Vijesti Top vijest
HVALA TITU, RANKOVIĆU I NENADU STAZIĆU ŠTO NAS NISU SVE POBILI
Nešto me sram. Propadoh u zemlju od one opravdane kritike koju nam je onako bez pardona, strasno i u mačo stilu (kako to samo on zna) sasuo u lice naš potpredsjednik Sabora i zastupnik SDP-a Nenad Stazić, nepomirljivi „antifašist“ i okorjeli borac protiv „ustašluka“ svih vrsta i boja. Posramio sam se do te mjere da ću ga (čim stignem) potražiti i zahvaliti njemu i Partiji što mi nisu ubili mater i oca – a mogli su, jer oboje su im bili u rukama.
Istina, prikratili su život mojoj dvojici stričeva i jednom ujaku, ali barem su mi roditelje poštedjeli. Velikodušno im poklonili živote! Nije to mala stvar!
I tek sad, nakon ovog pledoajea spomenutog „prvoborca“ Stazića, ja nesretan shvaćam u punoj mjeri, kako ustvari dugujem svoj život Titu, Partiji, Rankoviću i Staziću. Jer, da mi oni nisu poštedjeli roditelje, ne bih se ni ja rodio. To je tako logično i samorazumljivo, zar ne? Dakako, isto vrijedi i za moje sestre, djecu, unuke. Nikoga od njih ne bi bilo da nije Partije i spomenutih drugova! Ne znam jesu li svjesni toga moji bližnji, ali u svakom slučaju ću ovih dana obaviti s njima preliminarne razgovore, tek toliko da im opipam bilo, pa ako i oni dijele moj sentiment i osjećaj duga, eto nas pred Sabor kod Neše! Ima da padnemo na koljena pred njim, s crvenim zastavicama u rukama, samo ako nas saborska straža pusti u dvoranu!
I nemojte se pitati otkuda drug Neša (kako ga od milja zovemo u obiteljskom krugu) u društvu Tita i Leke. Tko god ima imalo soli u glavi, dobro zna da rat protiv „ustaša“ nije završio ni 1945. ni 1960. Kad ih danas još uvijek toliko ima (vrve na sve strane – veli Neša), što mislite, kako je tek bilo u vrijeme MASPOK-a ('71.), pa godinu poslije kad je upala ona grupa na Radušu... A gdje je tek neprijateljska emigracija. S njome je bitka vođena sve do kraja 1989. Sjećate se one „Neprijatelj nikad ne spava“?
Mislite li da je drug Neša mirovao sve to vrijeme!? Grdno se varate! To je krv revolucionara i u njemu bije srce Boška Buhe, Mirka i Slavka, Save Jovanovića Sirogojna, Ivana Fumića koji je s 11 godina „otišao pod pušku“ – kako sam reče jednom davno!
Ali, neće se drug Neša hvaliti svojim „antifašizmom“. Onako skroman i samozatajan kakav jeste, prešućuje junačka djela i svoju ulogu u suzbijanju „ustašluka“ i što je najvažnije (za sada) ne traži boračku mirovinu, iako ju je debelo zaslužio. Umjesto toga, „radi“. Dobro, povremeno i pije, ali i radi! Upustio se u ljutu bitku za „opće dobro“. A najvažnija zadaća u okviru tog „općeg dobra“ je – pogađate – suzbijanje „ustašluka“, koji (ako je vjerovati Neši i drugovima iz Partije) opet buja!
Odrađivali su Tito, Ranković i kompanija sve po „PS-u“, pobili 500, 600 tisuća Hrvata, ali, kako se poslije pokazalo, nije bilo dosta. Ovi iz KNOJ-a, OZN-e i srpskih proleterskih brigada meka srca bili i ostavili „guju u njedrima“ (što reče prije par godina Josipović u Knessetu). I eto ti sad belaja! Na sve strane iskaču „ustaše“ – u buljucima, što kaže pesma narodna (je l' tako Nešo?).
Druže Nešo, od srca hvala Tebi i Tvojoj Partiji što mi oca i majku niste zazidali u Hudu ili neku sličnu jamu onako kako ste to napravili s tisućama drugih Hrvata! Ili što ih niste odveli u svibnju '45 u Titov Jasenovac i smaknuli – tamo ili na nekoj od 1.400 drugih lokacija.
Preplavljuju me osjećaji duboke zahvalnosti i poniznosti pred Vašom velikodušnošću, druže Nešo!
I molim Vas, nemojte obraćati pozornost na ove primitivce koji Vam pišu kojekakve gadosti po fejsu i portalima, samo zato što ste rekli da ih sve treba pobiti.
Oni pojma nemaju da su ostali živi samo zahvaljujući Vama i Partiji i da Vam te živote ionako duguju.
Sram ih bilo!
Zlatko Pinter
