1. Marija Bistrica – Majka Božja Bistrička

Najpoznatije i najposjećenije svetište Majke Božje u nas Hrvata je Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, smješteno među pitomim brežuljcima Hrvatskog zagorja, 40-ak kilometara od Zagreba.

U svetištu se štuje crni drveni lik Majke Božje s malim Isusom u naručju koji je smješten na glavnom oltaru, visoko iznad svetohraništa. Gospa je u plemićkoj odori, a pod njezinim nogama je polumjesec. Rad je to s kraja 15. i početka 16. stoljeća, a obnovljen je 1984. i zaštićen. Zagrebački nadbiskup Antun Bauer (+1937.) okrunio je 1935. bistrički kip – Isusa i Mariju zlatnim krunama, kakve su nosili hrvatski kraljevi, napravljenima darovima cijelog hrvatskog naroda, te je Majku Božju Bistričku proglasio Kraljicom Hrvata.

Kip je kroz svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, ponajprije od one osmanlijske, te je posljednji puta pronađen i postavljen na oltar u srpnju godine 1684., od kada i počinju hodočašća u ovo svetište. Zapisana su i mnoga milosna uslišanja kroz povijest Svetišta već od 1688. godine pa sve do danas, a to dokazuje veliku ljubav i vjernost naroda prema Majci Božjoj.

elik doprinos uređenju bistričkog svetišta dao je zagrebački nadbiskup blaženi Alojzije Stepinac (+1960.). Iz bistričkog je svetišta blaženi Stepinac htio provoditi duhovnu obnovu hrvatskog naroda. Kanio je sagraditi veličajnu baziliku, postaje križnoga puta, kapelice 15 otajstava krunice, zasaditi zelenilo… Zato ga je sveti papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim upravo u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. Bio je to drugi pohod pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj te prvi nakon što je završio Domovinski rat te je Hrvatska vratila sav okupirani teritorij pod svoju vlast.

2. Aljmaš – Gospa od Utočišta

Aljmaš je svetište na krajnjem istoku Hrvatske – na obalama Dunava. Mjesto je to na tromeđi Slavonije, Bačke i Baranje.

U godini 1526. Aljmaš zajedno s ostatkom Slavonije i Baranje pada pod vlast Turaka Osmanlija, koja traje 160 godina. Nakon oslobođenja od Osmanlija, u ove krajeve, zajedno s oslobodilačkom kršćanskom vojskom, dolaze isusovci. Njihov je zadatak bio provesti duhovnu obnovu oslobođenih krajeva. U mjestu Laško (današnji Lug) u Baranji, isusovci podižu crkvu Blažene Djevice Marije, sa željom da mjesto postane marijansko proštenište. No, početkom 18. stoljeća dolazi do bune Franje Rakoczyja protiv habsburške vlasti, koju podupiru i kalvini. U tijeku bune kalvini zauzimaju Lug, prisvajaju katoličku crkvu te je preuređuju u svoju bogomolju. Kako bi spasili Gospin kip, isusovci ga 1704. prenose u Aljmaš te smještaju u tamošnju priprostu crkvu. Tako je utemeljno aljmaško svetište. Od tada svake godine u Aljmaš dolaze hodočasnici iz Osijeka i okolice.

Godine 1708. na mjestu skromne aljmaške crkvice, građene od šiblja, blata i trske, izgrađena je nova crkva, koju 1715. posvećuje đakovački biskup Đuro Patačić. U blizini crkve, na jednom od brežuljaka, isusovci podižu „Kalvariju“ za pobožnost križnoga puta

Godine 1846. u velikom požaru nestaje crkva zajedno s kipom. Spašena je samo slika kipa, koju vjernici prenose u dolinu nadomak svetišta te ondje podižu Gospinu kapelicu, koju prozivaju „Gospa pod lipom“.

Na mjestu crkve uništene u požaru gradi se nova, koju, još nedovršenu, 1852. posvećuje đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Strossmayer je svetištu poklonio novi Gospin kip, izrađen u Beču, koji se do Domovinskoga rata nalazio na glavnom oltaru. Ovaj kip štuje se i danas.

U vrijeme komunističkog režima (1945.-1990.) česta su bila ometanja i zabrane hodočašćenja u aljmaško svetište.

