HIBRIDNI RAT - suvremeni naziv za već poznate oblike ratovanja

U posljednje vrijeme smo svjedoci konstantnog spominjanja hibridnog rata u javnom prostoru od strane raznih javnih osoba, od raznih stručnjaka  do ministara i premijera. U ovom članku ćemo se osvrnuti na to i pokušati obrazložiti što bi to sve ulazilo pod pojam „hibridni rat“ i dali je to najbolji naziv.

Pojam hibridnog rata

Ne postoji jedinstvena definicija ovog pojam, koji se još naziva i specijalno ili asimetrično ratovanje (rata), informacijske (specijalne) operacije, te meko ratovanje. Neki stručnjaci govore da hibridno ratovanje i ne postoji nego da se to može zvati asimetričnim ratovanjem. Također ćemo naići na objašnjenja da je hibridni rat zapravo kombinacija  klasičnog konvencionalnog i nekonvencionalnog ratovanja, te cyber ratovanja. Po mom promišljanju hibridni rat ne mora podrazumijevati konvencionalno ratovanje, može se samostalno izvoditi, ali gotovo uvijek konvencionalni (klasični) rat ide ruku pod ruku s hibridnim ratom (paralelno, istovremeno). Prvo ćemo pojasniti neke pojmove. Rat je organizirani sukob naoružanih ljudi, kao nastavak politike oružanim sredstvima neke države (nacije) u cilju ostvarivanja određene političke, teritorijalne, gospodarske i druge dobiti. Osnovni sadržaj rata je oružana borba, ali se rat ne svodi samo na oružani sukob, on je mnogo širi jer uključuje i druge oblike sukoba političke, gospodarske, informacijske operacije.. Ne bih se složio da je hibridni rata asimetrično ratovanje je je to prije svega rat među sukobljenim stranama čija se vojna moć značajno razlikuju, odnosno to je ratovanje između nejednakih protivnik. Zbog nejednakih vojnih kapaciteta, uglavnom vojno slabija strna u ratnom sukobu pribjegava asimetričnom ratovanju i to gerilskom, terorističkom ratovanju, špijunaži, poticanju nasilnih i nenasilnih otpora u suprotstavljenim državama (narodima), sabotažama i diverzijama. Konvencionalni rat oblik je ratovanja u kojem se koristi oružje koje se uobičajeno koristi i koje nije oružje za masovno uništenje poput (nekonvencionalno ratovanje) nuklearnog, kemijskog i biološkog oružja, a podrazumijeva kratke cijevi i lako naoružanje, topove, morske i kopnene mine, bombe, granate, rakete, projektile i kazetno streljivo. Cyber rat je pojam koji označava sukob u virtualnom prostoru upotrebom računala, interneta i drugih sredstava za pohranu ili širenje informacija za provođenje napada na neprijateljske informacijske i komunikacijske sustave pomoću sredstava informatičke tehnologije. Dražeći se teze da hibridni rat ne mora istovremeno biti i klasično konvencionalno ratovanje uporabom oružja, polako suzujemo pojam hibridni rat. Tu polako dolazimo do toga da je to samo suvremeni naziv za stare oblike ratovanja koji su odavno poznati pod pojmom specijalnog rata, a koji je podrazumijevao skup organiziranih i koordiniranih političkih, diplomatskih, ekonomskih, psihološko-propagandnih, obavještajnih, podrivačkih, terorističkih, a ponekad i prikrivenih vojnih akcija i postupaka. Dakle, hibridni (specijalni) rat je poseban oblik rata koji se često vodi u vrijeme kada država agresor i napadnuta država najčešće nisu službeno u ratu jer ili napadač ne želi službeno proglasiti rat (zavaravanje neprijatelja) zbog osude međunarodne zajednice, nedovoljno nadmoćnih vojnih resursa ili se procjenjuje da se strateški cilj može postići i hibridnim ratom uz puno manje žrtava i financijskog troška.  Cilj specijalnog rata je podrivanje i/ili rušenje vlasti napadnute države, destabiliziranje vlasti, provociranje nezadovoljstva stanovništva, stvaranje građanskih nemira, ili prisiljavanje države koja je izabrana za metu na razne ustupke ili donošenje odluka na svoju štetu, a u korist agresora, odnosno postizanje zacrtanih ciljeva uglavnom na štetu resursa napadnute države. Korištenjem više različitih sofisticiranih metoda, nevojnim sredstvima, dolazi se do postizanja cilja, kao što su zauzimanje tuđeg prostora, preuzimanje ili kontrola vlasti, te pojedinih ili cjelokupnih resursa neke države.

