HNES: Veleizdaja države ne smije prolaziti nekažnjeno!

Uoči subotnjeg suđenja Josipu Brozu Titu i njegovu ideološkom sljedbeniku Zoranu Milanoviću, valja se prisjetiti kako je prof. Zvonimir Šeparović još 31. ožujka 2014. g. je u Splitu na predstavljanju svoje knjige "Hrvatska tužba protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore)", najavio: "Utemeljit ćemo nacionalni etički sud protiv izdajnika hrvatskih interesa". Iako ga je tada podržao istaknuti kršćanski intelektualac i sjajan znanstvenik, sada nažalost pokojni profesor Branimir Lukšić, ipak uzvanici su tek mogli naslućivati što se krije iza Šeparovićeve najave. Ideja je ubrzo zaživjela u široj javnosti te je i realizirana jer su je poduprli brojni intelektualci, domoljubno osviještena javnost i dijaspora. Međutim, teoretsko zasnivanje, društveni angažman, postupanja i metodologija HNES-a izazivaju sve više polemika, pa i kontroverzi u građanskoj i stručnoj javnosti. Postoji tek nekoliko stidljivih pokušaja da se fenomen sudišta i etičkog sudovanja barem donekle odredi u sociološkom i politološkom smislu. Način i forma javnog djelovanja ove jedinstvene udruge otvorilo je već brojna moralna, stručna, pravna i politička pitanja. U prvom redu valja odgovoriti: - što je to etičko sudovanje; - što je moralna veleizdaja; - odakle 'sudci' crpe pravo osuđivati izdajnike; - odakle im građansko, pravno i moralno pokriće za takvo suđenje? - na čemu 'sudci' temelje svoju javnu i političku poziciju, (koja bi implicitno mogla sugerirati superiornost u odnosu na suđenike i "izdajnike")? Pitanje je također - koji su dometi i učinci takvih osuda i "presuda", - kakav je pravni i politički položaj optuženih i osuđenih? Konačno, - u kakvom su odnosu "moralne veleizdaje" u odnosu na redovne veleizdaje, koje normira pravni poredak i kazneno zakonodavstvo; - jesu li i u čemu identične i po čemu se razlikuju? Postavlja se nadalje pitanje kako i zbog kojih društvenih uzroka i ciljeva je nastalo Sudište, koji je javni i društveni profil samih sudaca te njihov politički i socijalni background? Policijsko maltretiranje i zastrašivanje Sva ta pitanja tek čekaju prave i usustavljene odgovore. Nema nikakve sumnje da bi se stručna javnost i hrvatskimediji tim pitanjima već itekako bavili kad se Hrvatska ne bi nalazila u stanju ozbiljne političke uškopljenosti. Nedemokratski postupci odnarođene političke elite i tiranija medija u potpunosti podčinjenih toj eliti, dosiže u predizborno vrijeme zastrašujuće razmjere. Tzv. javna televizija pretvorena je u propagandističku mašineriju vladajuće nasljedne kaste, a intelektualna elita smisao svojeg poslanja nalazi u apologiji vlastodržaca, u osporavanju svih oblika oporbe i u režanju na svaki plamičak kritičke svijesti. Rasprava o 'etičkom sudovanju' zasad se odvija na razini medijskih i građanskih promišljanja, na razini potpora i osporavanja, dok su stručnjaci i politička elita uglavnom zatečeni i šutljivi. Njihova šutnja ne znači da za slučaj nisu zainteresirani, nego samo to da partijski mudraci na filozofskom i politološkom fakultetu još nisu smislili učinkovit odgovor. Bilo bi također posve krivo pomisliti da slučaj ne zanima provladine medije, Alfiera i Novokmeta, (koji ostavljajudojam kao da su se upravo vratili iz Centralnog komiteta), ili staloženog Milorada Šikanjića, ustreptalu Mariju Goebbels Njavro i druge Radmanove jurišnike. Oni samo slijede oprobanu komunističku doktrinu: "Ako nemaš pravi odgovor - ignoriraj, ako odgovaraš - zgazi - makar i lažima". Da se ne radi o nedostatku interesa potvrđuje drastična reakcija vlastodržaca i njihova najzloćudnijeg ministra