U Domovinskom ratu nastupili su najteži dani za Aljmaš i njegovo svetište. Mjesto je okupirano, a Aljmašani odlaze u izbjeglištvo. Poznate su snimke aljmaške teglenice koja je Dunavom i Dravom, 1. kolovoza 1991., još prije okupacije, prevozila Aljmašane u Osijek. Teglenicom su putovale žene, trudnice, djeca, starci i ostali civili, dok su u Aljmašu ostali samo branitelji i malobrojni civili koji nisu željeli otići. Putujući prema Osijeku, teglenica je prolazila uz okupirani teritorij te su je neprestano prelijetale neprijateljske granate.

Nakon zauzeća Aljmaša, velikosrpski agresor najprije obeščašćuje, pljačka i razara samu crkvu, a nakon toga i domove prognanika. Još za vrijeme srpske okupacije i boravka međunarodnih mirovnih snaga na tom prostoru, u listopadu 1992., ispod ruševina crkve pod neobičnim je okolnostima pronađen oštećen Gospin kip te je prenesen u Osijek.

Nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1998. prognanici se, zajedno s Gospinim kipom, vraćaju u Aljmaš. Godine 2001. započinje gradnja nove, četvrte po redu aljmaške crkve. Crkva je, prema rješenju arhitekata Maje Furlan Zimmerman, Ive Gajšak i Mirka Buvinića, završena 2004., kada ju posvećuje nadbiskup Marin Srakić.

Papa Ivan Pavao II. prilikom pohoda Hrvatskoj 7. lipnja 2003. u Osijeku je okrunio kip Gospe Aljmaške.

3. Trsat – Gospa Trsatska

Trsat je marijansko svetište na brdu iznad Rijeke.

Prema narodnoj tradiciji i pisanim kronikama, na trsatsko brdo 10. svibnja 1291. na čudesan je način iz Nazareta stigla rodna kuća Blažene Djevice Marije. Na tome mjestu kuća je boravila tri godine i na jednako čudesan način prešla u talijanski gradić Loreto (10. prosinca 1294.) gdje se i dan danas nalazi. Taj događaj se toliko dojmio ovdašnjeg naroda da su ljudi odmah počeli hodočastiti na trsatsko brdo.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena »Majka milosti». Naime, kada se vraćao iz Avignona u Rim, posjetio je usput i gradić Loreto, nadaleko glasovito Gospino svetište. Tu se sastao s velikim brojem hodočasnika iz hrvatskih strana, neutješenih zbog preseljenja Nazaretske kućice iz Trsata u Loreto. Njihova je pobožnost Papu veoma ganula i on im je iz Rima po franjevcu ocu Bonifaciju poslao čudotvornu sliku Majke Božje, koja se i danas štuje na Trsatu, stoji na stranicama trsatskog svetišta.

»Majka Milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti Otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji je pohode. Zbog štovanja koje joj je iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa.

4. Sinj – Gospa Sinjska

Svetište Gospe Sinjske jedno je od najpoznatijih hrvatskih svetišta.  U njemu se čuva slika čudotvorne Gospe Sinjske – rad mletačkog slikara iz 16. stoljeća. Slika se prvotno nalazila kod franjevaca u samostanu u Rami, a prenijeli su je u Sinj bježeći pred Turcima.

Godine 1715. turska sila udari na Sinj u namjeri da osvoji ovo područje. Junački branitelji, okupljeni u krvlju poštrapanoj tvrđavi, tvrdo vjerujući u pomoć Blažene Djevice Marije, hrabro odbiše sve juriše neprijatelja koji na dan Velike Gospe napusti pitomu dolinu Cetine koja sačuva slobodu i dostojanstvo. Gajeći tradiciju viteštva, domoljublja i hrabrosti, u znak sjećanja na junačku pobjedu predaka 1715. god., utemeljiše Sinjani zavjetnu igru Alku koja se već tri stoljeća trči na Alkarskom trkalištu ispod stare sinjske tvrđave, kao poticaj novim naraštajima da uvijek spremno i odlučno štite svoju domovinu Hrvatsku, stoji na stranicama svetišta.

