Kiša, snijeg, poplave i hladnoće, uobičajene prirodne pojave u zimskom mjesecu svibnju. Na bleiburškom je polju srećom svanulo stabilno dopodne, što je ponešto išlo na ruku i austrijskim snagama sigurnosti kojima je s višega mjesta rečeno da mogu očekivati strahotno mnoštvo fašista, nacista, ustaša, nastaša i uopće razularenih pristaša svih ideologija od kojih se Austrija, Bogu budi hvala, uspjela sačuvati u prošlosti i sadašnjosti. Angažirano je pet stotina policajaca i poneka policajka, opasni psi vučjaci koji prepoznaju miris Hrvata nervozno su njuškali i režali. Navodno je u pripremi bila i vojska, a ako i to ne bude dovoljno, bio je dogovor da se angažira i engleska vojska koja ima najviše iskustva s Hrvatima u Koruškoj. No, prošlo je i bez Engleza, naši prijatelji Austrijanci izgledali su i sami dovoljno opasno, naoružani do zuba, a je li na obližnjim brdima bilo kakva haubica, nije se moglo opaziti. Uz domaće novinare, stigle su i novinske perjanice iz Hrvatske njuškajući i oni, pomalo očajni, ne bi li pronašli kakav barem mali incident na polju gdje spomenik kaže da je podignut poginuloj hrvatskoj vojsci, što je također kompromis jer poginuti se može u ratu, u srazu dviju (ili više) vojska, a tu se, i na Križnim putovima još mnogo više, radilo o masakru razoružane hrvatske vojske i obitelji vojnika koje su slijedile svoje, nastojeći se spasiti u krilu saveznika koji su, pokazalo se, imali savez s đavlom. Odnos prema Hrvatima u svibnju 2019. bio je otprilike kao u vrijeme i poslije pobune Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Biskup Petanjak, koji je prošvercan na bleiburško polje maskiran u bogoslova, nije doduše odveden u Bečki Novigrad, pa je ipak održao govor, i to vrlo dobar govor, pitajući se zašto se uvijek ponižavamo, zašto nam drugi sude i nameću svoju istinu, zašto se mi ne smijemo ni sjećati, pa nas tako svrstavaju u rang ispod životinja koje imaju nekakvu memoriju, čak i zlatne ribice, makar i nekoliko sekunda. Odgovori na ta pitanja vrlo su jednostavni: zato što sve to dopuštamo, zato što su naše političke, znanstvene i kulturne „strukture“ prepune onih koji razmišljaju na stazićevski način, ali budući da znaju raspoloženje naroda koji ipak izlazi na birališta i zato treba biti oprezan – pokušavaju prikriti mržnju prema masakriranima, koji su to (po njima) zaslužili, ali i ne pokazivati preveliku ljubav prema komunističkim ubojicama jer su potonji, na žalost, ostavili previše tragova i ne može ih se radosno ekskulpirati. Pa zato svi nešto maglovito govore, spominju „bleiburšku tragediju“ kao da se dogodila prirodna katastrofa, poplava ili slično, u kojoj su stradali hrvatski putnici. Jest, točna se definicija nikada ne artikulira, a ona glasi: jugoslavenska komunistička vojska i njezino političko vodstvo izvršili su najveći genocid nad hrvatskim narodom u povijesti, koja povijest ni do tada nije mazila Hrvate, od Dobora i Krbave sve do prokletoga dvadesetog stoljeća. Takva definicija, praćena detaljima, treba stajati u udžbenicima i nikakva „povjerenstva“ i licemjerna suočavanja s prošlošću ne bi ju smjela izbrisati. Naša djeca moraju znati što se zbivalo, ne ona najmanja, ali već u višim razredima osnovne škole, jer tako se realizira „pravo na sjećanje“ o kojemu je govorio biskup Petanjak, potomak prognanih Zrinjana koji su svoj Bleiburg doživjeli već 1943. Ili to pravo treba ostati samo u domeni obitelji, kao u vrijeme hrvatske nesamostalnosti? Kako je s javnim