“Hrvatska zajednica” u Pittsburghu protiv Škore!!!!

10.08.2019. 10:41:10

[caption id="attachment_132122" align="aligncenter" width="450"] Love at first sight[/caption] Caveat emptor - vendere fumum! - Oprez kupci - prodaje se dim! ‘Hrvati su jako čudan narod. Imamo više izdajica nego cijela Europa zajedno, nu s njima postupamo na čudan način. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju kao najveće nacionalno bogastvo’, davno je zapisao Antun Gustav Matoš. “Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović dala je opširni blagdanski intervju Jutarnjem listu povodom proslave Oluje i Dana domovinske zahvalnosti, a nama je za oko zapelo sjećanje na 1995. godinu i Miroslava Škoru.Na pitanje sjeća li se Miroslava Škore iz vremena kada su oboje bili u diplomaciji, Grabar Kitarović je odgovorila: - Da, sjećam se da je došao iz SAD-a i da su Gojko Šušak i hrvatska zajednica u Pittsburghu bili protiv njegova ulaska u diplomaciju. Jako dobro pamtim to predvečerje kad je došao u ured zamjenika ministra koji nam je rekao da će ga za utjehu poslati u Pečuh kao generalnog konzula. Bez dana radnog iskustva u diplomaciji, kazala je Grabar Kitarović. Autoru ovog teksta poznata su pisma ( osobno ih je vidio još 1995. ) koja su iz hrvatske kulturne zajednice Pittsburgha stizala u Zagreb, a odnosila su se na obitelj Škorine supruge koja, blago je reći, nije podržavala hrvatsku samostalnost….”, piše Marko Marković na svom portalu Maxportal. Je li Gojko Šušak, koji kao ministar obrane po svim pravilima nije mogao određivati tko je a tko nije podoban za diplomatsku službu, nešto takvoga rekao vrlo je upitno. Posebno kada to navodi osoba kojoj se malo toga može vjerovati, a Šušak nije živ pa nema bojazni da to opovrgne. A tko je ta “hrvatska zajednica” u Pittsburgu s kojom se Škoro za vrieme svoga boravka “nije htio družiti” djelomično sam prije nekoliko godina opisao na Hrvatskom informativnom radiju u Torontu: - Ne znam je li hrvatski narod kroz svoju poviest u svojim njedrima odgajao više izdajnika od drugih naroda, ali vjerujem da je od dolaska u svoju današnju postojbinu do dan danas imao mnoštvo onih koji su iz raznih pobuda uvijek bili spremni stupiti u službu neprijatelja svoga naroda. Uvijek ih je bilo svih vrsta, boja i profesija, ali nikad ih nije bilo toliko koliko u zadnjih stotinjak godina. Na primjer, do početka 20. stoljeća nikad nismo imali toliko “učenih” izdajnika koji su hrvatski narod svijestno gurali u propast, istodobno tumačeći kako mu tom svojom izdajničkom rabotom čine veliko dobro. Sjetimo se raznih Trumbića, Supila,Meštrovića,Kljakovića i drugih samopozvanih lidera nekadašnjeg “Jugoslavenskog odbora”. Sjetimo se i njihovih krvavih slijedbenika poput Grge Anđelinovića, brata djeda Vesne i Zorana Pusić. Sjetimo se i onih poput Mačeka i njegovih drugova koji su poslije podmuklog ubojstva hrvatskih zastupnika na čelu s Stjepanom Radićem opet dragovoljno sjedili u Beogradskoj skupštini iako je Radićeva posljednja poruka bila - Nikad više u Beograd. Poput onih iz Jugoslavenskog odbora i Mačekova skupina je otišla u Beograd s “dobrim namjerama”, s namjerama s kojima je kako reče Samuel Johson popločan put do pakla. Maček koji je kao dopredsjednik jugoslavenske velikosrbske vlade bez imalo sustezanja podpisao pristup Jugoslavije Trojnome paktu kako bi je time zaštitio od napada snaga Sila osovine. I poslije tkzv. Beogradskog ( ustvari engleskog ) puča bio je spreman podpisati