Metode djelovanja hibridnog rata

 Korištenje medija u hibridnom ratu

Vlasništvo nad točnom i pravovremenom informacijom je jedan od najvećih prednosti hibridnog ratovanja. Zato strane koje hibridno djeluju prema drugoj strani ulažu znatne resurse u pridobivanje kvalitetnih informacija o stanju u vojnom, političkom, obavještajnom, gospodarskom stanju, financijskom te zalihama pojedinih resursa. Posebna meta su dužnosnici pojedinih država ili njihovih institucija kao što su: vlade, ministarstva, glavni stožeri vojske, policije i obavještajne zajednice, centralnih banaka, raznih agencija.. U današnje vrijeme sveopće informacijske i komunikacijske premreženosti i javnosti, najveći broj podataka se dobiva iz javnih izvora (medija), ali još uvijek se ne može doći do ključnih informacija bez poduzimanja prikrivenih obavještajnih (informacijskih) operacija. U prikrivene obavještajne operacije spadaju prikriveno prikupljanje informacija, ali i plasiranje dezinformacija, širenje propagande i indoktrinacija stanovništva. Prikriveno prikupljanje informacija se uglavnom obavlja putem prikrivenih stranih agenata, domaćih vrbovanih suradnika i prodorom u informacijske i komunikacijske sustave. Dezinformacija označava širenje lažnih ili obmanjujućih informacija s ciljem manipulacije i obmanjivanja javnosti, odnosno utjecaja na ciljane građane, neovisno dali se radi o domaćim građanima ili građanima napadnute države, čime dolazi do zbunjivanja ključnih pojedinaca ili većeg broja građana. Postoje naravno i ekonomske, marketinške dezinformacije koje često zapravo graniče s prevarama kupaca. Dezinformacija se može plasirati direktno kao izrečena cjelovita laž ili indirektno na suptilan prikriveni načine zatajivanjem objektivnih činjenica, odnosno  zataškavanjem istine, odnosno iskrivljavanjem istine i podmetanjem  lažnih prosudbi. Dezinformacije se plasiraju uglavnom putem javnih medijskih kanala i to najučinkovitije putem tzv. neovisnih privatnih medijskih kuća i javnih glasila, u koje javnost najmanje može sumnjati. Naravno da, posebice kada su u pitanju direktne neistine mogu izravno plasirati državni i politički dužnosnici ili njihovi glasnogovornici, razni lobisti i stručnjaci za određeno područje (ekonomija, sigurnost, financije). Posebna kategorija putem kojih se mogu širiti dezinformacije su  razne grupe građana, obično formirane u udruge građana, odnosno nevladine organizacije, koje su i tekao pod kontrolom ili vlade, ili stranih vlada (obavještajnih zajednica), stranih i domaćih interesnih grupacija. Kontrola nad grupama i pojedincima se najčešće ostvaruje putem ucjena prikupljenim kompromitirajućim materijalima i financijskom ovisnošću. Propaganda je plansko i sustavno oblikovanje percepcije i spoznaje te manipuliranje ponašanjem pojedinaca ili grupacije građana ili pučanstva u cjelini, s ciljem pokretanje određene njihove reakcije koju vršitelji propagande žele postići. Propaganda je militaristički naziv za postizanje vojnih, obavještajnih i političkih ciljeva, odnosno reakcija, a ekonomska propaganda je zapravo marketinško oglašavanje. Indoktrinacija je planski i sustavni proces (često i prisilan) kojim se nastoji usaditi točno određene ideje, stavovi i istine koje su obično ili lažne ili