Hrvatski vojnik: Neka se dozna istina, da se moji prijatelji nisu zaludu ubili

02.04.2014. 12:35:06

2-4-2014- 12-32-58

Čujemo te noći kako stražar otključava vrata kućice, nekakve ostave za hranu u kojoj su nas držali, po trojicu u jednoj sobici-ćeliji veličine ni dva kvadrata. Sa stražom dolaze nekakvi ljudi, stari između 40 i 50 godina, ne iz logora, civili. Odmah ustajemo, ruke na leđa, glava dolje, okret prema zidu. Ali, ne ulaze k nama. Otključavaju drugu sobicu, izvlače prijatelja, 18 mu je godina... I onda su mu „to“ napravili na hodniku. Toliko je jaukao...Ugarali su mu najprije pendrek, a onda nastavili. U početku osjećate gađenje prema tome, prema svom prijatelju, pitate se kako je to mogao dopustiti. A onda sam treću noć ja došao na red. Kada bi se linija užasa tu mogla zaustaviti, naš sugovornik N.N. (identitet i svi ostali podaci poznati redakciji, op.a.) već bi imao noćnih mora dovoljnih za cijeli život.

Svjedočit ću na sudu

No, to nije bio početak, a ni kraj, spirale zla koja se sručila na njegov život. On je jedan od hrvatskih vojnika, pripadnik HOS-a, koji je sa samo 17 godina preživio agoniju koja je trajala tri i pol mjeseca u koncentracijskom logoru Manjača u BiH, u kojemu je svakodnevno premlaćivan, vođen na strijeljanja i klanja pa vraćan, gdje su mu čupali nokte na rukama i nogama, čekićem razbijali kosti desne ruke „kako više ne bi mogao pucati“, spajali na struju. “Zaradio” je 27 prijeloma kostiju, sedam fraktura lubanje, ne može imati djecu prirodnim putem, a iz logora, iz kojega je krajem 1992. godine pušten u razmjeni, izašao je sa 47 kilograma. Kada je zarobljen imao ih je 80. U Manjaču je prebačen iz logora Omarska. N.N. jedan je od samo šest muškaraca, hrvatskih zatočenika, koji su priznali da su silovani u srpskim koncentracijskim logorima i koji je pristao biti svjedokom u procesu koji bi Republika Hrvatska trebala voditi zbog ratnih zločina u logorima, u njegovu slučaju u Manjači, o čemu je 2012. godine dao i iskaz DORH-u. O silovanjima muškaraca u tim mjestima užasa u nas se javno malo zna. N.N. je zapravo prvi koji je pristao o tome govoriti za jedan hrvatski medij, ali pod uvjetom da podaci o njegovu identitetu, iako je s nama o svemu otvoreno razgovarao, ostanu strogo zaštićeni. Iz teksta smo stoga ispustili i neke informacije koje bi možda više upotpunile priču, ali bi istodobno mogle asocirati na njegov identitet. O tome što mu se događalo do danas ništa ne znaju ni članovi najuže obitelji, ni bivša žena. Njemu samom trebalo je punih 17 godina nakon izlaska iz logora da seksualni zločin koji je doživio javno prizna svome liječniku, dr. Nevenu Henigsbergu iz zagrebačke bolnice Vrapče, i to tek godinu dana nakon što je kod njega dolazio na terapije. N.N. je liječenje od PTSP-a počeo u Zagrebu još davne 1994. godine kod drugih liječnika, kojima nikada ni jednom rječju o silovanje nije spomenuo. Nije mu bilo lako voditi ni ovaj razgovor. Prekidali smo ga nekoliko puta, N.N. je odlazio zapaliti cigaretu, razbijali smo vrijeme drugim temama. - Nisam noćas mogao spavati. Probudio sam se rano. Kad pomislim da ću o tome govoriti, uh...Sigurno će mi sad trebati dva- tri dana da se smirim – ponavljao je. Na Manjaču je te 1992. godine iz Omarske prebačeno četiri tisuće hrvatskih i muslimanskih civila iz BiH te deset HOS-ovaca, među kojima je bio i N.N. Od njih deset, u logoru su nakon zvjerskih mučenja ubijena četvorica, a još četiri N.N.-ova prijatelja oduzela su si život nakon izlaska iz logora, posljednji od njih 2010. godine. - Živi smo još samo nas dvojica, ali moj prijatelj ne da ne želi govoriti o tome što se događalo u logoru, nego ne želi čuti ni riječi o ratu – kaže N.N. Tragedija tih mladića utoliko je veća što su svi u vrijeme zatočeništva bili ili maloljetni ili vrlo mladi, starosti od 16 do 21 godine života. -Ti ljudi koje su stražari dovodili izvana, ti silovatelji, a uvijek su dolazili jedni te isti, vjerojatno su bili nekakvi pedofili, sadisti svakako. Ne vidim kako bi netko mogao to raditi nekome tako pretučenom, krvavom, a još ga pri tom tući. Moja je pretpostavka da su oni stražarima plaćali za to. Sami stražari nam to nisu radili – prepričava N.N. Silovanja se u Manjači nisu događala prvih mjesec dana, tek nakon toga. I to uglavnom noću. Treću noć od početka mučenja došao je red na N.N. Izvukli su ga iz ćelije prvoga, a onda za njim i ostalu dvojicu.