Nakon slavne pobjede 1715. godine, puk Sinja i njegovi branitelji zahvalili su Gospi. Njezina slika je bila prenesena iz franjevačkog samostana podno grada da je Turci ne oskvrnu. U zahvalu na pomoći providur je Balbi s časnicima odmah skupio 80 zlatnika koje su poslali u Veneciju da se skuje zlatna kruna i križ i da se okruni Gospin lik. Tom krunom svečano je okrunjena 22. rujna 1716. godine, a onda 1721. prenesena u novu crkvu u kojoj se i danas nalazi. Pri dnu krune urezali su u dva reda riječi Zauvijek okrunjena slavi slavlje – godine 1715.

Svetkovina Velike Gospe (15. kolovoza) ujedno je i Dan Grada Sinja.

5. Dubrovnik – Gospa od Milosrđa (Dubrovačka katedrala)

U dubrovačkoj prvostolnici, Gospe Velike, dubrovački puk od davnina je častio i u velikim se nevoljama utjecao Blaženoj Djevici Mariji pred slikom „Gospe od Porata”. Još od doba Republike pobožni puk joj se molio.

Don Stanko Lasić na stranicama katedraladubrovnik.hr piše:

Čudotvorna slika Gospe od Porata, osobite zaštitnice Grada, vladarice dubrovačke luke, najčašćenija je slika u Dubrovniku, a u knjizi isusovca Wilhelma Gumppenberga Marijan­ski atlas ili o čudotvornim Bogorodičinim slikama u kršćanskom svijetu (Ingolstadt, 1657.) ta je slika uključena u sto najglasovitijih Gospinih svetišta u svijetu. Glavna godišnja svet­kovina u čast Gospe od Porata jest Uznesenje Marijino 15. kolovoza, kojemu prethodi trodnevlje. Voditelj trodnevlja bira se među najboljim propovjednicima u biskupiji, ali i izvan nje. Svetkovina Velike Gospe u katedrali za sve je Marijine štovatelje glavno mjesto hodočašćenja, ne samo za one koji stanuju unutar gradskih zidina nego i za cijeli grad, uključujući Gruž, Lapad i Mokošicu. Od 6 sati ujutro svakoga punog sata dopodne slave se svete mise u dupkom punoj katedrali, a na večernjoj misi, koju redovito predvodi biskup, ispred katedrale i na procesiji s likom Gospe od Porata sudjeluje veliko mnoštvo domaćih vjernika i turista. Većina hodočasnika obavi taj dan svetu ispovijed. U gradskoj luci obavi se blagoslov brodova i lađa, i izmoli molitva za ribare, pomorce i sve koji putuju morem.

U najnovije vrijeme mnoštvo turista dolazi u katedralu i pred ol­tarom Gospe od Porata mnogi se pomole i zapale svijeću. Mladenci poslije vjenčanja u svečanom hodu dolaze pred Gospin oltar i izmole molitvu za sretan i skladan brak i obitelj. Prvopričesnici i krizmanici pred Gospom od Porata odlažu svijeće s kojima su obavili ispovijed vjere. Obavljaju se svibanjske i listopadske pobožnosti, a svaki dan prije večernje mise mole se krunica i Gospine litanije.

Gospa Velika majka je i glava svih crkava u Dubrovačkoj bi­skupiji, matica dubrovačke Crkve. Božji narod u svojem zemaljskom postojanju treba mjesta gdje se zajednica može okupljati da bi slavila bogoslužje. Gospa, kako je Dubrovčani od milja zovu, velika je mo­numentalna bogoštovna građevina kršćanske arhitekture. I spomenik da je naselje preraslo u Grad. I prostor za okupljanje žive Crkve koja i danas želi i može biti kreativna te prericati bogatstvo doživljene vjere u umjetničko djelo. I dokaz o uvrštenju Dubrovnika na zemljovid sjedišta apostolskih nasljednika. I prostor posvećen u dugom traja­nju. Od epidaurskih biskupa, preko raguzejskih metropolita, do du­brovačkih nadbiskupa i biskupa. I živuća zbilja koja se neprestano obnavlja. I najvažnija crkva u biskupiji, znak jedinstva mjesne Crkve. I simbol Dubrovačke biskupije. I mjesto poglavitog očitovanja du­brovačke Crkve kao zajednice vjerujućih u raspetoga i uskrsnuloga Isusa Krista. I središte katoličkih vjernika od Vitaljine doVele Luke. Premda biskup po čitavoj biskupiji obavlja službu posvećivanja, ona ima središnju točku u stolnoj crkvi, koja je poput crkve-majke i prikladan je zavičaj partikularne Crkve.