iskrivljene. Često se sa indoktrinacijom počinje od najranijih godina života i to kroz obrazovni sustav. Tipične su za totalitarne režime u kojima se nametnuti, kroz obrazovni sustav propisani stavovi ne smiju propitivati niti kritički analizirati. Indoktrinacija je najučinkovitija ukoliko se provodi nad izoliranim skupnima ljudi (često djece) poput sektaških hramova, akademijama, internatima, logorima, gdje je miješan pritisak službenih osoba (odgojitelja, učitelja, čuvara), socijalne sredine (psihologija mase) i stručnjaka poput sociologa, psihologa i psihijatara. Indoktrinacija se često podvlači pod socijalizaciju, a koje dvije kategorije u osnovi ne bi trebale imati veze jer nemaju niti iste metode niti iste ciljeve. Hrvatska je u domovinskom ratu bila izložena, osim vojnoj agresiji i hibridnom ratu putem dezinformiranja i širenje propagande. Tako su poznati primjeri operacije KOS-a Opera i Labrador, a obuhvaćala je medijske dezinformacije i terorističke akcije jer je  u sklopu akcije čak minirano i židovsko groblje. Tek kada su akcije razotkrivene, uspjelo se javnosti prikazati koliki je bio razmjer dezinformacija koje su imale za cilj prikazati mladu hrvatsku državu profašističkom, te tako ostvariti razdor u vlasti i javnosti. Danas je potpuno jasno da su srpski mediji bili glavni prenosioci dezinformacija i propagande koju je širila tadašnja Miloševićeva vlast, čime su mobilizirali srpsku javnost u podršci rata, bez ikakvih kritičkih analiza informacija koje su im plasirane ili koje su sami po nalogu stvarali. Na suprotnim stranama to je izazivalo strah, otpor i mržnju prema Srbima, što je dodatno potpirivalo ratna zbivanja. Neke od dezinformacija koja su tada širene su da: su bošnjačke sarajevske vlasti u komadima ili u cjelini, bacali Srbe lavovima u Zoološkom vrtu u Sarajevu; je nakon pada Vukovara pronađeno 40 zaklanih beba u jednom podrumu; prijeti opasnost od hrvatskog napada na Crnu Goru od strane 30.000 naoružanih ustaša i 7000 terorista, uključujući i kurdske plaćenike; su informacije o granatiranju Dubrovnika netočne jer da crni dim ne potiče od razaranja grada već od paljenja guma; je slika srpskog slikara Uroša Predića „Siroče na grobu“ (ulje na platnu) zapravo fotografija dječaka iz Srebrenice na grobu rodbine koju su pobili muslimani; je bosanska vlada granatirala vlastite civile na tržnici u Sarajevu kako bi privukla zapadne sile da interveniraju protiv Srba, itd. U sadašnje vrijeme kao primjerci vođenja hibridnog rata protiv Hrvatske spominje se  "slučaj svastika" koji ima za cilj prikazati Hrvatsku kao profašističku državu. Drugi primjer je Prije nego što je stupio dužnost ministra obrane Damira Krstičevića, u nekim medijima su se pojavili navodni ratni zločini 4. gardijske brigade u Bosni i Hercegovini, što je imalo za cilj sprečavanje njegovog imenovanja za ministra. Također smo svjedoci preuzimanja (kupnjom) javnih medija i glasila od strane tvrtki i pojedinaca koji dolaze iz (ne) prijateljskih država. Često se te kupnje, bez dubinske analize, ne mogu razlučiti od normalnih gospodarskih djelatnosti jer su maskirane iza svjetskih korporacija i prijateljskog kapitala. Naravno, takvi se mediji onda koriste za plasiranje raznih dezinformacija na području države gdje egzistiraju.

