Hrvatskoj je potreban temeljit znanstveni revizionizam glede ustaškog logora Jasenovac

Opće je poznata činjenica da je Hrvatska do 1990. bila dio jugoslavensko-komunističkog sustava, koji je kao i svaki totalitarni sustav imao svoje službene „istine“ te konstituirajuće dogme i mitove. Jedan od tih mitova bio je i jasenovački mit s narativom o 700.000 do milijun ljudi pobijenih u tome logoru. Riječima generala JNA Jefte Šašića, Jasenovac je bio „kohezivno tkivo“ Jugoslavije. S obzirom na to da je trebao poslužiti kao sredstvo za političko discipliniranje hrvatskog naroda i njegovih težnji za samostalnom državom, taj je mit nastojao zadobiti i (pseudo)znanstveno pokriće na akademskoj razini na području historiografije. Povijesna „istina“ pritom je morala biti posve u skladu s interesima Partije. Tako je, primjerice, profesor na Pravnome fakultetu u Zagrebu Ferdo Čulinović 11. kolovoza 1946. u Agitprop CK KPH poslao svoju knjigu „Historija narodno-oslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji“ sa sljedećom molbom: „Molim za dobrotu, da se pregleda rukopis, da se dometne ili ispravi ili izbaci sve ono, što smatrate, da nije ispravno“. Prema „Čulinovićevu modelu“ pisali su se i drugi historiografski radovi, a ne treba posebno naglašavati da je tako došlo i do konstituiranja jasenovačkog mita sa suludim brojkama koje su imale sasvim jasan politički cilj: animalizirati i patologizirati svaku ideje hrvatske države. Nije stoga nikakvo čudo što je do „renesanse“ jasenovačkog mita došlo baš krajem osamdesetih kad je isti trebao poslužiti kao pogonsko gorivo i legitimacija za nadolazeću velikosrpsku agresiju.

Arhivsko gradivo o NDH temeljito bi delegitimiralo velikosrpske laži i mitove o Jasenovcu

Nakon hrvatskog osamostaljenja i uvođenja demokracije postalo je nemoguće i dalje zastupati milijunske cifre o broju žrtava logora Jasenovac i pritom ostati ozbiljan sugovornik. Zato su bivši komunisti u Hrvatskoj, među kojima i njihovi historiografi i hagiografi (isti oni koji su do 1990. i sami zastupali milijunske brojke) sada službeno prihvatili brojku koja se kreće u rasponu od 70.000 do 90.000 žrtava. Velikosrbi, ludi kakvi jesu (velikosrpstvo predstavlja poseban oblik mentalne i kognitivno-perceptivne poremećenosti) i dalje su ostali na lažnim starim brojkama, pa tako Milorad Dodik s vremena na vrijeme u ispadima primitivizma govori o 700.000 ubijenih u Jasenovcu. Kod velikosrba, koji su trenutno za nas sekundaran problem (problem su domaći apologeti jugoslavenstva), sasvim je jasan motiv daljnjeg „njegovanja“ jasenovačkog mita: s obzirom na to da su isključivi krivac za „ratove devedesetih“ (kako ih oni zovu) i osuđeni za genocid (Srebrenica) potreban im je jasenovački mit kao ideološko-političko oružje protiv Hrvatske i kao instrument kupovanja bolje prošlosti (stvaranje žrtvene pozicije koja daje osjećaj etičke superiornosti). Jasno je zašto Srbija ne želi Hrvatskoj isporučiti ukradeno arhivsko gradivo iz vremena NDH: zato što bi ono temeljito delegitimiralo njihove laži i njihove velikosrpske mitove o Jasenovcu.

Povijesna istraživanja temeljto dovode u pitanje sadašnju službenu „istinu“ o Jasenovcu

Ono što ostaje misterij (ili ipak ne?), dvadeset i osam godina nakon uvođenja demokracije i pluralizma, jesu uzroci ponašanja pretežitog dijela hrvatskoga akademskog, medijskog i političkog establishmenta koji i dalje svakim svojim potezom izražava petrificiranu totalitarnu komunističku svijest i skače na svaki pokušaj revizije lažne komunističke prošlosti. Primjerice, pred nekoliko dana Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović predložila je osnivanje međunarodnog povjerenstva za utvrđivanje točnog broja žrtava logora u Jasenovcu. I umjesto da dobije potporu  tzv. „antifašističkih humanista“, naišla je na kritike i već otrcane etikete o „revizionizmu“. „Istina se već znade“ – vrište domaći „antifašisti“ kojima su vrhunac povijesne naobrazbe bili stripovi „Mirko i Slavko“ i kratki kursevi jugo-komunističkog pranja mozga. To što istraživanja Blanke Matković, Stipe Pilića, Igora Vukića i Romana Leljaka posljednjih godina temeljto dovode u pitanje sadašnju službenu „istinu“ o Jasenovcu, to domaće „antifašiste“, velike ljubitelje znanosti koja je prema definiciji revizionistička (jedno je znanstveni, a drugo ideološki revizionizam), nimalo nije briga. Ta oni su na lažima i demoniziranju hrvatskog naroda izgradili svoje karijere! Dosljednost prije svega!

Jasenovac mora ostati bič za Hrvate

Gotovo svaki tjedan u „Hrvatskom tjedniku“ Nikola Banić i dr. Mladen Koić objavljuju priloge u kojima na vrlo minuciozan način dekonstruiraju službeni popis žrtava Spomen područja Jasenovac. U tom popisu već je pronađeno toliko pogrješaka i krivotvorina (primjerice, na popisu ima i osoba rođenih nakon Drugoga svjetskog rata ili onih koji su umrli prirodnom smrću nakon rata) da se može reći kako je riječ o do sada neviđenom primjeru (pseudo)znanstvene manipulacije, korupcije i kriminala. U svakoj ozbiljnoj državi autori takvog popisa bili bi trajno ekskomunicirani iz akademske zajednice. No, kod nas krivotvoritelji imaju potporu politike jer i djeluju po njezinu nalogu. Dok se pokaže da su neka imena na popisu lažna – ništa zato, za autore popisa to nije nikakav problem: dodat će nova imena jer broj „žrtava“ mora ostati isti. Cilj je pod svaku cijenu održavati jasenovački mit i njime udarati na samu bit hrvatskog identiteta. Jasenovac jednostavno mora ostati bič za Hrvate. Hrvatskoj je potreban temeljiti znanstveni revizionizam glede ustaškog logora Jasenovac i ponovno propitivanje „istina“ nastalih u ideološkim radionicama sljedbenika totalitarne jugoslavensko-komunističke paradigme. Jasenovac za vrijeme Drugoga svjetskog rata nije bio humanitarno-karitativna ustanova, ali nije bio niti ono što propovijedaju totalitarci koji žele zabraniti daljnja istraživanja i znanosti propisati ideološka ograničenja. Hrvatskoj je glede logora Jasenovac potrebna istina i ništa više od istine. Davor Dijanović / Direktno