i pakt s Velikom Britanijom, ali kad su poslije tog puča Sile osovine napale njegovu Jugoslaviju, ne jednom, nego tri puta je odbio ponudu njemačkog poslanika dra Edmunda Weesenmayera da proglasi slobodnu Hrvatsku državu i da bude njen prvi predsjednik. Sve je to, kako je jednom izjavila njegova supruga, radio za to “kaj je bil mirovnjak”. Ali najrazličitije vrste izdajnika u hrvatskom narodu prouzročio je jugokomunizam. Neki stalno tvrde da je postojao nekakav “hrvatski” komunizam, što nikako ne drži vodu jer u prvim redcima svog statuta boljševički stil komunizma (a nikakav drugi nije ni postojao ) negira postojanje nacije. Nu pošto jugoslavenstvo nije bilo nikakva nacionalnost nego, kako se to danas lijepo na “srpskohrvatskom” kaže, regionalnost, mogao je postojati samo jugoslavenski komunizam, a to je ustvari i bio i tako se je i nazivao. Stoga, nikako i nikada nije postojao nikakav ruski, srbski, slovenski, hrvatski i bilo čiji drugi nacionalni komunizam pa tako ni Titov, ni Hebrangov, ni ničiji drugi komunizam nije nikad bio niti je mogao biti hrvatski nego samo i jedino kao jugoslavenski ogranak boljševičke komunističke Internacionale. Jedan od najgorih među ovima bio je bosansko-hercegovački fratar Bosiljko Bekavac. Stigao je u Ameriku negdje 1953. g, ali nikad nije kao svećenik djelovao u nijednoj hrvatskoj župi, jer kao poznatom izdajniku suradniku najprije OZN-e i kasnije UDB-e u onim za hrvatski narod najcrnjim vremenima odmah po završetku 2. svj. rata, nije se usudio pokazati svoj izdajnički obraz pred dielom domoljubnog diela hrvatske emigracije. On je za članstvo “Hrvatske Bratske Zajednice” svoje đavolske liturgije služio u stranim crkvama. Kad bi dolazio među Hrvate, onda bi to uvijek bilo među one stare pečalbare, članove HBZ-a koje je jugo-agitprop davno pretopio u nekakvu novu otupljenu hibridnu jugo-hrvatsku sivu masu poput one koju je pok. dr Mile Budak nazvao govedovcekoze. Pokrovna organizacija tih većinom starih emigranata koji su robovali po rudnicima Pennsylvanije, Kentuckija i West Virginije, Ohia i drugih, njihovog potomstva rođenog u Americi i novih jugoslavenski orientiranih imigraanata bila je Hrvatska Bratska Zajednica sa sjedištem u Pittsburghu. Pošto u ona vremena, u drugoj polovici 19-og i početkom 20-og vijeka, ti naši jadni doseljenici nisu imali nikakva, pa ni ono najosnovnije (pogrebno) osiguranje, a mnogi od njih su mladi umirali, od eksplozija plina, zatrovanja ugljenom prašinom, prilikom urušavanja rudnika i raznih drugih nevolja, ulaganjem svojih teško zarađenih ušteđevina osnovali su neku vrstu osiguravajućeg zavoda koji će u slučaju smrti pokrivati barem dio njihovih pogrebnih troškova. Tako je u Pittsburgu u državi Pennsylvania 1894. g. utemeljena Hrvatska Bratska Zajednica. Nu kao i sve drugo što je imalo hrvatski predznak ubrzo je došlo pod udar jugoslavenske promičbe. Tako je bilo i s ovom organizacijom. Poslie stvaranja stvaranja tzv. Jugoslavenske države kontrolu nad ovom organizacijom preuzeli odnarođeni tipovi, notorni jugofili. Jedan od njih bio je John Badovinac. Njegovim dolazkom na kormilo ova organizacija je postala centralno stjecište najprije jugoslavenstva, a onda jugoboljševizma radi čega su je svi domoljubni Hrvati nazvali sedmom republikom SFRJ-a. Njezino glasilo “Zajedničar” postalo je američka filijala “Borbe”, “Ilustrovane Politike”, “Slobodne Dalmacije” i drugih jugoboljševičkih novina. Tu je druga fratra Bosiljka Bekavca