Hrvatska priča o braniteljima: Bešćutna država Zlatka vraća štakorima, a haškog svjedoka ostavlja bez krova nad glavom

  Tek priviknuti na život s krovom nad glavom koji ne prokišnjava, krevetom na kojeg se ne penju štakori i korištenjem električne energije sasvim uobičajene u 21. stoljeću, ovih dana pakiraju, kažu, svoje krpe. Gdje će odseliti - ne znaju, a gube svaku nadu da će država za koju su se borili prije 20 godina sada izići iz svojih zakonskih i neumoljivih okvira. Samo petnaest dana trebalo je da priča o dva Osječanina, dva hrvatska branitelja - Jozi Kneževiću i Zlatku Potočnjaku - koja je sredinom ožujka dospjela u javnost, dobije sretan završetak. Zahvaljujući angažmanu osječke javnosti i ponajprije Humanitarne udruge “Rijeka ljubavi”, Knežević, inače haaški svjedok, koji već neko vrijeme živi u derutnom dvorišnom stanu s dugom njegova vlasnika prema HEP-u, konačno je dobio priključak za električnu energiju. Gotovo istovremeno i Potočnjak je, a koji je do tada živio u šupi sa štakorima u osječkoj Tvrđi, dobio krov nad glavom. Dva hrvatska branitelja tako su počela kakav-takav dostojanstven život na istoj adresi, u Rokovoj 55, ali ne zadugo. Na adrese im je stigao dopis Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), odnosno Državnih nekretnina da istoga dana, točnije 11. svibnja, moraju izići iz svojih stanova. - Da smo učinili prekršaj priznali smo DUUDI-ju još krajem ožujka te smo ih zamolili za oprost. Priznali smo ilegalno Potočnjakovo useljenje u dvorišni derutni prazan stan te tražili privremenu suglasnost da ovaj branitelj bude do daljnjeg na suhom i sigurnom. Istom uredu obratili smo se i zbog Kneževića, rekavši da smo podmirili 10.000 kuna za struju, da je popravljen krov, no ukazali smo da ga vlasnik stana želi prijaviti, čime bi gubio pravo na socijalnu skrb. Upozorili smo da je Knežević haški svjedok, no čini se da je država bešćutna, jer ovi ljudi moraju na ulicu - ispričala je vidljivo šokirana Štefica Čučak, predsjednica “Rijeke ljubavi”. Ništa manje uznemirena ovom viješću nisu ni dva hrvatska branitelja, dva čovjeka koji su tek počeli sa životom dostojanstvenim čovjeka. Tek priviknuti na život s krovom nad glavom koji ne prokišnjava, krevetom na kojeg se ne penju štakori i korištenjem električne energije sasvim uobičajene u 21. stoljeću, ovih dana pakiraju, kažu, svoje krpe. Gdje će odseliti - ne znaju, a gube svaku nadu da će država za koju su se borili prije 20 godina sada izići iz svojih zakonskih i neumoljivih okvira. Marija MIHELIĆ/Glas Slavonije Izvorni članak pogledajte OVDJE