Ranka Ostojića. Oni su na zahtjev "optužene" Vesne Teršelič naredili privođenje u policijsku postaju predsjednika Sudišta, profesora emeritusa Zagrebačkog sveučilišta dr. sc. Zvonimira Šeparovića. Privođenje na obavijesni razgovor istaknutog člana akademske zajednice, uglednog profesora, viktimologa i poznatog kriminalista besprimjeran je slučaj policijskog zastrašivanja i neodgovorne zloporabe političke moći. Mnogima je taj postupak prizvao sjećanja na mračne godine komunističkog terora. Neki su to nazvali "isljeđivanje u svrhu zastrašivanja". Ako se prvi Milanovićev pendrek usudi tako bezočno maltretirati bivšeg dvostrukog ministra hrvatske države, onda možemo zamisliti što sve može prirediti 'običnim' građanima. Tko su u Hrvatskoj „idioti“? Odlazak Vesne Teršelič u policijsku postaju (iako je izvjesnije da je otišla na malo višu instanciju) govori opljesnivom nasljeđu žbirskog i špiclovskog mentaliteta, koji uvijek računa na uporabu političkog i policijskog nasilja prema drugomislećima. Te druge se onda privodi "glede okolnosti prijave o uznemiravanju". Kao što je objavljeno, Teršelič je molila policiju da se sve to ne pročuje, jer, kako je rekla, "ne želi da Hrvatsko etičko sudište dobije medijsku pozornost". Kakva negacija demokracije! Kakav štakorski refleks - za bijeg od svijetla (usp. Iv. 3,20-21). Upravo po toj Teršeličkinoj instrukciji se ponašaju vodeći hrvatski mediji, od javne i drugih nacionalnih televizija pa do glavnih tiskanih medija. Vidi se da ih tema nesnosno škaklja, ali ulažu snažan napor kako bi ostavili dojam da ih ne zanima. Zamislite osobu koja godinama brutalno vrijeđa i difamira hrvatske građane - od branitelja i redarstvenika do generala i ministara - zamislite da takva osoba, zbog javno iznijetog stava o njenoj prljavoj raboti, prijavljuje policiji 'uznemiravanje'. Ona je uznemirena samo zato jer je netko na tu rabotu bacio svijetlo, što joj je netko poručio da hrvatsko društvo nije ni gluho, ni slijepo i da vidi što ona radi. A nije ni zaboravno, kako se često čini! Ona je "uznemirena" i naziva to "javnim linčom". Kakva zamjenateza! Upravo ona se bavi javnim linčom optužujući društvo za fašizaciju, stigmatizirajući svaki tračak patriotizma kao primitivan, nazadan i opasan... Upravo je na podlozi njenih ideoloških opsjena na Cvjetnom trgu gotovo na smrt umlaćena jedna starica (ugledna katolička intelektualka Ružica Čavar), upravo na tragu Vesninih političkih projekcija policija hapsi kreatore benignih političkih plakata (Split), oduzima predizborne transparente (Pula), šalje zdrave ljude u psihijatrijske ustanove (Fracišković), a u posljednje vrijeme, pod plaštom humanitarne brige, gospođa otvoreno poziva na rušenje državne granice i državnog suvereniteta... Ona preventivno optužuje Sudište za moguće buduće neugodnosti, samo zato što joj je Sudište pobrojilo 'neugodnosti' koje je ona svima nama već počinila. Kad ona poziva pravomoćno oslobođenog hrvatskog generala "da se pokaje" onda nitko nije uznemiren(?), kad ona sa svojim pajdašem Zoranom Pusićem, poziva da se suspendiraju zakonski propisi i da se selektivno provode - onda to ne vrijeđa pravni poredak(?). Upravo to je činila zahtjevom da se, usprkos ispunjenim zakonskim uvjetima, ne pusti na slobodu hrvatskog generala Mirka Norca! Izmišljala je pritom nekakve parapravne budalaštine, "pokajanje", "žaljenje"... Kad joj netko ukaže da takve svinjarije ruše demokratske standarde, da su neprimjerene i bezobrazne - onda je gospođa "uznemirena". Etičko sudište – samosvojan društveni fenomen Sve je razvidnije da je Hrvatsko nacionalno etičko sudište samosvojan društveni fenomen, sui