čekalo unaprijed pripremljeno mjesto gdje je 1962. postavljen za glavnog urednika toga glasila. Bosiljko Bekavac rođen je u Obrenovcu kod Konjica 1906. g. Zaređen je za svećenika 1935. Služio je u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima: Fojnica,Kreševo,Osova,Kiseljak. U onim groznim poratnim godinama ( 1945. - 1949. ) na zapovijed OZN-e najprije je postavljen za gvardijana u Kreševu, a kad je tu završio svoj izdajnički posao, premješten je za župnika u Kiseljak. U to doba u planinama oko Fojnice , Kreševa i Kiseljaka krio se velik broj hrvatskih vojnika “križara” koji se nisu povukli s Hrvatskom vojskom prema Austriji u svibnju 1945.,nego su ostali iz hrvatskih planina nastaviti borbu protiv omraženog okupatora. UDB-a je znala da su ovi gerilci u svim okolnim mjestima imali velik broj jataka i suradnika. Kako je poznato svi ti ljudi bili su revni katolici koji su čvrsto vjerovali u neoskvrnjenost Katoličke crkve, dostojanstvo i vjernost njenih svećenika, a posebno u zaštitu svetinje tajne izpovijedi. To su djelatnici bivše Ozne , sada Udbe vrlo dobro znali. Kako su u svim slojevima društva, pa tako i među svećenstvom, imali mali ali odani broj svojih simpatizera, odmah su se potrudili da pomoću jednog od njima najvjernijeg suradnika skuju dobro kamuflirani plan u koji nitko neće posumnjati. I za to su odmah za gvardijana u Kreševu postavili svoga najvjernijeg suradnika Bosiljka Bekavca. Može se u bezkraj nagađati iz kojih razloga je Bekavac kao fratar stupio u službu antikrista i njegovih najkrvoločnijih dželata, masovnih ubojica njegovoga naroda, ali kad se pogleda na njegove strašne zločine, na koncu se mora doći do zaključka da on to nije učinio ni radi novca, niti radi privrženosti boljševičkoj ili bilo čijoj ideologiji, nego za to što je od svoga rođenja njegova duša bila u vlasništvu sotone. Da je to jedini mogući razlog posvjedočiti će samo nekoliko njegovih zločina izdaje. Navodim samo nekoliko, jer za opisati sve njegove zločine potrebna bi bila debela knjiga. U planinama oko Kreševa djelovala je tada dosta brojna grupa križara na čelu s Antom Brkljačićem i Stjepanom Šimićem. Bekavac je s njima uzpostavio vezu i ugovorio da dođu na sastanak u njegovom stanu s “predstavnicima križara koji su tajno došli iz inozemstva”. I ubrzo jedne tamne noći Brkljaćić je s još trojicom križara došao na taj “sastanak”. Tu ih je već čekao Bekavac s još četiri osobe u fratarskim habitima. Prije ulazka u sobu gdje će se održati “sastanak” Bekavac je naredio križarima da sve oružje koje kod sebe imaju moraju ostaviti u jednoj sobi u predvorju koja će po tom biti zaključana. Bekavac im je obrazložio da je to za to ‘jer Crkva ne dozvoljava da se bilo kakvo oružje unosi u posvećene prostorije’. Moglo bi se pomisliti kako to da su ti iskusni ratnici tako lako pali u tu obmanu, ali onaj tko se imalo razumije u vjernost i odanost bosansko-hercegovačkih Hrvata svojim fratrima koji su kroz 400 godina turske okupacije s krunicom u jednoj, a s sabljom u drugoj ruci u tim zemljama branili - i obranili, vjeru Kristovu, fratara koji su uvijek bili spremni za tu svoju, i svoga naroda, vjeru časno poginuti, može to lako shvatiti. U drugim “posvećenim” sobama župnog stana bila je skrivena naoružana grupa udbaša koji će na ugovoren znak skočiti u pomoć Bekavcu i drugovima. Tako je i bilo. Kad se poslije izvjesnog vremena društvo malo opustilo, Bekavčevi “fratri” su odjednom izpod svojih haljina izvukli