Gospodarsko podrivanje

Postoje različiti načini gospodarskog podrivanja jedne države prema drugoj. Uspostava energetske ovisnosti, odnosno ucjena energentima koje određena država nema u dovoljnoj količini u vlastitoj proizvodnji, pa mora ovisiti o transportu iz neke druge države koja je bogata tim resursom. Ako takva država nešto želi u političkom ili inom smislu, a ovisna država se tome protivi onda ju može početi ucjenjivati s cijenom energenata ili u protivnom joj smanjivati cijenu energenata, ili čak u potpunosti prekinuti opskrbu. Poznato je više primjera i pokretanja energetskih ratova na prostoru Bliskog istoka i Afrike, uglavnom zbog nafte i plina. Jedan od načina gospodarskog podrivanja je neprijateljsko preuzimanje gospodarskih tvrtki, posebice onih od vitalnog strateškog značaja za pojedinu državu. Prethodno se takva tvrtka u potpunosti obavještajno skenira u smislu kadrova, sveukupnog poslovanja, poslovnog potencijala, financijskog stanja, te postojećih sigurnosnih mehanizama. Traže se slabosti koje se onda napadaju kroz vrbovanje kadrova koji svojim odlukama nanose štetu tvrtci, primjerice uzimanjem nepovoljnih kredita, dogovaranje unaprijed nepovoljnih poslovnih akvizicija. Na takav način se strateška tvrtka oslabljuje, smanjuje joj se vrijednost i čini je se lakšom metom za preuzimanje. Premijer Plenković prikazuje hibridnim ratom slučaj Agrokora čiji bi cilj bio destabilizirati hrvatsku ekonomiju. Nema previše dvojbi da se oko Agrokora sudaraju istočne i zapadne silnice što smo vidjeli kroz kreditiranje ruske banke i u zadnji moment završno financiranje američkog fonda. No to isto tako pokazuje svu slabost hrvatskog obavještajnog sustava u zaštiti hrvatskog gospodarstva. Posebno je interesantno preuzimanje prirodnih i vitalnih resursa poput voda, šuma, crpilišta nafte i plina (INA), autocesta, velikih površina zemljišta i raznih koncesija na iskorištavanje ruda (posebice plemenitih ili rijetkih), šljunka, pijeska od strane stranih tvrtki.

Prikrivena invazija

Prikrivene invazije se uglavnom odvijaju na način da se na neprijateljski teritorij upute vlastite snage koje su maskirane u domaće snage, odnosno uporabom prikrivenih vojnika odnosno vojnika bez vojne opreme ili oznaka koje djeluju na stranom teritoriju, ili se putem pobunjenih domaćih snaga koje se priprema i oprema nastoji kontrolirati određeni teritorij. Takvu smo situaciju imali u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata, a u novije vrijeme tako je započela i još uvijek traje ruska invazija na području Krima i istočne Ukrajine. Slične su se stvari događale i na području Bliskog istoka i u Africi u režiji zapadnih država. Poduzimanje terorističkih akcija i poticanje nasilnih ekstremizama može biti također prikrivena invazija, iako se ona češće koristi kod asimetričnog rata jer slabija strana nema kapaciteta za klasični vojni napad. Tu treba napomenuti i radikalizaciju pojedinaca putem društvenih mreža, koji se onda navode na poduzimanje nasilnih, često i terorističkih aktivnosti. Paralelno s takvom vrstom invazije ide informacijski, odnosno dezinformacijski rat kojim se negira bilo kakva umiješanost u „unutarnji, građanski“ sukob neke države, plasiran kroz kontrolirane medije. Rusija je negirala upletenost u preuzimanje Krima i istočnog djela Ukrajine, kao što je i Srbija negirala umiješanost u rat u Hrvatskoj i BIH i tako su određeno vrijem uspijevale zavaravati zapadne države, kupujući si tako vrijeme za svoje invazijske operacije.

