HEROJ UMIRE U REMETINCU ZBOG SUDAČKIH 'AKROBACIJA'

11.03.2015. 09:02:09

„Plesanje“ domaćih sudova po političkim notama dosegnulo je dramatične razmjere, a ako „ustavnjaci“ ne budu reagirali „munjevito“, biti će i tragični. Radi se naravno o sramnoj odluci Vrhovnog suda da Branimira Glavaša ponovo „uhapsi“. Tako je heroj ponovo završio s one strane brave nakon što je u zatvoru ili pritvoru proveo 1.881 dan ili 5 godina, 1 mjesec i 25 dana. Zatvor je „odgulio“ zbog smušene optužbe za ubojstvo Srba u 1991. godini. Bio je „kriv“ zbog toga jer je netko ubio neke ljude srpske nacionalnosti. Presuda se je bazirala na potpuno neuvjerljivim svjedočenjima o nekom selotapeu kojim su navodno vezane žrtve, te da su neki od njih primorani piti kiselinu iz akumulatora. To su inače poznate metode mučenja koje su primjenjivale srpska vojska i policija u tom istom ratu. Insinuacija je jasna. Želi se izjednačiti Srbe i Hrvate po metodama mučenja. Cijelo vrijeme govorilo se je o dvojici ubijenih osiječkih Srba. To su bili Čedomir Vučković i Đorđe Petković. No nitko nije mogao nedvojbeno dovesti Glavaša u vezu s ta dva ubojstva. On je morao biti kriv po svaku cijenu. Zanimljiva je još jedna „slučajnost“. Progon Glavaša započeo je brzo nakon što se je on posvađao sa Sanaderom. TAJNIM SVJEDOČENJEM „UTOPIO“ GLAVAŠA, A ONDA MIMO KRITERIJA DOBIO STAN U POREČU Svjedoci su davali iskaze pa ih kasnije povlačili, tako da je jedini svjedok na temelju čijeg iskaza je Glavaš osuđen bio izvjesni Krunoslav Fehir kojemu je sud povjerovao. No njegov je iskaz bio od početka sumnjiv. Prije svega njegovo svjedočenje bilo je tajno, što je besmislica. Radi se o optužbi za ubojstvo protiv jednog od najuglednijih hrvatskog branitelja, kasnije političara i saborskog zastupnika, a jedino konkretno svjedočanstvo daje se tajno. Također demantirali su ga neki drugi svjedoci, ali sud je vjerovao samo Fehiru. Vrlo zanimljiv „odabir“. Na poslijetku je Fehir dobio stan u Poreču mimo redoslijeda prvenstva, a zbog njega je iz stana istjeran drugi policajac sa suprugom i dvoje djece, iako je u taj stan uložio oko 80.000 kuna koje mu nisu nadoknađene. Previše slučajnosti na jednome mjestu. No Branimiru Glavašu nije bilo dokazano ništa – niti da je koga osobno ubio, niti da je komu dao nalog da to učini. Zapravo on nije imao ni ovlasti da bilo kome zapovijedi ubojstvo, jer je bio visoko rangiran u ustroju vojne obrane Osijeka, pa se takvim uvjetno rečeno „civilnim“ poslovima nije ni mogao baviti. ZBOG „KAŠIKARE“ DAO PAROHU MILIJUN DINARA Za vrijeme suđenja, a osobito dok je bio u zatvoru, najjači mediji, skloni „regionu“, sotonizirali su Glavaša do besmisla. U vrijeme rata on je bio „gospodar života i smrti“, „strah i trepet“, „šerif“ i sl. Kada je već bio u zatvoru, heroju su dali službenu titulu „ratni zločinac“. A zapravo bio je običan skroman čovjek na neobičnome mjestu zapovjednika obrane Osijeka u najkritičnijim danima. Nitko ga se nije bojao, osobito ne Srbi prema kojima je bio posebno pažljiv. Svi mi koji smo bili u Osijeku u tim strašnim danima svjedočimo to s punom odgovornošću. O tome govore i dva važna događaja iz ratnog Osijeka 1991. godine. Netko je, možda u stanju živčanog rastrojstva, u dvorište osiječkog paroha bacio „kašikaru“ koja je proti napravila manju rupu u dvorištu i razbila mu nekoliko prozora. Glavaš je, čim je za to saznao, pojurio parohu ispričavajući mu se zbog tog vandalizma i usput mu donio navodno čak milijun tadašnjih dinara (bilo je to tada otprilike 100 prosječnih plaća) POSLAO POPA NA PARASTOS U PRATNJI DVOJICE GARDISTA Kada je 1993. godine umro popularni hrvatski branitelj srpske nacionalnosti iz Nove Varoši kod Nove Gradiške Stevan Milić, njegovi prijatelji Hrvati željeli su ga pokopati po obredu njegove vjere. Budući da u Novoj Gradiški nije bilo ni jednog pravoslavnog svećenika, obratili su se Glavašu koji je preko svojih veza u Pravoslavnoj crkvi isposlovao da jedan pop ode u Novu Gradišku i održi parastos. Budući da je srpskom popu bilo opasno u tim prilikama putovati sam tako daleko, Glavaš mu je za pratnju poslao dva najpouzdanija vojnika sa striktnim zadatkom: popu ne smije pasti vlas s glave. Parastos je prošao mirno, kao i povratak popa u Osijek. I sada bi se takav čovjek trebao baviti mučenjem i ubijanjem Srba. ZNAJU ZA ŠTRAJKOVE GLAĐU, A IPAK