„Vodite ovu ustašku gubu, pobijte ih kao pse, zakoljite i bacite! Ako ste pobili onih 8 hrvatskih policajaca, pobijte i ovu dvojicu, ‘ajde što čekate, pobijte ih!“. A onda je netko od četničkih zlikovaca dometnuo kako bi možda ipak bilo pametnije da ih ostave na životu i razmijene za zarobljene pripadnike srpske paravojske. Bio je to trenutak u kojem cijeli život visi o tankoj niti. O niti koju svojim krvavim prstima plete zlotvor iz samog pakla, ratni zločinac koji je u ime propale državne tvorevine ubijao i mučio hrvatske branitelje i policajce, protjerivao civilno stanovništvo, palio i pljačkao njihovu imovinu na potezu od Knina, Benkovca i Gline. Riječ je o Draganu Vasiljkoviću, poznatijem kao kapetan Dragan. Suđenje Vasiljkoviću prati i predsjednik splitske podružnice Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Ivan Turudić, jedan od dvojice branitelja s početka ove priče koji su trebali biti “zaklani i bačeni kao i oni prije njih”. Bliski susret Vasiljkovića i Turudića dogodio se 30. kolovaza 1991. na Šamarici, planini u prstenu Petrinja, Dvor, Glina i Kostajnica s koje se nadziralo područje Banije.  Prisjećajući se tih dana Turudić je u razgovoru za Trogirski portal rekao kako je bio siguran da će ga ubiti, kao što su prije njega ubili i osam hrvatskih policajaca. „To je uostalom tražio Vasiljković. Ranjenog su me zarobili, bio sam izmrcvaren od batinanja, izložen psihičkom i fizičkom zlostavljanju . Četnici su me tukli štapom za čišćenje bestrzajnog topa. Na meni i mom suborcu Jakloviću lomili su biljarske štapove. Kad se pojavio kapetan Dragan među njegovim podređenima odmah je nastao tajac, svi su se pred njim smanjili,  bilo je jasno da je on gospodar života i smrti.`Ubijte tu ustašku gubu, zakoljite ih i bacite´, vikao je Vasiljković, ali je netko od njegovih podređenih predložio da bi nas ipak mogli razmijeniti. Tako smo spasili živu glavu, ali mučenje i zlostavljane  nismo mogli izbjeći. Razmijenjen sam nakon šest mjeseci  zatočeništva u logoru u Glini“, prisjeća se Turudić, dodajući kako je najbolnija slika, koju nosi u svom sjećanju, ona kad ih četnici zarobljene vode kroz okupirana područja, a mala djeca, nagovorena od svojih majki, s noževima nasrću na, kako su ih pogrđivali, “ustašku gubu”. Osim Boga, tom  ratnom zločincu sudit će i pravosuđe zemlje koju je htio pokoriti. A to je ona jedina i prava satisfakcija na koju već četvrt stoljeća čekaju njegove žrtve.