glasilima? Nisam vidio feljtone, ni povijesno-političke napise koji bi u vrijeme sjećanja na masakr podsjetili na sve što se zbivalo, a podloga ima, cijela jedna biblioteka do sada objavljenih knjiga o Bleiburgu, pa i dokumenata i svjedočenja s partizanske strane. Vrlo je zanimljivo bilo ponašanje Hrvatske televizije, koja sa svim silnim novcima i kadrovima kojima raspolaže, očito nije voljna proizvesti jednu seriju ili barem cjelovečernji dokumentarni film, profesionalno produciran, sa svim čudima današnje tehnologije koja mogu vjerno i dojmljivo rekonstruirati događaje. I što je onda preostalo? Da bi nekako bila barem malo zadovoljena hrvatska publika – prikazana su, u razmacima, dva filma, jedan o Bleiburgu općenito, drugi o masovnim stratištima (tek manjim dijelom otkopanim) u Macelju, u Hrvatskoj. Filmove je producirala televizija Laudato, sve više gledana i cijenjena, što drugim riječima znači da je nacionalna televizija morala posuditi od jedne manje, još u nastanku, e da bi ipak imala u programu ponešto o Križnim putovima. Pa dobro, barem i tako, filmovi o kojima govorim solidno su sročeni i u njima protagonisti govore o Titu, o pokoljima, o masovnosti zločina, onako kako bi trebalo vazda govoriti da se sačuva sjećanje i da nam „drugi ne nameću istinu“. Istini za volju, treba odati priznanje HTV-u na dobro obavljenom izravnom prijenosu komemoracije, to jest da Hrvatska televizija nije odustala od Bleiburga, kao što nije ni Hrvatski sabor koji je ostao pokroviteljem, premda je na polje poslao izaslanike nižega ranga, kao o cijeli državni vrh, uostalom, koji je našao dobru izliku u izvana potpomognutoj Ciboni. (HTV je na svršetku prijenosa citirala pismo ili razglednicu Vanjskih poslova upućenu nekoliko dana prije komemoracije Austrijancima, prilično prihvatljivo sročenu, osim jednoga detalja da je 1945. bila riječ o „desetinama tisuća ubijenih“. Dvostruka neistina, gramatička i povijesna: desetina je deseti dio cjeline, pa je trebalo stajati „nekoliko desetaka tisuća“, a glede povijesnih činjenica trebalo je stajati „nekoliko stotina tisuća“.) Bleiburg se, za čudo Božje, spominjao i u Ciboni, u koju je Plenković priveo glavom (ne i bradom) Angelu Merkel, ali i Manfreda Webera, bilo je nešto i Thompsona jer se u svako predizborno vrijeme s njega privremeno miče embargo, a spominjao se i stanoviti Franjo Tuđman, koji u svim vremenima i izborima biva izvučen kao as iz rukava, čim se dvorana malo utiša. Angela je progovorila hrvatski, nekoliko rečenica, dovoljno da domorodci padnu u afan. Vazalna zemlja Hrvatska bijaše oduševljena, što su govornici iskoristili da zagrme protiv nacionalista, suverenista i slične bagre koja nema iste ideje o „Europi“ kao velike europske sile koje sile manje zemlje na novo jednoumlje. Nameću ga. Kao što nam drugi nameću istinu o prošlosti (Petanjak). Kao što su nam nametnuli rat koji nismo željeli, kao što strane banke nameću svoje dosjetke kako bi izvukle što više iz Hrvatske, kao što nam se nameće politička korektnost, rodna ideologija i slične blagodati, marakeške i druge. I kao što se, a to je možda najopasnije, Hrvatskoj nameće vizija europske naddržave, iza koje se skriva (i ne skriva previše) novi imperijalizam onih europskih zemalja koje su izgubile kolonije na drugim kontinentima, pa su se usmjerile na domicilnu Europu. Zbog toga toliki povici na nacionalizam, na suverenizam, uostalom ne govorim ništa novo, svakoj budali je sve jasno. Sadašnji trenutak