GA ŠALJU U ZATVOR Danas su sve te moguće ratne i novije sudske prljavštine manje važne. Važno je da jedan heroj umire u Remetincu samo zato jer se je sudcima Vrhovnog suda prohtjelo da ga još jednom zatvore i to nakon što je robijao za nedokazano djelo više od pet godina. Poslužili su se pravnom akrobacijom. Poništena je drugostupanjska presuda (ona upravo tog suda), ali nije i prvostupanjska. Ali prvostupanjsku presudu „poništio“ je još tada isti taj (Vrhovni) sud svojom drugostupanjskom presudom. Zanimljiva je još jedna „slučajnost“. Glavaš je uhićen upravo u vrijeme kada je političkim djelovanjem na slobodi ojačao svoju političku stranku HDSSB i ona je postala ozbiljan konkurent ostalim strankama na budućim izborima (možda prijevremenim). Sudci Vrhovnog suda sve te činjenice jako su dobro znali kada su donosili odluku o pritvoru za Glavaša. Jako su dobro znali i Glavašev stav prema pritvoru, odnosno činjenicu da je i u prvoj fazi procesa dva puta štrajkao glađu dovodeći u pitanje svoj život. Glađu je štrajkao prvi put 37 dana, a drugi put čak 65 dana, što je najduži štrajk glađu u hrvatskoj povijesti. U prvoj fazi štrajkao je glađu na uobičajeni način, što znači uzimanjem vode i vitaminskih pilula. No izvjesne moralne nakaze oklevetale su ga da je „varao“ kod štrajka glađu, odnosno da je jeo proizvode iz zatvorske kantine. On je na to burno reagirao i od tog trenutka nije popio niti kap vode, a kamo li nečega drugog. Time je dospio na rub života. Na njegovu gestu reagiralo je nas nekoliko hrvatskih branitelja koji smo pred zatvorskom bolnicom također štrajkali glađu kao podrška heroju. Glavaš je oslobođen u posljednji čas kada je već prijetio kolaps njegovog organizma. Unatoč tome što su sve to znali, sudci Vrhovnog suda tako presuđuju čovjeku koji je sam po sebi institucija veća od njih, jer bez njega i ostalih hrvatskih branitelja ni oni ne bi bili ne samo sudci, nego vjerojatno ni živi ljudi ili u najboljem slučaju – izbjeglice. To svjedoči o njihovom dubokom preziru ne samo prema Glavašu, nego i prema hrvatskim braniteljima uopće. Pri tome zaboravljaju da ne će do kraja života biti sudci. Kada ih prestane štititi imunitet, mogao bi netko i njih tužiti, pa da polože račune za svoje djelovanje u vremenu kada su se osjećali „moćni“. Jer ako Glavaš umre u zatvoru, ne će se moći ničim oprati od odgovornosti. To vrijedi i za sudce Ustavnog suda koji bi se trebali žurno očitovati ukoliko budu suviše „komotni“, jer u pitanju je ljudski život koji se svaki čas može ugasiti. Naime, ovaj put Glavaš od prve sekunde pritvora štrajka na onaj „brutalan“ način (bez ikakve hrane i tekućine) koji ga brzo može dokrajčiti, jer bez vode život čovjeka gasne ubrzano, osobito u njegovim godinama i nakon svega što je do sada prošao. On uza sve ostalo odbija liječnički pregled, čime ubrzava naglo pogoršavanje svoga zdravstvenog stanja. MISLE DA ĆE „PROFITIRATI“ AKO GLAVAŠ UMRE Svi oni koji misle da bi mogli morbidno „profitirati“ Glavaševom smrću gadno će se razočarati. Naime, u tom slučaju Glavaš postaje mučenik. A mučenici su duhovna hrana pobjede. Ako se to dogodi, mnogi će glasovati za HDSSB, a inače ne bi. Između ostalih i pisac ove kolumne. Na poslijetku, zanimljiva je još jedna „slučajnost“. U trenutcima kada se Glavaš u Remetincu bori za život, Županijski sud u Zagrebu otpremio je na isto mjesto i zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića. Razlog je krajnje sumnjiv. Navodno je razgovarao s akademkinjom psihijatricom Vidom Demarin koja je na neku foru svjedokinja u procesima protiv njega i navodno ju nagovarao na nešto. Također je „slučajno“ da se je to dogodilo samo nekoliko dana nakon što je najavio da osniva svoju stranku s kojom namjerava sudjelovati na izborima. Ako se prisjetimo nekih nešto ranijih vijesti da se je spremalo uhićenje Tomislava Karamarka i Milijana Brkića kojima se nije moglo „ništa naći“, zaključak je nevjerojatan. O pobjedi na izborima ne odlučuje narod na izborima, nego DORH, USKOK i sudovi s vrlo „tankim“ argumentima, ali zato „debelim“ optužbama. No oni koji očekuju izvući političku korist iz takvih „muljaža“, ljuto se varaju. Hrvatski narod je sklon žrtvi. Čak i ako se misli da je žrtva ranije nešto skrivila, samim time što je žrtva skuplja simpatije.

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.