster) i njezin novinar Saša Kosanović. Inače taj novinar provokator, uhljebljen trenutačno na bivšoj radmanoviziji, uputio je nedavno bleferski dopis autoru Bujice Velimiru Bujancu, zaprijetivši mu tužbom ukoliko ga spomene u emisiji – jer "ja nemam nikakve veze sa sadržajem filma", poručio je Bujancu lažljivi Saša Kosanović. Je li možda Kosanović tužio producente što su mu 'neovlašteno' zahvalili na odjavnoj špici filma 's kojim Saša nema nikakve veze'? Je li mu bilo neugodno naći se na zajedničkome projektu s osuđenim ratnim zločincem Milom Novakovićem i s patološkim lažljivcem Savom Štrbcem? Je li možda zaboravio uzeti honorar za prljavi posao 's kojim nema veze' i koji 'nije obavio'? Hribarova „dorada“ – operacija kontrole štete Afera je svom žestinom buknula nakon što je film trebao biti prikazan u Hrvatskoj. Nemoguće je ne zapaziti koincidenciju s održavanjem famoznoga Zagrebdoxa. Kad je javnost zakuhala, Hribar je požurio smiriti situacijupriopćenjem da se slaže s kritičarima te da je film 'vraćen u Dansku na doradu'. Na omrežju HRT-a kriknuo je naslov: 'Hribar: film je neovlašteno u distribuciji'. Iz HAVC-a su objavili kako prikazana inačica nije i konačna inačica filma, da je, nakon svega, film vraćen u Dansku na doradu te da je trenutačno u ponovnoj montaži, kako bi se mogao javno prikazati u Hrvatskoj! 'Hrvatsko audiovizualno vijeće utvrdilo je neispunjenje ugovorom preuzetih obveza na strani Nukleus filma te je trenutačno film u postupku usklađenja s ranije odobrenim scenarijem, kao i onih vezanih uz financijsko izvješće. Nakon provođenja propisanih radnji ispred HAVC-a i Danskoga filmskog instituta, a u suradnji s Veleposlanstvom Danske u Republici Hrvatskoj, film će u svome konačnom obliku biti odobren za javno prikazivanje u Republici Hrvatskoj te će biti organizirana rasprava oko svih zainteresiranih strana, a sve vezano za ovaj slučaj', javili su iz HAVC-a. Dansko se veleposlanstvo promptno ogradilo od bilo kakve veze s HAVC-om. Eto, sad se Hribar sjetio 'usklađenja'. Samo budale bi mogle nasjesti na takve neukusne, besramne i podle spinove ravnatelja HAVC-a. Umjesto da istoga časa podnese ostavku i čeka kazneni progon, on trabunja o nekakvoj 'doradi'. Zaboga, kakva 'dorada'? Pa film je do sada već triput 'oplovio' svijet. Najava takva 'nedorađenoga' filma i sada stoji na mrežnim stranicama RTS-a. Hribar se očito uljuljkao u svojoj fotelji samodopadnoga kreza koji poput pijanoga bogataša dijeli i rasipa naš novac. Već je navikao da mu nitko ne može ništa, a učestale su afere tek usputna besplatna reklama njegovim veleumnim 'projektima'. Dražen Majić smatra Hribarov spin s 'doradom' najvećim skandalom u ovoj priči. "I sam sam snimio nekoliko filmova, ali nikada nisam čuo da bi neki film koji je bio u javnoj distribuciji i dobivao nagrade, išao u nekakvu doradu", kaže Majić. Osim Sarajevskoga festivala i RTS-a, film je do sada prikazan diljem svijeta. Nakon najvećega festivala dokumentarnog filma u Amsterdamu, potom u Haagu, prikazivan je i u televizijskim programima te je bio među pet nominiranih filmova u borbi za 'Roberta', dansku inačicu filmskog Oskara. Sad se, kako nas umiruje Hribar, dorađuje 'za hrvatsko tržište'. Paradoks moguć samo u Hrvatskoj "U toj rašomonskoj priči, gdje svi skidaju odgovornost sa sebe, mi smo jedini koji vlastitim novcem naših građana financiramo priču Save Štrbca, koji za taj zločin optužuje nas. To je paradoks koji je moguć samo u Hrvatskoj. Nije Štrbac nekakav relevantan povjesničar ili ekspert, nego propagandist koji ima svoje osobne interese", kazao je Majić. S hrvatske strane u filmu se pojavljuje samo jedan zbunjeni i nesuvisli bivši časnik Hrvatske vojske, za kojega sestječe dojam da mu ni samom nije jasno kako i zašto se našao u filmu. Svi ostali akteri u filmu su Srbi i pet Danaca od kojih su neki u obiteljskim vezama s 'krajinskim' Srbima. Iz odjavne je špice vidljivo da je, uz Štrbca i Novakovića, suradnik na filmu bio i Vladimir Vukčević, tužitelj za ratne zločine Republike Srbije. Brojne okolnosti upućuju da se u slučaju spornoga filma radi o klasičnoj obavještajnoj podvali, što dodatno podgrijava tezu o nužnosti smjene nesposobnoga ili korumpiranoga ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića. Također, i iz ovoga je slučaja razvidno koliko je važno pitanje bila smjena Gorana Radmana. Još u kolovozu prošle godine Ivica Pandža je podnio kaznenu prijavu, a ova tema je tek sada dospjela u žarište javnoga interesa, postavši odjednom medijski zvučna i društveno značajna. To nedvojbeno valja pripisati zanimanju koje je za temu konačno pokazala Hrvatska televizija. "Hrvatske bi institucije svakako trebale provjeriti kako je uopće došlo do toga da sva ta propagandno-obavještajna sila uđe tako duboko u naše institucije, u Ministarstvo obrazovanja, Ministarstvo kulture, u HAVC... Treba detaljno istražiti temeljem kojega su i kakva scenarija uopće odobrena ta sredstva. Ovo je veliki kulturološki i obavještajni problem za hrvatsku državu", rezimirao je na kraju Majić.