oružje i bacili se na Brkljačića i njegove križare. Nu kao hrvatski ratnici križari su tijekom rata bili navikli na borbe ‘prsa u prsa’, pa je došlo je do ljute bitke, ali Bekavac je odmah dao znak drugim udbašima koji su s oružjem nahrupili u prostoriju. Križari su bili svladani. Nu u šumi je ostala glavnina križarskih snaga na čelu s hrabrim Šimićem. U to doba u gornjem dijelu župnoga stana stanovala du dva udbaša. Narod za to uobće nije znao. Iz toga stana skoro svake noći čuli su se jauci i krikovi ljudi koje su ovi udbaši mučili. Kad su se neki župljani radi toga obratili Bekavcu on im je odgovorio da se radi o nekim duhovima koji se tu javljaju. Da bi se dočepali Šimićeve grupe Bekavac je u svoj đavolski stan namamio Šimićevu zaručnicu Dragicu. Tu su je strašno mučili, a onda odpremili u Sarajevo, gdje je na kraju umorena. Prije smrti Dragica je nekako uspjela na zidu ćelije napisati tko je zapravo Bosiljko Bekavac. Po nalogu Udbe Bekavac je na kratko vrieme otišao u šumu, kako bi “izpovjedao” križare. Tako je uhvatio vezu s Šimićem. Jenog dana nagovorio je Šimića da se s njim odveze u Sarajevo radi nabave novijeg oružja i streljiva. Na putu u blizini Alipašina mosta bila je postavljena udbaška zasjeda. Kad su se približili zasjedi Šimić je osjetio da tu nešto nije u redu i pokušao izskočiti iz auta, nu Bekavac se bacio na njega i u nastalom hrvanju zadržao ga nekoliko minuta dok su stigli udbaši. Šimić je tada teško ranjen i uhvaćen. Od tada Šimiću se zameo svaki trag. Poslije hvatanja Šimića, UDB-a je s pomoću Bekavca uhvatila još 24 člana njegove grupe, a trojica su uspjela pobjeći u Zec planinu u grupu Pere Bilića. Kasnije je i ta grupa odkrivena i u krvavoj borbi sva izginula. U džepu mrtvog Bilića udbaši su našli popis križarskih jataka. Među prvim jatacima bio je “fra” Bosiljkov stric, Andrija Bekavac. Odmah je uhićen i odveden u Konjic gdje je čriri dana kasnije nakon neopisivih mučenja izdahnuo. Poslije toga nastala su masovna uhićenja i razseljavanja. U selu Zagorci ostala je još bila samo studentica Marica Hočevar. Bekavac je poručio da je dovedu u njegov župni stan kako bi je poslao u Đakovo kod časnih sestara. Čim je došla u Bekavčev stan došli su udbaši, svezali je i odveli u Sarajevo gdje je odmah, bez ikakva suđenja ubijena tako da ne bi uspjela odati Bekavca. Ovo su samo neki od zločina Bosiljka Bekavca koje je počinio u 8 godina svoje idajničke službe krvnicima svoga naroda - i svoje bliže rodbine. Kako svemu pa tako i svakom zlu mora doći kraj, narod je 1953. napokon saznao za Bekavčeve zločine. Znajući da su mu, ostane li u njegovoj Jugoslaviji, dani odbrojeni zatražio je pomoć svojih udbaških vođa koji su ga 23. svibnja 1953.,pod izlikom da ide kod svoga strica, istoimenog fratra, odpremili u “Hrvatsku” Bratsku Zajednicu u Pittsbughu, gdje je do svoje smrti kao urednik “Zajedničara” i ideološki guru “zajednice” koja je bila hrvatska koliko i Orjuna. Kad samo pomislimo na sve ove “naše” današnje diplomate s jugoslavenskim pedigreom nitko pametan ne može posumnjati u to da su “hrvatske zajednice” poput ove određivale tko treba biti primljen u diplomatski kor Republike Hrvatske a tko ne. Za to, vi hrvatski glasači prije nego odredite kome će te na idućim izborima dati svoj glas sjetite se ovih “diplomata”. Sjetite se i Kolindinog prkosnog obećanja da će vam, ako dobije na idućim izborima, opet u Zagreb pozvati Aleksandra Vučića. Za Dom Spremni ! Zvonimir R. Došen

Autor: