ANALIZA MEMORANDUMA 3 ”U petak 1. prosinca 2017. godine, povezano s 99. godišnjicom osnivanja prve Jugoslavije, u Beogradu bi se trebala, od strane predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i Republike Srpske, Milorada Dodika, svečano predstaviti ”Deklaracija o zaštiti i opstanku srpske nacije”, još jednog upitnog srpskog nacionalnog programa, četvrtog u zadnjih 150 godina. Rad na tom programu najavljen je početkom kolovoza, prilikom komemoracije u povodu ‘Oluje’ u Večernjim novostima, istom onom listu u kojem je 1986. prvi puta objavljen tekst o zlokobnom Memorandumu SANU, nacionalnom programu koji je bio osnova za Miloševićeve krvave ratne pohode”, tim riječima je novinar Vlado Vurušić započeo u Globusu tekst o srbijanskom Memorandumu 3, odnosno o svojevrsnom produžetku velikosprske strategije (Memorandum SANU) na osnovu koje je ratove započeo srbijanski ‘vožd’. U samom naslovu Globusovog teksta stoji kako Vučić i Dodik poručuju: ‘Zaštitit ćemo sve Srbe u regiji i povećati njihov državni kapacitet‘, a u tekstu se navode i izjave srbijanskih intelektualaca koji i sami priznaju da ‘Deklaracija o opstanku Srba’ neodoljivo podsjeća na Memorandum SANU, dakle, na dokument koji je bio polazište za velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. ”Deklaracija previše podsjeća na zlokobnu parolu ‘Srbi na okup‘. To je samo nastavak velikosrpske politike drugim sredstvima”, izjavio je za Globus Milivoj Bešlin, srbijanski povjesničar. O svemu tome razgovarali smo s političkim analitičarom i potpredsjednikom ratne Vlade RH, umirovljenim sveučilišnim profesorom dr. Zdravkom Tomcem, jednim od rijetkih analitičara koji je i ranije upozoravao da srbijanska politika nije odustala od ciljeva koje su osamdesetih godina zacrtali srbijanski akademici (svi Srbi u jednoj državi…). ”Treba reći da se današnja velikosrpska politika ni malo ne razlikuje od Miloševićeve. Ciljevi su isti, sredstva su ista. Vučić sebe vidi kao velikosrbina koji će vratiti vodeću ulogu Srbiji u regiji, koji će okupiti sve Srbe i biti njihov politički vođa – ma gdje živjeli. Najbolji pokazatelj da je to tako, njegov je razgovor s malim Srbima iz Hrvatske, odnosno trenutak kada je inzistirao da dječak iz Rijeke mora navijati na veliki srpski klub – Crvenu Zvezdu ili Partizan. Tako je, drugim riječima, poručio da Srbi u Hrvatskoj nemaju svoju domovinu Hrvatsku, da oni nisu politički Hrvati, nego da su Srbi, da je njihov glavni grad Beograd, a politički vođa im je Vučić. On ne krije ambiciju da pod parolom brige za sve Srbe – a ima ih dva milijuna izvan Srbije – nametne sebe kao lidera Balkana”, ističe Tomac. Podsjeća da je predsjednik Srbije u jednom intervjuu izjavio da će biti na čelu nove regije koja će biti veća i šira nego ona koju je Tito napravio! ”Kroz Memorandum 3 žele u stvari obnoviti Memorandum 1 i Memorandum 2, samo pod novim uvjetima. A što se tiče autora Memoranduma, ni ranije se nije znalo tko piše tekst. Nikada to nije pisala jedna osoba, ali se vidi da je ista ruka, odnosno ista misao. U svakom slučaju, to je oblikovanje opasne i agresivne velikosrpske strategije s ciljem da kontroliraju Srbe u Hrvatskoj i BiH, da od njih naprave petu kolonu te da preko njih ostvaruju velikosrpske ciljeve. Vrlo opasna je to i razrađena strategija. No, i formalno potvrđuje da mi – koji o tome govorimo već dulje vrijeme – imamo pravo, jer se iz svega navedenog vidi da i sadašnje vodstvo Srbije i Republike Srpske provodi velikosrpsku Miloševićevićevu politiku”, napominje Tomac. Tumači zatim da će srbijanski Memorandum 3 imati tri cilja: destabilizirati Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu, potom lažima i krivotvorinama promijeniti istinu o velikosrpskoj agresiji te amnestirati Srbiju, a pokušati krivnju prebaciti na Hrvate, Bošnjake i Albance. Treći cilj je, kako navodi politolog i politički analitičar, pripojiti sjever Kosova Srbiji, ako već ne mogu spasiti cijelo Kosovo. ”Ista je to politika kao i Miloševićeva s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Podsjetimo se da je Milošević izjavio tada da ni oružane bitke nisu isključene. Vučić još nije rekao takvo što, ali je davao slične izjave. ‘Memorandum 3’ je, dakle, nešto što zaslužuje najveću pažnju u Hrvatskoj. Hrvatska politika i hrvatski intelektualci moraju izvijestiti javnost o tim problemima, moraju odgovoriti na te planove i poduzeti mjere da ih spriječimo. Ponekad je najbolje  javno i argumentirano prokazati te namjere. Davor Domazet Lošo i ja smo od 2011. stalno upozoravali da velikosrpska agresija na Oluju, povici da smo ustaše…, nije tek slučajnost, već da je na djelu vrlo opasan plan. Osobno mislim da nema važnijeg posla u hrvatskoj politici od bavljenja ovom temom. Treba okupiti grupu stručnjaka koji bi trebali sjesti i analizirati te planove. Potom bi trebali predložiti Vladi i Saboru mjere kojima bi se suprostavili toj strategiji, koja se već provodi”, podvlači profesor Tomac. Primjećuje potom da je najava Milorada Pupovca, člana vladajuće koalicije, da će tražiti zaštitu od Srbije zbog navodnog interesa Srba – skandalozna. Pogotovo je, kaže, skandalozna najava Vučića da će predložiti što može pisati u hrvatskom Zakonu o braniteljima. To je, smatra Tomac, izravno miješanje u unutarnju politiku Republike Hrvatske. ”Premijer Plenković održao je ovih dana sjajan govor u UN-u. Zbog čega? Zato što je pred cijelim svijetom rekao istinu. Kazao je da Hrvatska ne krši međunarodno pravo, nego da štiti međunarodno pravo jer Slovenci pokušavaju nametnuti korumpirano rješenje. U Hrvatskoj, na žalost, imamo moćne ljude u oporbi, koji ne brane hrvatske nacionalne interese, već su protiv njih! Vesna Pusić kritizira Plenkovića jer je rekao istinu. Misli da on mora prihvatiti ucjene te da nema pravo reći istinu. I Ivan Jakovčić bi najradije prihvatio slovenske zahtjeve. I osobno sam za prijateljske odnose sa susjedima, ali moramo reći istinu o agresivnoj politici. Oni traže da pristanemo na ucjenu, da zašutimo na pokušaj prijevare. Srbi traže da se odreknemo istine i da prihvatimo njihov Memorandum. Oni bi htjeli skinuti odgovornost za ratove sa sebe i prebaciti ih na Hrvatsku, a htjeli bi i da mi to prihvatimo. Imamo, nažalost, agresivnu politiku i s jedne i s druge strane granice i o tome se više ne smije šutjeti”, objašnjava potpredsjednik ratne Vlade RH. Zaključuje riječima da je naša nesreća to što se u Hrvatskoj uvijek mogu pronaći snage koje ne brane hrvatske nacionalne interese, već su na strani agresora.