Hrvatski političari kao Ivica i Marica

01.12.2018. 17:07:16

Vrijeme u Hrvatskoj između bure i juga, maglovito kao što se priliči na obljetnicu Stjepana Radića, od čijih su govora i djela medijima poznate samo guske u magli, pa su se i one od silne uporabe nekako istrošile. Ali da su ostale u svijesti, jesu, a jesu li što pomogle u onim vremenima južnoslavenskih tlapnja? Nisu. Nije se istrošio pojam “južni Slaveni” nego je i dalje u svakodnevnoj uporabi. Ne sjećam se tko je postavio pitanje zašto ne postoji pojam “sjeverni Slaveni”, ali tko god bio, pametno je upitao. Južnjaci su po ilircima Iliri, po Gaju i njegovim iluzijama, dotično svi su južni Slaveni jedan narod ilirski – zarazio je time (privremeno) i Kukuljevića: nedavno je na jednom od programa HTV-a bila prikazana snimljena drama “Juran i Sofija” odigrana 1989. pod zidovima zagrebačke katedrale, s Enom Begović u ulozi Sofije. Bio sam tada u publici, u vrijeme kada smo dizali hrvatsku samosvijest i preokret se nazirao, pa je i stara, romantična drama o pobjedi Hrvata pod Siskom trebala poslužiti rečenoj svrsi, ali me je i onda zasmetao “ilirski narod”, premda sam znao u kojem je povijesnom kontekstu konstruriran, a niti su Gaj i njegovi mogli znati (a znakova je bilo) kamo bi tlapnja mogla odvesti u budućnosti. U trenutku kada je stvorena SHS hrvatski su se političari ponašali kao mala djeca koja su samo htjela pobjeći od jedne maćehe, bečko-budimske, uopće ne misleći kako će im biti kod druge, beogradske, te su se našli u položaju Ivice i Marice, dječice koje je vještica strpala u kavez. To je sva priča o devetsto osamnaestoj, ispričana na ovaj način pogodna je za niži uzrast školaraca koji još ne mogu pratiti učene povijesne rasprave, prošastih dana plasirane i u obliku novinskih feljtona. No dok su se Ivica i Marica snašli i oslobodili, Hrvati su samo na trenutak ponešto prodisali, ali u novim ratnim okolnostima i pod totalitarnim režimom koji je hrvatsku državu, priznatu od 86 zemalja, prokockao za četiri godine. A onda opet u jugoslavenski kavez, i to komunistički, totalitarni. Zašto to pišem, i još ovako infantilno jednostavno? Vjerojatno vam je jasno: zato što se mnoge guske i gusani ni dan-danas nisu vratili iz magle, zato što i danas s njima imamo posla, a za dvonožne pernate ptice vrlo su dobro organizirani, pa i u slobodnoj i navodno demokratskoj Hrvatskoj pronose jugoslavensku ideju, na dobrim su položajima, vladaju većinom medija, a one četiri ratne godine Nezavisne države Hrvatske rabe kao malj za vještice, te uvijeno ili otvoreno nameću hipoteku hrvatskom narodu, kao i u vrijeme komunizma, provlačeći stalnu i podmuklu tezu da je RH u užasnoj opasnosti od povratka u stanoviti oblik NDH. Tezu o fašizaciji Hrvatske, do sada uglavnom rabljenu za domaće potrebe, u zadnje su vrijeme internacionalizirali, nalazeći saveznike u njima sličnim tipovima raspoređenim po Europama, neupućenim ili zlonamjernim. Hrvatska državna vlast je toliko uplašena da ne zna što bi, umjesto da reagira kao mi iz početka devedesetih, kao Tuđman, kao pokret kojemu je pripisivana ista opaka teza, u vrijeme kada je srbizirana jugoslavenska vojska ponešto oklijevajući, spremala puč i napokon se stavila na raspolaganje Miloševiću, a podmetanja o ustašoidnosti nove vlasti u Hrvatskoj uzimala kao gorivo. Iste optužbe, ista proizvodnja straha kod malodušnijih Hrvata koji su na najteže načine bili naučili kamo bilo kakav otpor jugoslavenskim gospodarima života i smrti vodi, uz kriku i viku onih Srba koji su hrvatsku samostalnost proglasili svojim zatorom, uvježbani već godinama da tako čine i govore na skupovima, umreženi odavno u velikosrpski plan. Ono što se događalo prošastih dana, dobro je tempirano. U dane kada su se Hrvati prisjećali Vukovara i Ovčare, Škabrnje, Lovasa, stratišta u Podunavlju i Srijemu, u Dalmaciji, pojavilo se izvješće pučke braniteljice (kojega puka, zaboga?) Lore Vidović, kadra iz provincijalnog SDP-a. Izvješće o ustašizaciji Hrvatske, bez ikakve sumnje sinkronizirano s pupovačkim krugovima i sklonim medijima. Poruka jest: samo se vi, Hrvati, šećite u kolonama i postavljajte vijence vojnicima i civilima iz devedesetih, mi ćemo promatrati i podsmjehivati se, pričati o građanskom ratu i protiv Deklaracije o Domovinskom ratu, predlagati da bude što manje kolona itd., ali ćemo vas usput istoga trena vratiti u četrdesete prošloga stoljeća gdje nam je sigurno utočište za sve klevete protiv hrvatskoga naroda u cjelini i prokazati vas kao nastavljače i poklonike. O izvješću me je preko svojih novina izvijestila vrlo radosna Slavica Lukić, a dan poslije Boris Vlašić koji je “ukazao na bitne točke programa” i još malo proširio tekst da bude uvjerljiviji. Naslov: “Kako nam je Lora Vidović objasnila da smo zemlja koja mrzi”. Pa je krenuo, a od koga bi, od Tuđmana. Zatim se odmah, da bi ostao na predsjedničkoj razini, očešao o Kolindu Grabar Kitarović jer je maknula Titovu bistu “zbog kojega može biti sretna slušati himnu”, čime je, veli analitičar, dala signal da se mogu uništavati i druge biste i spomenici. Kao grijeh uzima podatak da Hrvatski sabor ne propušta obilježiti Bleiburg, pa se opet vraća na predsjednicu koja ne čuje povike na stadionu i time daje ustaštvu legitimitet. I poantira: tada legitimitet dobivaju ustaške metode, protjerivanje, proglašavanje manje važnima, nebitnima. I nadalje mu je Kolinda meta: “takvima (nevažnima) postaju i oni koje je poslala van”, to jest ljude koji odlaze tražeći posao “vani”. U svoj raspjevanosti novinar nema granica, ustašluk je i sprječavanje ilegalne migracije, promjena definicije braka, “prozivanje na satovima vjeronauka”, pa čak i zabrana (?) cijepljenja. Svi su odgovorni, od Tuđmana nadalje da “zemlja postane ružna, da bude zemlja o kojoj se govori s grimasom gađenja, jer smo zemlja koja tolerira ustaštvo.” Cijela opisana usklađena akcija, plus “pismo manjina” kojim se traži očitovanje od Vlade, ne može se nazvati državnim udarom, ali može udarom na državu. Ili možda samo sitnim denunciranjem, ili najbolje – širenjem lažnih vijesti, što spada ili će spadati pod udar zakonskih sankcija. I kako onda ne bi ne samo beogradski tabloidi i pretežiti dio srbijanskoga puka, kao i političari, govorili o Hrvatima kao ustašama, kao što ih zvali i onda kada su četnici ubijali hrvatske žene, djecu i branitelje u vrijeme srpske agresije, kako ne bi kada im iz Zagreba stiže potvrda. Firma. I ne samo iz medija, nego, eto, s “visokog položaja” u hrvatskoj nomenklaturi, što mjesto pučke pravobaraniteljice otprilike i jest. One iste čija su izvješća već odbijana u Saboru, ali je i nadalje ostala. Znamo i zašto. Kao što rekoh, navodna ustašizacija Hrvatske se internacionalizira, i to je novi momentum, takoreći, od Austrije do Australije. Već je zadnja komemoracija na bleiburškom polju dala naslutiti kamo stvari vode, a sada je slutnja i potvrđena. Ima li Hrvatski sabor, pokrovitelj komemoracije, neki vanjskopolitički odbor, imamo li ministarstvo vanjskih poslova koji će strancima objasniti da je riječ o sjećanju na stotine tisuća Hrvata ubijenih u komunističkom genocidu 1945., a ne o proslavi ustaškoga režima? Nemamo. Zato imamo (“vanjskopolitičko”) povjerenstvo za praćenje srbijanskoga pravosuđa “u okviru ispunjavanja mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju Srbije EU” koje se jednostavno zamrznulo i ništa ne radi, a Beograd se izruguje, imamo vanjskopolitičku ministricu koja se s tim ne zna nositi, a i u sukobu interesa je jer je bila savjetnica istoj toj Srbiji…. No, vraćam se na internacionalizaciju, premda nisam otišao daleko: ljudi koji su na popisu u Pupovčevom biltenu ili na nekom drugom nepoznatom, sve više imaju neprilika s dobivanjem viza, što znači da su mnoge zemlje, vizne takoreći, alarmirane i već imaju svoje popise u službama na aerodromima pa ne puštaju u zrakoplov “opasne tipove” iz Hrvatske. Što rade odgovarajući resori u hrvatskoj državnoj vlasti da to spriječe? Za sada ne vidim korake. Optimisti su već povjerovali da su ta vremena iza nas, ona, recimo, kada je Kanada uvela formulare za dobivanje vize, u kojima se od tražitelja zahtijevalo da napiše u kojoj je postrojbi Hrvatske vojske bio i gdje je bio (da nije možda bio u izmišljenoj bitki Kanađana i Hrvata, za koju su mnogi dobili odličja). Ili državnoj vlasti i premijeru odgovara takvo stanje, jer se zabavljaju kada kritičar s desnice ima teškoća, a i sami se sve češće obrecavaju na saborske zastupnike koji im nisu po volji, kao Plenković na Brunu Esih, s vrlo jasnim aluzijama. Namjerno ili ne, takvim postupcima neizravno daju legitimitet piskaranjima u stilu B. Vlašića i izvješćima Lorinim, distanciraju se od desnice, kriminaliziraju je svisoka u ime navodnoga desnog centra ne bi li stekli simpatije Novosti, Novog lista i sličnih – desnicu koja nije ništa drugo do glas naroda kojemu je preko glave da ga se vrijeđa s pozicija protuhrvatskih ili kunktatorskih, da se osjeća kao da je i nadalje u jugoslavenskim okvirima i mora dobro paziti što govori, ne skretati s linije, ne zahtijevati da se referendumima mijenjaju stvari koje vlast ne želi promijeniti, pa i kada je u pitanju nešto važnije od rezanja rogova jadnim kravama. Kada sam nedavno pisao da se ništa nije promijenilo, i da smo opet na neki način u SR Hrvatskoj, mislim da sam bio u pravu. Što ne znači da sam malodušan ili razočaran, jer mi je jasno da je riječ samo o nelagodnoj fazi koja će brzo biti prevladana. (Jaspers: “Svaki čovjek je odgovoran za način na koji se njime vlada.”) A drski napad na predsjednicu znak je i za početak kampanje koja će, kao i euroizbori, obilježiti godinu koja dolazi i u kojoj Kolinda ne odlazi. Ova godina nije bila izborna, ali je bila izbornička (Z. Dalić), barem, znači, u športu trijumfalna zahvaljujući talentu i borbenosti hrvatskih nogometaša, kojima su se upravo pridružili i tenisači. Svijet se divi, pita se tko je ta Hrvatska. Ako pita vlašiće, bit će zapanjen odgovorom da je to ružna zemlja o kojoj se govori s gađenjem.