generis, udruga bez pravih presedana, sa vrlo malo povijesnih uzora, ne samo na domaćem, već i na širem međunarodnom planu. U društvu postoje razni 'sudovi časti', nikad kao zasebni pravni entiteti. Takvi sudovi sude temeljem etičkih normi, ali samo članovima svoje udruge, ustanove, organizacije... Osvrtom na povijest članovi sudišta se ponekad pozivaju na antičku praksu. Svoj angažman objašnjavaju brigom za društvo i domovinu. Ističu da su već stari Grci prezirali i izopćavali ljude koji su bili nezainteresirani za sudbinu društva, za politiku i javne poslove. Takve su ljude u staroj Grčkoj nazivali idiotima (grč. ίδιος - osobenjak), a izraz je i danas poznat u psihologiji i defektologiji te u pogrdnom izražavanju. S druge strane, Sudište se poziva i na starorimsku pravnu tradiciju koja je dopuštala tzv. pučku tužbu (actio popularis). Radi se o općem pravu na tužbu, a to pravo pretpostavlja (presumira) postojanje pravnog interesa za sve građane i daje im pravo (aktivnu legitimaciju) za podnošenje tužbe uvijek kada se radi o ugrožavanju vrijednosti od javnog interesa, odn. kad se radi o zaštiti temeljnih vrijednosti države ili društva. U takvim slučajevima pravosudna tijela su dužna uzeti u razmatranje i one zahtjeve za pružanje pravne zaštite koje istaknu osobe koje u predmetu nisu izravno pravno zainteresirane. Ovu vrst tužbe uveli su rimski pretori ovlastivši tako sve građane da bdiju nad javnim dobrom. Relikti ovog antičkog pravnog instituta provlače se kroz povijest do današnjih dana. Zanimljivo je da su ovakve tužbe u Starom Rimu bile penalne, a kazna koju je trebao platiti optuženik pripadala je tužitelju. Valja ipak primijetiti da usporedba etičkog sudovanja HNES-a s rimskom actio popularis nije sasvim primjerena. Kod rimske pučke tužbe o njoj su u konačnici ipak odlučivale mjerodavne državne institucije, dok HNES kao nevladina organizacija sam odlučuje o konačnoj sudbini etičkih optužnica, odn. o pravorijeku. Oskudni povijesni uzori – Russelov sud Nešto bliži uzor za etičko sudovanje Sudište nalazi u djelovanju tzv. Russellova suda, poznatog kao Međunarodni sud za ratne zločine (International War Crimes Tribunal ili Russell-Sartre Tribunal). Taj sud je kao nevladino tijelo, zajedno s istomišljenicima, osnovao britanski matematičar, filozof i nobelovac Bertrand Arthur William Russell (1872.-1970.). Članovi su bili većinom iz ljevičarskih mirovnih organizacija, među kojima više dobitnika Nobelove nagrade te dobitnici brojnih nagrada i priznanja na humanitarnim i socijalnim područjima. Pozvali su se na opće građansko moralno pravo da sude počiniteljima ratnih zločina. Osnivački skup je bio 15. studenoga 1966. g. u Londonu. Sud je uglavnom istraživao američku vanjsku politiku i zločine počinjene tijekom vojne intervencije u Vijetnamu nakon poraza Francuza kod Dien Bien Fua 1954. g. Stoga je bio poznat i kao Vietnam War Crimes Tribunal, ali se bavio i drugim temama kao što su primjerice čileanski vojni udar (Rim, 1974.), poštivanje ljudskih prava u psihijatriji (Berlin, 2001.), rat u Iraku (Bruxelles, 2004.)... U Barceloni, Londonu, Cape Townu i New Yorku su od 2009.-2012. održana zasjedanja Russellova suda za Palestinu. Problematizirano je pitanje "krše li izraelski postupci usmjereni protiv palestinskog naroda zabranu aparthejda prema međunarodnom pravu?" Godine 1979. osnovan je u Bologni i tzv. Stalni narodni sud, koji je dao savjetodavna mišljenja o Zapadnoj Sahari i Eritreji. Sud je doživio brojne sustavne kritike, a u Sjedinjenim Državama je bio dosljedno ignoriran jer je američke nacionalne interese. Bio je podjednako ignoriran i od desnice i od ljevice. U Americi, naime, ne morate biti desničar da biste bili domoljub i da biste brinuli o nacionalnim interesima. Sud, naravno, nije raspolagao mogućnošću izravnog kažnjavanja počinitelja, ali mu je kao velika prednost uzimano da su se istrage odvijale neovisno i bez utjecaja države, bez državnih uplitanja i manipulacija. Opravdavajući nastanak suda Russell je citirao načelo koje je izrekao Robert H. Jackson, glavni tužitelj Nürnberškog suda: "Ako su neka djela ili kršenja ugovora zločini, to su zločini neovisno o tome jesu li ih počinile Sjedinjene Države ili ih je počinila Njemačka. Ne možemo postavljati pravila kaznenog postupanja prema drugima koja nismo spremni prihvatiti za sebe". Takvo načelo usporedivo je s onim koje je nedavno javno iznio član HNES-a mr Đuro Vidmarović: "Hrvatska ima pravo suditi i sankcionirati djela protiv vlastite opstojnosti i protiv svojih temeljnih vrijednosti. Ona se ne smije odricati toga prava jer ga za sebe pridržavaju i sve druge države svijeta". Umjesto polemike – omalovažavanje i vrijeđanje Od samog početka djelovanje HNES je izazvao usplahirene i žučljive reakcije nekih krugova koji su se očito prepoznali među žigosanima, među onima kojima je sudište pripisalo izdajničko djelovanje protiv vlastite domovine. Ipak suvislih, argumentiranih i meritornih odgovora i suprotstavljanja Sudištu gotovo da i nema. Pokušaji nekoliko piskarala poput Lucića, Duke i sličnih gotovo bi se mogli smatrati literarnim abortusom ili u najboljem slučaju novinarskom nedonoščadi. Zamislite vrlog borca za ljudska prava Peđu Lucića, kojem se glavni polemički adut svodi na isprazne i usiljene dosjetke, a što je gore - i nedopustivo je(!) - na vanjski izgled protivnika, na "podbuhlost", "uskvasalost" i slično. O biti prijepora ni riječi!?! I dok je većina komentatora sklona radu Sudišta, s druge strane osporavanja se svode isključivo na personalnu diskreditaciju, omalovažavanje i primitivno vrijeđanje sudaca. Naročito su na udaru profesori Tomac, Šeparović, ali i drugi. Nitko od osporavatelja nije ni dirnuo u istinitost ili neistinitost optužbi za veleizdaju. To je najbolji pokazatelj da je Sudište taklo u pravu žicu. Nemoć i jalovost protivničke argumentacije govori o superiornoj javnoj poziciji HNES-a, a ta se superiornost ogleda i na pravnom planu. U posjedu smo okružnice kojom je g-đa Teršelić, nakon primitka HNES-ove optužbe, sazvala cijeli konzilij, kako bi razmotrili protumjere. No, nakon desetaka sastanaka i savjetovanja partijski pravnici, kao ni policija, mediji i aktivisti, nisu pronašli način kako zauzdati 'Šeparovićevo sudište'. Nedavno je jedan pravno osviješteni građanin upozorio predsjednika Sudišta da su optuženi mogli tužiti svoje tužitelje - u redovnom sudskom postupku. Profesor Šeparović mu je odgovorio krajnje lapidarno: "Ali, nisu!!!" Zašto nisu? Za izostanak takve akcije više je razloga. Prvo, ishod takvog sudskog postupka bio bi sasvim izvjesnopovoljan za Sudište jer se radi o slobodi izražavanja. Sudište je iznimno mudro svojim optužbama i presudama dodalo pridjev "moralno", odn. "etičko". Time je otklonilo sve moguće primjedbe da bi preuzimalo ingerencije legalnih sudbenih vlasti. Svojem sudovanju je dalo snažan formalni pečat, a istodobno je ostalo u granicama redovne političke borbe, javnog nadmetanja, slobode govora i legitimnog iznošenja vrijednosnih sudova. Drugi je razlog što pravo, iako u načelu mora biti moralno, nikad ne normira moralna pitanja. Ta pitanja su isključivo dio privatne, intimne, subjektivne i unutarnje sfere pojedinca. O njima se pred državnim sudskim tijelima ne može raspravljati jer sud ne