Izazivanje revolucije i građanskog rata pobunom djela građana

I ovu metodu hibridnog ratovanja smo imali primjer gledati u Hrvatskoj, Ukrajini, Bliskom istoku i u mnogim drugim državama koje su postale mete drugih država, uglavnom zbog teritorijalnih pretenzija ili prirodnih, odnosno ekonomskih resursa koje posjeduje napadnuta država. Pripreme za ovu vrstu sukoba traju znatno prije od „izbijanja“ revolucije ili građanskog rata i to uglavnom širenjem dezinformacija i propagande putem kontroliranih medija i političara, šireći strah i paniku – lažne vijesti izazivaju istinski strah. U drugoj fazi se na terenu od strane uglavnom stranih agenata pripremaju domaći pojedinci i grupacije koje će predvoditi operativne akcije izazivanja pobune dijela stanovništva. Najlakše je to izvesti kroz manipulacija manjina od strane države njima domicilnog naroda. Tako se često lažni prikazuje ili uveličava kršenje ljudskih prava manjina od strane većinskog naroda. Mogu se koristiti i metode kriminalizacije vlasti, vezati ih za zločine iz povijesti i tako dizati tenzije straha i netrpeljivosti.

Dezinformiranje putem internet i napadi na informacijske sustave

U cilju dezinformacije i širenja propagande, a u sklopu hibridnog rata osnivaju se  tzv. Web (internetske) brigade „trolovi“ koje čine skupine profesionalno organiziranih, uglavnom plaćenih komentatora, koji sudjeluje u internetskim forumima i blogovima. Oni zapravo sprečavaju objektivnu raspravu i nameću svoje, unaprijed im određene, dobro osmišljene ideje, stavove, politička mišljenja, koja su uglavnom neistinite ili iskrivljene istine, šireći tako stajališta njihovih nalogodavaca. Često se maskiraju na način da kao i obični građani sa svojim profilima komentiraju i druge benigne stranice i objave (kućne ljubimce, cvijeće, automobile), te koristeći po nekoliko različitih profila za koji svaki imaju unaprijed izrađenu legendu (koje su potpuno različite) tko su u privatnom životu, čime se bave, što im je predmet interesa, na kojima objavljuju i izmišljene slike ljubimaca, putovanja, djece, partnera i slično.  Svojim komentarima preplavljuju online medije i tako usmjeravaju javna mišljenja prema željenim propagandama. Hakerski upadi u informacijske sustave pojedinih vlada, ministarstava, agencija, energetike, komunikacije su sve prisutniji u svijetu. Cilj im je ili onesposobiti funkcionalnost određenog sustava opskrbe, transakcije podatka ili krađa tajnih podataka. Često se koristi u manje zaštićenim sustavima velikih korporacija koje su od vitalnog značaja za državu, poput tvrtki nadležnih za distribuciju energenata, održavanje informacijskih i financijskih sustava.