Europe jest bitka između nacionalizma velikih i obrambenog nacionalizma malenih, u kojoj potonji trebaju biti zauvijek uništeni da bi Europa krenula prema svijetloj budućnosti. Mi se, gospođe i gospodo, opet jednom borimo protiv unitarizma. Isti je vrag kao s Jugoslavijom, u kojoj je (u obje) velikosrpski nacionalizam gutao duše, živote i blaga ostalih naroda i narodnosti, a kada bi se pobunili, nazivani su nacionalistima i strpani u kazamate, skupa s Franjom Tuđmanom. Iz dvadesetoga stoljeća viri u ovo naše neprevladani strah od te opasne atribucije, pa je dovoljno i samo malo vatre iz Cibone da se strah razbukta. Riječ je o terminologiji, o prijetvornom baratanju terminima iz prošloga stoljeća. Nazivajući ljude, vlade ili narode nacionalistima, današnji strašitelji izjednačuju ih u stvari s nacistima, izbjegavajući usput puni naziv, to jest nacionalsocijalisti. Budući da je nacionalsocijalizam doista donio neviđene strahote, današnji naraštaji ne bi željeli s njim imati veze pa mnogi – da ne bi bili prokazani – odlaze u drugu krajnost i postaju prijemčivi za poruke iz Cibone, ne razmišljajući, ne shvaćajući da ih zastrašuju u ime neke nove totalitarnosti koja već ima svoje svete knjige, svoje procedure i ciljeve. U tom strahu, a vidjevši da je novi totalitarizam u nekim oblicima privlačan, odriču se zdravog, pozitivnog i obrambenog (kao što rekoh ne jednom) nacionalizma koji je u povijesti uvijek spašavao Hrvate i kada se, tinjajući, gotovo gasio, a nije bio drugo do čuvanje svijesti o posebnosti, identitetu i neugasloj težnji prema državnom suverenitetu, pa i u doba kada se to činilo nemogućim (Nikola Zrinski VII., nakon njega Vitezović). Tako da ova sadašnja povika na suvereniste nije drugo do pranje mozga narodu, hrvatskom narodu, koji je uvijek i u svako doba bio suverenistički. A kako ne bi bio sada kada je na papiru doista suveren, kada ima suverenu (ha), samostalnu (ah) državu u kojoj slobodno i demokratski bira ljude koji će ga nakon izbora pohitavati i svaki vapaj o suverenosti, tako prirodnoj, proglašavati natražnjačkim porivom, sirovim, primitivnim nagonom, nacionalizmom u pogrdom značenju, premda se živući i dan-danas odnekud sjećaju da ne bi bilo ni moderne RH da „nacionalizma“ nije bilo, da je odumro, da smo prestali nositi u sebi državotvornu ideju, da smo prestali biti državotvornim narodom, kao što se nekim narodima kroz povijest (mnogima) i dogodilo. A zašto su se tako hrabro borili hrvatski branitelji, hrvatski vojnici, hrvatski domoljubi, u nametnutom ratu. Da, i to su nam nametnuli, ponavljam. Taj rat. I sada nam nameću svoju istinu i o tom ratu. Kao i tuđe vrijednosti koje nisu drugo do švercana roba kamionima na kojima je skrivena oznaka da prevoze otrov. Oni koji se u Ciboni pozivaju na Tuđmana, također varaju narod. Je li, usprkos svim opačinama koje smo – posebno na početku rata – doživljavali od „ Europe“ – Tuđman kao cilj postavio i ulazak u krug europski i srednjoeuropski? Jest, zato da se zauvijek (?) odvojimo od „Balkana“, ali i zato što smo tom krugu povijesno oduvijek pripadali. Ali sadašnje cibonsko pozivanje na Tuđmana još je jedna povijesna prijevara, i da je živ, Tuđman bi se usprotivio takvim snishodljivim i opasnim vazalnim težnjama, jer je on htio Europu nacija, a ne čudovište koje bi administriralo, propisivalo i nametalo Hrvatskoj ama baš sve, od zakona do krastavaca. Možda bi Franjo, da je živ i nešto mlađi, izašao iz stranke (ili bio odstranjen) pa u