suduje o unutarnjim pitanjima (de internis non iudicat praetor). Ali, zato o njima na otvorenoj sceni "suduje" i raspravlja javnost, mediji, zvani i nezvani, pa i Etičko sudište. Pristojnost nalaže da se pritom izbjegava prostor privatnosti, ali pitanje je što je to prostor privatnosti za vlastodršce i javne osobe. Napose za one javnosnike koje okolo paradiraju sa svojim svjetonazorom kao s ideološkom batinom za discipliniranje nepoćudnika. Ima li etička veleizdaja veze sa stvarnom veleizdajom Treće, ako bi takva tužba bila pozicionirana kao da se radi o javnom difamiranju suđenika, onda bi se i beznavedene "etičke" ograde nužno otvorilo pitanje merituma, odn. istinitosti teza HNES-a. S obzirom na to da Sudište koristi isključivo javno objavljene, neprijeporne i istinite činjenice, bilo bi posve neumjesno i nelogično govoriti o difamaciji iznošenjem istine. Nota bene, istine o istaknutim javnim osobama - o čijim manipulacijama javnost mora i ima pravo biti obaviještena. Zaobilazeći ovdje kontroverze oko de facto ukinutog tzv. kaznenog djela 'sramoćenja', razvidno je da se ne može govoriti ni o kaznenim djelima protiv ugleda i časti, 'kleveti' ili 'uvredi'. Djelo klevete pretpostavlja ne samo neistinitost, nego i zlu namjeru, a kazneno djelo uvrede je potpuno nespojivo s građanskim habitusom sudaca HNES-a. Oni u svojem postupanju, kao ni inače, nikad ne koriste nikakve uvredljive formulacije. To se nipošto ne može reći za njihove protivnike. Najbolji su primjer bljuvotine koje je na račun nekih sudaca HNES-a izrekao tadašnji Predsjednik Republike Ivo Josipović. Od tada poteže sve moguće konce kako se ne bi našao pred licem pravde. Četvrti razlog zašto moralni veleizdajnici gotovo sasvim izvjesno neće potražiti redovnu pravnu zaštitu jest ono čega se oni najviše boje. Neovisno o spomenutoj etičkoj ogradi u središte razmatranja uvijek će na koncu doći temeljno pitanje: 'Radi li se u predmetnim slučajevima o stvarnoj veleizdaji?' Radi li se osim moralne veleizdaje i o nečemu što ispunjava pravne i političke uvjete da bude proglašeno veleizdajom u smislu kaznenog zakonodavstva? Jesu li se u 'inkriminiranom' ponašanju 'optuženika' stekla obilježja bića kaznenog djela? Eventualni sudski spor na sjajan bi način promovirao Sudište, a pravni pravorijek pred neovisnim sudom samo bi pretočio HNES-ovu 'etičku osudu' u formalno-pravnu osudu za stvarnu veleizdaju. 'Osuđeni' će teško nositi i postojeću stigmu "moralnih izdajnika" vlastitog naroda i vlastite domovine, pa im nije potrebno da to sankcionira i službeno državno sudbeno tijelo, koje bi samo uklonilo atribut 'etički' i izbrisalo navodnike s njihova sramnog djela. I peto, sudska praksa je zauzela stav da je gotovo nemoguće pružiti bilo kakvu zaštitu za uvredu onima koji sami vrijeđaju svoje protivnike. A to neki 'optuženici' i njima skloni mediji na krajnje primitivan način rade. Eto, zato optuženi veleizdajnici neće zatražiti sudsku zaštitu. Oni se nikada nisu usudili takvu raspravu otvoriti ni u medijima koje kontroliraju, pa kako bi se onda usudili pred redovnim sudom. Oni bi to radije obavljali pod okriljem mraka ili, kako nam sugerira slučaj Vesne Teršelič, kao nekad - u podrumima policijskih postaja, uz radijator. Orlovi ne love muhe Iz svega ovoga je vidljivo kakav su gordijski čvor svezali suci Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta oko onihmutikaša i spletkaroša koji nikad nisu prihvatili hrvatsku državu i uporno joj rade o glavi pred očima svih nas. Mimo rasprave o samoj naravi etičkog sudovanja valja vidjeti koje su pobude navele brojne hrvatske uglednike da pristupe osnivanju Etičkog sudišta kao iznimno osebujnog načina društvenog djelovanja. Što je natjeralo ljude sa zavidnim životnim karijerama, koji su nesumnjivo iznimno kompenzirane osobe, da pristupe oporom prokazivanju i žigosanju svojih utjecajnih sugrađana. Štoviše, sudi se uglavnom visokim javnim i političkim dužnosnicima, predsjednicima, ministrima, parlamentarcima..., jer orlovi ne love muhe (aquila non capit muscas). Što je na tako beskompromisnu i surovu javnu utakmicu moglo natjerati društvo u kojem su i akademici Slobodan Novak, Josip Pečarić, Ante Glibota, član Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti u Parizu i počasni član Američkoga instituta za arhitekturu. Tu su i brojni sveučilišni profesori Zvonimir Šeparović, Zdravko Tomac, Josip Jurčević, maestro Nikola Debelić (dvostruki doktor znanosti), pjesničke duše i umjetnici prof. Nevenka Nekić, mr. Đuro Vidmarović, Eva Kirchmayer Bilić, Josip Botteri Dini, Miljenko Romić, ugledni odvjetnici, Željko Olujić, Zvonimir Hodak, poznati emigranti i povratnici Marko Franović, dr. Josip Stjepandić, Ante Beljo, istaknuti branitelji kao general Tomo Medved, Tomislav Josić, Vlado Iljkić, Rozalija Bartolić, publicist Joško Čelan, Vjekoslav Krsnik, neki biskupi i brojni drugi. Svi su oni založili svoj javni, moralni, stručni, znanstveni i svaki drugi kredibilitet kako bi rekli: "Stop nekažnjenoj izdaji domovine!" Govoreći o nastanku sudišta svi se oni slažu u stavu koji nam je pokušao izraziti akademik Josip Pečarić: "Praksa nekažnjivog djelovanja protiv hrvatske države dosegla je nepodnošljive razmjere. Tome valja stati na kraj. Nije nam namjera ni želja sudovati dovijeka. Zapravo, želimo potaknuti legalne institucije hrvatske države da počnu raditi svoj posao, da se suprotstave pogubnom i razornom radu protiv temeljnih državnih interesa, protiv rastakanja onih nacionalnih vrijednosti koje čine bit hrvatsko narodnog i državnog identiteta". U glavi Zdenka Duke smoljni još uvijek zasjeda Takvim uglednim i po svemu uspješnim osobama Zdenko Duka, bivši predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, drži moralne lekcije, s visoka im docira i služi se najprizemnijim uvredama. U jednom od svojih rijetkih i nemuštihnovinarskih uradaka on ove moralne i čestite ljude proglašava "ludama" i "kretenima". On naziva "harangašima" i "pogromašima" ljude s bogatim životnim opusom, on - kojeg kolege nazivaju 'novinar u pokušaju'. Naziva ih "ljudima upitnog moralnog integriteta" - on koji je na prljav, prijevaran i nelegalan način došao na čelo novinarske organizacije. Prigovara Sudištu ideološko sudovanje, on - koji je novinarsku udrugu pretvorio u crveni bunker, u ideološki monolit čvršći od Prezidija Vrhovnog Sovjeta. On - koji je Novinarskom domu u Perkovčevoj priskrbio popularni naziv 'Dvorac Smoljni', po manastiru u kojem je zasjedao Lenjinov revolucionarni krizni štab. Izruguje se zbog suđenja "neumrlom" Josipu Brozu, kojem se on divi ('optužili su mrtvog, ali kako se ono kaže, neumrlog Josipa Broza Tita'). Dok drvi o 'ideološkom sudovanju' ne smeta mu što u njegovoj udruzi etički suduje Novinarsko vijeće časti kojim predsjedaju kojekakve KOS-ovske primadone udbaških kodnih imena Gizela, Greta ili kako već... Za vrijeme njegovog mandata redakcija jednog utjecajnog tjednika optužila je Duku za 'neprimjerene i glupe primjedbe', za 'bešćutnost i bezobzirnost' te za 'medijski linč' njihova kolege koji je potom stradao kao žrtva mafijaškog ubojstva. Pozvali su novinare da napuste HND jer da je "ta ustanova mjesto za zbrinjavanje pijanaca"!!! Istini za volju, neki tvrde da Duki crven nos uopće nije od pića. Možda je od lokanja.