Poticanje raseljavanja i/ili useljavanja stanovništva

Raseljavanje stanovništva, odnosno iseljavanje s teritorija pojedine države, može poticati metodom prisile (što vidimo u afričkim državama, BIH) ili suptilnijim metodama. Tu treba biti orezan jer se stanovništvo često iseljava iz ekonomskih razloga, koji  također mogu biti izazvani miješanjem stranih elemenata u gospodarstvo neke države. Medijsko nerealno i neistinito prikazivanje teškog ekonomskog stanja i istovremeno preuveličavanje ogromnih perspektiva zapošljavanja i velikih plača u drugim državama, zasigurno potiče iseljavanje stanovništva, što je primjer i u Hrvatskoj. Negativna demografija je jedan od ključnih sigurnosnih ugroza svake države jer bez stanovništva nema ekonomskog rasta, oslabljuje se mirovinski sustav, prijeti kolaps državnom proračunu i prisiljava se državu na „uvoz“ novog stanovništva. Naravno, bez stanovnika nema niti vojnika za obranu. Novo stanovništvo mijenja demografsku sliku što može krivim politikama dovesti do unutarnjih sukoba. Za vrijeme Jugoslavije Srbija je obilato poticala raseljavanje svog stanovništva, odnosno naseljavanje ciljanih područja u tadašnjim republikama. Slično je radila i Rusija u Ukrajini i Albanija na Kosovu. U svim tim slučajevima došlo je do unutarnjih sukoba i ratova. Nedavno „mali“ broja useljenih izbjeglica na područje EU već je u nekim dijelovima izazvao sukobe, a ukoliko se, kako neki demografi predviđaju taj broj poveća i do mogućih 400 milijuna u sljedećih 30 godina, teško će biti uspostaviti ravnotežu bez velikih sukoba, a mogućih i ratova. U tom slučaju države s malim brojem stanovnika poput Hrvatske, prve će biti na udru.

Financiranje političkih opcija i političara pojedinaca, te nevladinih udruga

Infiltriranje kadrova u političke opcije i nevladine udruge jednostavan je način doći u poziciju pristupa najtajnijim podacima neke države i donošenja odluka koje idu u korist neprijateljskoj strani. Posebice je to lako u državama u kojima sustavi nisu izgrađeni i stabilizirani na razini profesionalnosti, pa se preuzimanjem vlasti pa i demokratskim putem na svim bitnim pa i profesionalnim pozicijama postavljaju politički kadrovi. Tada nema čuvara stabilnosti i kontinuiteta, kako to primjerice imaju riješene SAD. U takvim slučajevima se nema tko suprotstaviti neprijateljskim odlukama infiltriranih kadrova. Kadrovi se često stvaraju putem prikrivenih agenata koji potiču ideološke sukobe, a i često podmiruju financijske troškove pojedinaca (korumpiraju) ili cjelokupnih političkih organizacija i nevladinih organizacija. Hrvatska ima iskustva s nevladinim organizacijama koje se ne financiraju same nego stranim novcem, a često i novcem iz proračuna i pri tome često iznose dezinformacije ili se neobjektivno jednostrano svrstavaju samo na jednu stranu. Takav slučaj imamo iz domovinskog rata gdje se naglašavaju samo žrtve na neprijateljskoj strani, a u potpunosti zanemaruju žrtve hrvatske strane. Nisu niti zanemarujuće ucjene kompromitirajućim materijalima koje su strane službe prikupilo o pojedincu ili skupini koje se odnose ili na osobne sklonosti ili kriminalne aktivnosti mete ili njoj bliskih osoba. Tako se miješa zapravo u izborne procese neke države što u posljednje vrijeme svjedočimo na relaciji SAD – Rusija. Miješanje u unutarnje političke stvari neke države moguće je i kroz trgovanje utjecajem i podrškom prema suprotnoj državi, kao oblik pritiska na određenu ciljanu državu, što česti koriste velike svjetske sile.

Poticanje i/ili organiziranje kriminalnih aktivnosti

Organiziranje i poticanje kriminalnih aktivnosti u odabranoj državi također se koristi kao oblik hibridnog ratovanja, posebice kada je u pitanju prodaja droge, oružja i šverc raznih roba (zlata, duhana, nafte) pa i ljudi, čime se podriva ekonomska moć (umanjenje proračuna) i društvena struktura. Stečenim sredstvima se onda „legalno“  kupuje tvrtke, mediji ili druge zainteresirane vrijednosti. Kontrolirani kriminalci su zbog podrške uvijek na raspolaganju radi podmetanja, pružanja pomoći agentima, pa do izvršavanja ubojstava koja se onda lako mogu prikazati kao obračun bandi.

Hibridni rat protiv pojedinaca

Postavlja se pitanje da li je moguć hibridni rat protiv dužnosnika pojedinca? To je pitanje koje se zadnjih dana u Hrvatskoj postavljalo kada je bio u pitanju ministar Krstičević.  I da i ne. Naravno da i prema dužnosniku pojedincu mogu biti usmjerene dezinformacije, razna podmetanja, negativna propaganda u cilju njegove diskreditacije u javnosti. No, nikako se svaka kritika ili propitivanje javnog djelovanje bilo kojeg dužnosnika od strane medija (kojima je to osnovna uloga), opozicije i javnosti ne može smatrati hibridnim ratom. Razlika je u tome da iznošenje određenih istinitih činjenica o dužnosniku pojedincu nisu dezinformacije nego informiranje javnosti. Nije uvijek niti iznošenje neistinitih činjenica o nekom dužnosniku hibridni rat, nego naprosto neprofesionalan rad novinara i/ili medija (fake news). Međutim, učestalo neistinito izvještavanje o pojedinom dužnosniku, posebice od strane istog novinara i/ili medija može se tumačiti kao djelovanje putem hibridnog rata s ciljem rušenja jednog, pa nakon toga sljedećeg dužnosnika i tako destabiliziranje vlasti u nekoj državi.

Zaključno

U ovom članku smo pokušali detaljnije pojasniti relativno novi pojam hibridni rat (ratovanje), ali kao što smo vidjeli sa vrlo starim metodama djelovanja. Naveli smo neke, ali ne i sve metode djelovanja putem kojih se hibridni rat nastoji realizirati, kroz uglavnom prikriveno djelovanje i nevojnim sredstvima kroz nove sustave prijetnji, radi postizanja  zadanih ciljeva u korist države ili skupine koja ga poduzima, a na štetu države ili skupine koja je  određena kao meta. Možda je pogodniji naziv hibridni sukob ili napad nego rat, jer svaki rat jeste sukob, ali svaki sukob nije rat. U sukobu ne postoji uporabu oružane sile kao što vidim da je uglavnom slučaj i kod hibridnog rata. Napad bi mogli definirati kao pojedinačni akt od strane jedne strane prema drugoj, a ako postoji više napada onda to zasigurno prerasta u hibridni sukob odnosno rat. Najbitnija stvar je da napadnuta država, odnosno njezina nadležna tijela imaju svjesnost o postojanju hibridnog napada (aktivnosti), i da imaju rano prepoznavanje opasnosti, kako bi mogli obaviti analizu i utvrditi razlike između fake news i hibridnog napada, kod čega se uvijek treba paziti na  relevantnost i vjerodostojnost izvor informacija. U današnje prepoznavanje rizika od hibridnog sukoba je tim teže što postoji pretrpanost javnog prostora raznim medijima i informacijama, pa je teško razlučiti bitno od nebitnoga, točnog od netočnog, vjerodostojnog od neistinitog. Zato država mora imati službe i kvalificirani kadar koji se ciljano i sustavno bavi prepoznavanjem hibridnog napada (sukoba), kako bi mogle izdati rana upozorenja svim nadležnim dužnosnicima i tijelima. Također treba postojati sposobnost za brze odgovore kroz uspostavljene strateške komunikacije, poduzimanje klasičnih protuobavještajnih, pa i istražno kaznenih mjera. To što je Hrvatska mala zemlja ne znači  da nema interesa za hibridni napad na nju. Isto tako netočno bi bilo reći da male zemlje nisu sposobne provesti hibridni napad prema nekoj većoj državi. Upravo suprotno, upravo male države zbog nedostatka vojnih kapaciteta sklonije su poduzimati hibridni napad, ali zbog malih resursa nemaju u tome velike domete, za razliku od velesila koje imaju za to ogromne resurse, ali zato i velike apetite. mr. krim. Željko Cvrtila   Članak je izvorno objavljen u časopisu 'ZAŠTITA'