Hrvatska treba novog lidera desnice..

Afera Agrokor kao izravnu posljedicu ima i stišavanje društvenih sukoba na svjetonazorskoj razini. Došlo je povlačenja partizana, radničkih fronta i dugih minornih, ali veoma glasnih skupina. I na krajnjoj desnici vlada zatišje. Kelemenicu, i sličnim individuama nema traga ni glasa. Gdje se izgubila ta buka, stalna jeka koja je zaglušivala sluh većini građana? Nad Hrvatskom visi prijetnja otplate milijarde eura dugova ruskim, američkim i raznim drugim kreditorima. Cifre koje se spominju su toliko velike da je nastao opći muk. Antu Ramljaka, koji vodi cijelu igru, teško možemo proglasiti ustašom, partizanom a još manje četnikom. Doduše, razvila se i nova teorija zavjere koja u svom zaključku ponovno dijeli Hrvate na domoljube i izdajnike. Sanader, Plenković i Ramljak su Dalmatinci, što je nekima dovoljni motiv da ih proglasi orjunašima. Takve povijesne paralele mogu biti zanimljive, ali su daleko od stvarnosti. Moramo se suočiti s činjenicom da je najveći lopovluk u Hrvatskoj politički bezbojan. Točno je da su korijeni gospodarskog kriminala u bivšoj državi, no na te postojeće garniture, nadovezali su se brojni novi kadrovi i grupe koje nisu nužno pripadale komunističkom svjetonazoru. Došlo je do hrvatske povijesne pomirbe, ali ne između Hrvata različite obiteljske prošlosti i političkih uvjerenja nego između beskrupuloznih karaktera kojima je politička legitimacija sredstvo i dozvola za pljačku. To pomirenje i neformalni Savez preživljava uzrokujući stalne duboke društvene podjele. Narod koji je stalno podijeljen, nema snage odrediti vlastitu sudbinu. Zato priča o Agrokoru posredno može imati i pozitivne efekte na naše društvo. Neosporno je da su Todorići kao značajan poslovni faktor nastali i obogatili se još u Jugoslaviji, te da su imali podršku značajnih i moćnih ljudi partije. Franju Tuđmana je lako danas optuživati za greške iz prošlosti ali pošteno bi bilo da povijesne ličnosti promatramo u kontekstu vremena i okolnosti u kojima su djelovali, a ne retroaktivno, i to skoro osamnaest godina nakon njihove smrti. Dio hrvatske desnice preuzeo je neke veoma ružne navike od političkih oponenata s lijeve strane hrvatskog političkog spektra. Radi se o jednoumlju i potrebi da se diskreditira svakog tko se s njima ne slaže putem jeftinih etiketa. Ako si desno orijentiran i voliš Hrvatsku, od tebe se očekuje klanjanje Hasanbegoviću, Glasnoviću i Bruni Esih. Ne daj Bože da im uputiš bilo kakvu kritiku. Odmah si plaćenik, komunjara, orjunaš ili čak četnik. O takozvanoj ljevici u Hrvatskoj ne mislim trošiti riječi. Tu se radi o elementima koji žive kao parazitski organizmi na domaćinu. Sišu mu krv, uzrokuju mu stalnu nervozu i osjećaj neugode. Za drugačiji način življenja oni ne znaju, kao što su i sada nesposobni reagirati u ovakvoj situaciji. Nemaju znanja, volje, a što je najgore ni Hrvatska im ništa ne znači. Dakle, suvišno je o njima i govoriti. Za Hrvatsku ne postoji nikakva alternativa jakoj nacionalnoj državi. Naravno, izraz nacija uključuje sve građane Republike Hrvatske, samo što nekih etničkih manjina treba razviti osjećaj nacionalne pripadnosti i ljubavi prema Domovini u kojoj žive stoljećima. No, to je posebna priča. Solidnim rezultatom na lokalnim izborima „Neovisni za Hrvatsku“ uspjeli su pokopati sami sebe. U Zagrebu je uspostavljena kompromitirajuća suradnja s Milanom Bandićem a odmah je započela i politička trgovina. Doslovno preko noći svi ideali su nestali. Sa Svetica je potjerano tisuće sportaša, rekreativaca i građana. Ugovor o gradnji nogometnog kampa je prvo potpisan između grada i HNS-a a onda se kao realizator projekta pojavila novoosnovana tvrtka. Nema transparentnosti, i opet se mulja i petlja na sve strane a Hasanbegović i Esih uopće ne reagiraju na čitav niz nepravilnosti. Umjesto stvarnim sadržajem, oni se bave formom. Gradska uprava, na čelo s gradonačelnikom Bandićem vuče za sobom afere čiji bi se konačni iznos mogao mjeriti i sa aferom „Agrokor“. Nedavno mi je skrenuta pozornost na gradsko naselje Sopnica „Jelkovec“ a pitanje koje se postavlja je, tko je pravi vlasnik? Usudi li se Hasanbegović postaviti ovo pitanje? On se izgleda u svemu tome pogubio, a nije iznio ni jasan stav oko Agrokora. Podbacio je na lokalnoj i nacionalnoj razini i time nanio veliku štetu političkom potencijalu hrvatske desnice. Zauzeo je prostor, koji ne zna, ili nije sposoban koristiti za dobrobit zemlje. Za svakog političara koji ima ambicije postati lider nacije važna je vještina mjerenja pulsa naroda te razumijevanje njihovih stvarnih problema i briga. U trenucima dok Hrvatsku trese slučaj „Agrokor“ Hasanbegović se svađa oko povijesne uloge Ive Lole Ribara. Takvim postupkom, sam je sebe sveo na lokalnog političara koji nema nikakav doticaj sa stvarnošću. Hrvatskoj uistinu treba jaka desnica, ali ne i desna elita kojoj zapravo pripada Zlatko Hasanbegović. Marin Vlahović/Dnevno.hr