Najgore je prvi put

- Najgore je prvi put. Nakon te noći nas trojica nismo dva dana razgovarala. U toj sobici, u kojoj smo ležali na slami na podu, dobivali smo inače svaka tri dana po pet litara vode i dnevno jednu paštetu i pola šnite kruha za svu trojicu. U noći kad su nas prvi put silovali ostali smo bez vode. Onako pretučeni, krvavi, pomokrili smo se u karnistere i onda taj urin popili. U takvom stanju morate nešto piti – nastavlja N.N. Zlostavljanja su nastavljena sljedeća dva mjeseca, češće u početku, onda svaka dva-tri dana, pa jednom tjedno, a tek zadnjih desetak dana prije izlaska iz logora su prestala. Sadisti su se nad njima iživljavali i pendrecima te osobito nakon “tretmana” strujom. - Postavili bi kamionske akumulatore i klemama spojili za dvije uspravne šipke, za koje bi onda vezali naše ruke. Pustili bi struju, a čovjek bi u takvom stanju doživio nekontrolirane radnje, ispraznili biste sve iz sebe, grčili se, tresli. Onda bi vas skinuli sa struje, a kako ste bili potpuno oduzeti, mučitelji su zaključili da im je lakše silovati vas dok ste u takvom stanju – kaže N.N. Iako borbena karaktera, gonjen željom da izađe van, u jednom je trenutku “pukao”. „Počeo sam pjevati Lijepu našu, iz sveg glasa. Stražari? Ni taknuli me nisu, mislili su valjda ‘pusti ustašu nek pjeva, valjda više nije ni za što’“, prisjeća se N.N. S prijateljima je vremenom počeo razgovarati, pa i o užasima silovanja. - Dogovor je bio, tko god da izađe, nikada nikome o ovome neće ništa reći. Nikada to nećemo spominjati – priča naš sugovornik koji je krajem 1992. godine razmijenjen u Dragaliću između Okučana i Nove Gradiške. Tu u autobusu, dok smo čekali razmjenu, osijedio sam i izgubio dosta kose, kaže. Tri mjeseca nakon izlaska pretučen je u Zagrebu, dodaje, zna od koga. - Prvih godinu dana bio sam mortus pijan svaki dan. Potpuna alkoholiziranost. Dvije-tri godine nitko od nas šest koji je preživio logor nije se viđao ni sa kim, niti smo to željeli. To iz logora duboko sam potisnuo, nisam htio o tome ni razmišljati. Mislite ‘to je sramota’, dogovorili smo se da nikome nećemo govoriti – nastavlja N.N. Ipak, u jednom trenutku odlučio je da ne može ovako nastaviti.