nekom društvu, recimo DHK (ki bi da bi) organizirao tribinu na kojoj bi još jednom u povijesti hrvatskoga naroda, nakon 1989., bilo rečeno: „Regnum regno non praescribit leges“. A Kroacije ima, ima i srca, samo pameti nema. Nema GPS-a. A imaju ga čak i migranti koji se šuljaju Gorskim kotarom. Ovako nas vrijeđaju svi, od pape do austrovicekancelara koji je podnio ostavku iz drugih razloga, ali je dospio reći da je Hrvatska sranje, od pristaša Tita koji je rekao da su Hrvati smradovi, do jugonovinara koji Tuđmana nazivaju štetočinjom nad štetočinjama. I vrijeđaju HOS, čiji su borci ginuli za Hrvatsku, pa onima koji su se sakrili ili pokrili liječničkim svjedodžbama sada cvatu ruže, a hosovci su pod zemljom ili moraju skrivati oznake koje skrivačima u ratu nimalo nisu smetale, neka dečki imaju, neka ginu, a kada sve bude gotovo opet ćemo zasjesti pod nekim drugim imenom, ali sve će ostati isto, s malim retušem, neznatnim. I bješe tako. Znači, moderni hrvatski nacionalizam nema nikakve duhove ni ideološke veze s nacizmom, ustaštvom i sličnim oblicima, ali ima problem što mu se te veze imputiraju najodvratnijim potvorama, čiji autori uživaju u slastima ne samo duboke nego i plitke države. Nama Hrvatima pakiraju više nego i jednom europskom narodu, bez obzira što u mnogim zemljama i formalno djeluju fašističke i neonacističke stranke, u Hrvatskoj nepostojeće. Uzeli su nas na zub, jer osjećaju slabost, jer osjećaju da tako pomažu onim potkornjacima u Hrvatskoj koji su prihvatili igru prijestolja pa njuškaju unaokolo kao psi logorskih čuvara na Golom otoku, ne bi li pronašli kojeg nepodobnog, barem jednoga ili dvojicu, te putem javnih glasila i korumpiranih kolumnista preko tri stupca objavili da je Hrvatska skrenula u fašizam, što onda preuzimaju mediji po Europama, proviđeni istim kadrovskim sastavima. A razmrvljena hrvatska moderna desnica nikako da nađe načina objasniti što je i tko je. I da nije protiv „mira, blagostanja i prosperiteta“ Europe u cjelini i Hrvatske osobito, ali i da joj je razvidno kako se stvari u ovom trenutku kreću u smjeru koji može izazvati (i izaziva) nemire, izaziva ideološke sukobe diljem Europe, i to krivnjom onih koji svoju, Europi neprirodnu viziju, drsko prodaju kao jedini put. U tom metežu, hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom, pouzdati se u vlastite snage i ne hrliti u novu desnu europsku nadnacionalnu kohortu salvinijevskoga tipa.

Eurosong

Nastupili smo s pjevačem koji je imao anđeoska krila. To mu je omogućilo da odleti već u polufinalu. Istodobno, pjevači duhovne glazbe napunili su Arenu i izazvali ekstazu do sada neviđenu. Sada je red na sociolozima, da objasne ovaj fenomen javnosti, a budući da poznajem našu sociološku školu, može se svašta blesavo očekivati. Istina je ova: na neki, njima, ali i meni teško objašnjiv način, u posve ne-prijateljskom okružju, stasao je naraštaj posve drukčiji (drugi i drugačiji, što bi rekli idioti) od predšasnika, neobičnost o kojoj ću još pisati, jedan novi svijet zbog kojega možda ne ćemo tražiti druge svjetove. Svakako nisu fanovi „Igre prijestolja“ (ili kako se već zove), pseudopovijesnog kiča punog neukusnih lascivnosti, koji puni stranice novina oduševljenim komentarima inače ozbiljnih filmskih i tv-kritičara. Eurosong je glazbeni (?) pandan tom kiču. S nostalgijom se sjećam zlatnih vremena San Rema.

Milijan Brkić

Poruka iz mojega Kabineta: Brkiću ne pakirati.

Ćiro Blažević

E, moj sine… Hrvoje Hitrec/HKV