Da nije bilo priglupih hrvatskih političara

Posjet hrvatskih biskupa Vatikanu nije bio samo formalni ritual, svašta se iz njega moglo pročitati, a i čitalo se. Papa Francisco i sam pridonosi internacionalizaciji o kojoj sam govorio, odugovlačenjem kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, a na izravan upit kada će, odgovorio je da se nada. Pa se hrvatski kler i hrvatski narod nadaju, a što će. Ionako je Ivan Pavao II. rekao da su Hrvati narod nade, te se eto nadaju. Piskarala i u tomu vide svoj trijumf, nešto, znači, nije u redu s tim Stepincem kada Argentinac toliko oklijeva, ima tu nešto što on i SPC znaju, a mi ne znamo. A što to oni znaju a mi ne znamo, ne znamo. Ili oni ne znaju tko je usred ponizne Europe okupirane nacistima, jedini javno govorio protiv nasilja i rasizma, dok su drugi šutjeli. A još je mnogo toga Stepincu u prilog, puno manje u prilog Franciscu koji je u opasnosti da ga se uvede u napast i počne sličiti Jakovu Blaževiću. O toj Europi koju sam spomenuo pisao je njemački filozof i antinacist Karl Jaspers u knjizi “Pitanje krivnje” i, ne dovodeći u sumnju tko je započeo rat u kojemu su stradali milijuni i tko je činio zlodjela uključujući holokaust, usput podsjetio na nekoliko poraznih činjenica u držanju Zapada prema nacistima prije izbijanja rata: da su sve države priznale Hitlerov režim, da su se sjatile na Olimpijadu trideset šeste u Berlinu, da je Francuska tolerirala Hitlerovo zaposjedanje Rajnske oblasti i da je Churchilleovo otvoreno pismo Hitleru objavio “Times” trideset i osme, a u njemu piše: “Ako bi Englesku snašla nacionalna nesreća usporediva s nacionalnom nesrećom Njemačke iz 1918., molio bih Boga da pošalje čovjeka sa snagom Vaše volje i duha.” Iz Hrvatske takvih pisama nije bilo. Iz Srbije je bilo divljenja (Velimirović). A da 1918. Wilsonova ideja o samoodređenju naroda nije sabotirana pa nas je snašla nacionalna nesreća, i da nije bilo priglupih hrvatskih političara, ne bismo se našli u karađorđevićevskoj Jugoslaviji, ne bi bilo srbijanskoga terora i ne bi bilo potrebe za ustašama, jer protiv koga bi trebali ustati? Da Zapad nije tako blagonaklono gledao na Hitlera i nacizam, dopuštajući čudovištu da naraste, da je krenuo svim silama i možda zapriječio rat, Banovina Hrvatska mogla je mirnim putem postupno prerasti u samostalnu hrvatsku državu. Glede Očenaša, papa je u pravu. Neke riječi su izgubljene u prijevodu, riječi koje su naraštaji i naraštaji katolika, kršćana uopće pa i bosanskih krstjana, ponavljali bez provjere. Sada moramo učiti da naučene riječi “ne uvedi nas u napast” nisu točne jer Bog nikoga ne uvodi u napast niti napastuje, nego treba reći “ne prepusti nas napasti”. Što je i opet pomalo bogohulno, jer zašto bi Bog uopće razmišljao o tome da nas prepusti ili ne prepusti napasti. Ili je bio u napasti da nas prepusti, pa je odolio. Dao nam je slobodnu volju da se sami prepustimo napasti, što smo uglavnom i učinili.

Hoće li Kukuljević Sakcinski biti proglašen prvim ustašom

Dosta puta smo čuli od raznih redatelja i ne samo od njih, da vole glumce. Vrlo općenito. Ja volim glumce i glumice koji dobro glume, one koji glume da glume – ne volim. Imamo sjajnih glumaca, imali smo ih i imat ćemo, hrvatsko glumište živi i obnavlja se usprkos producentima i režiserima koji ih odvlače u mračni hintergrund privatnih bolesnih opsesija ili u pomodnosti postdramske koje vode u pakao besmisla. Svršetak godine se bliži, glumci su među prvima birali najbolje na svečanosti u HNK, odnosno njih su birali, a jesu li nominacije i pobjednici baš točno izabrani, u nekim slučajevima ostaje sumnja. No treba reći da je ove godine dodjela priznanja glumcima i predstavama bila nešto manje dosadna nego inače, nešto profesionalnije priređena, ali ono što je ostalo isto jest obraćanje pobjednica i pobjednika publici. S manje iznimaka, nagrađeni su izgovarali rečenice nedomišljene i ponekad zamorne, ponekad afektivne i preglumljene. Dobar je bio izbor pjesama, redom hrvatskih i čuvstvenih. Na kraju, vraćam se kao i obično na početak i dramu “Juran i Sofija” u kojoj Hrvati idu u bitku s Turcima s riječima “Za dom”. Molim dežurne idiote da postave pitanje tko je dopustio izvedbu 1989., a još više tko ju je pustio u program tv 2018., to više što je Kukuljević Sakcinski ustao u Saboru i progovorio hrvatskim jezikom, pa nije daleko od toga da i on bude proglašem prvim ustašom. Hrvoje Hitrec / Projekt Velebit

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.