Nesanice i danas traju

- Odjednom sam se trgnuo, znate, ja nisam dao da me to uništi, odlučio sam nastaviti život, to je bila moja opcija. Ne smrt, to mi nikada nije palo na pamet, nikada se nisam htio ubiti. Razmišljao sam, ako sam sve to preživio, onda trebam nastaviti živjeti, ali naravno bez priznanja o tome što se dogodilo. Počeo sam trenirati, trčati, a od 1994.godine potražio sam i pomoć liječnika – priča naš sugovornik, koji je neko vrijeme živio od majčine i bratove pomoći. No, tijelo pamti, pa su ubrzo počele nesanice, nervoze, grčenja tijela. Istovremeno su uslijedile i borbe s državnom administracijom oko (ne)priznavanja prava na invaliditet, koji mu je danas utvrđen u visini od 70 posto, za mirovinu koja mu je dodijeljena tek 2010. godine, a sve te bitke vodi još i danas. U međuvremenu je upoznao ženu za koju se oženio, ali je brak izdržao samo godinu dana. Ipak, novi uzlet njegovu životu dala su djeca koju su on i supruga uspjeli dobiti umjetnom oplodnjom. Nitko od njih o njegovim traumama ne zna ništa. A onda ga je 2008. godine liječnica dr. Vera Folnegović Šmalc kod koje se liječio deset godina uputila na dr. Nevena Henigsberga, a upoznaje i dr. Zrnku Kovačić, iz zagrebačke bolnice Vrapče kojima na terapije odlazi i danas. - Doktor Henigsberg je odmah zatražio sve pretrage, štitnjače, glave i tako dalje, a iz nalaza je bilo vidljivo da sam nesposoban za rad i da moram dobiti mirovinu. O seksualnim zlostavljanjima u logoru nisam mu ništa govorio, ali on je to godinu dana postupno izvlačio iz mene. Navodio me „možete li reći što je još bilo, je li bilo situacija koje niste nikome rekli?“ i slično. I onda sam nakon godinu dana to i izgovorio. Osjećao sam se jako loše, najprije jer sam prekršio obećanje prijateljima, a drugo jer je to vuklo još 101 pitanje doktora – iskren je N.N. Uslijedili su razgovori o tome, a u zadnje dvije godine, kaže on, to je ipak sve manje tema na terapijama. S vremenom su se pojavili i problemi vezani uz erektilnu disfunkciju, nesanice i danas traju, ali N.N. se ne predaje.

Vuče me nagon za životom

- Nemam osjećaj krivnje. Ja nisam kriv za ono što se dogodilo. Trebale su proći godine da o nekim događajima mogu govoriti. Ali, mene vuče nagon za životom. Ne uklapam se u profil luzera, gubitnika. Neću hodati neobrijan, pokazivati da ne držim do sebe – kaže N.N. O tome što je prevagnulo da je odlučio javno progovoriti o zlostavljanju u logoru kaže: - Prošlo je već dosta godina, neka se dozna istina - moji prijatelji nisu se ubili zabadava. Sve ovo što sam rekao, ponovit ću i na sudu. Ne vjerujem da će se nešto drastično promijeniti u društvu, ali možda oni ljudi koji su isto prošli dobiju volju da se malo izvuku iz svojih čahura i počnu normalno živjeti – nada se naš sugovornik, danas na pragu 40. godine života. MARIJANA CVRTILA

Kako provodim dane? Kuham, kladim se...

Kako provodim dane? Ustanem, popijem kavu, dan ranije pripremim što ću taj dan kuhati. Obožavam kuhanje! Odem i do kladionice, ali najviše uplatim dva listića po pet kuna. Igram igrice, poslijepodne obavim trening, trčim i vježbam sat do dva, navečer gledam filmove, odem na internet. Volim čitati, pročitao sam sve što sam stigao, Gričku vješticu, Freuda, Kanta, Dostojevskog, ali u zadnje vrijeme čitanje me sve više umara. Volim prirodu, volim šetati. Nekad uzmem ruksak, odem na Žumberak, u šumu, nestanem na nekoliko dana. I djeca mi dolaze u posjet. Odem u kućicu na selo, tamo obično boravim od travnja do listopada, sadim paradajz, kuham paradajz, zidam kamine. Petkom i subotom izađem u noćne klubove, opustim se...

Imam dovoljno novca za pojesti, popiti i djeci dati

Novac mi nije bitan. Dobijem mirovinu i invalidninu nešto više od pet tisuća kuna. Dovoljno mi je da imam za pojesti, popiti, dati djeci, kupiti što mi treba i platiti režije. Ne razumijem kako netko može primati mirovinu 12 ili 15 tisuća kuna. Dobro, borio si se za Hrvatsku, ali zar doista vrijediš toliko puta više od one tete na blagajni koja prima plaću od 2,5 tisuće kuna?, pita se naš sugovornik. Izvorni članak pogledajte OVDJE

Autor: