I Adolf je karijeru gradio na zaštiti malog čovjeka od zlih bankara i lihvara…

Pernarova demokracija Od borca protiv ovrha, do ovrhovitelja koji bi za glasanje po savjesti izbacivao ljude na cestu. Takav dojam je na javnost ostavio prijedlog Ivana Pernara, po kojem bi zastupnici koji glasaju protiv partijske direktive, odnosno odluke vodstva stranke, bili kažnjeni otimanjem svega što imaju. Stranka bi uzela bjanko mjenicu na milijun-dva kuna svakom svom članu i onda u slučaju „izdaje“ – plijenila taj iznos. Živi zid je i prije malo vukao na nacional-socijalizam – malo dosta, jer i Adolf je karijeru gradio na zaštiti malog čovjeka od zlih bankara i lihvara (koji su tada u Njemačkoj poistovjećivani sa Židovima), ekonomskom i političkom izolacionizmu, protivljenju korumpiranim elitama Weimarske Njemačke; našlo bi se tu jako puno sličnosti i jedva pokoja razlika. No, s ovim je Pernar stvarno digao stvari na novu razinu. On to pravda time da smo već puno puta, kao u slučaju HDZ-a, pa i Mosta, vidjeli da birači glasaju za jedno, a dobiju nešto drugo, da smo vidjeli izdaju birača, i to je istina. No, istina je da je upravo stranačka stega to omogućila! Istina je da su HDZ-ovci glasali protiv svojih uvjerenja, većina njih, upravo zato jer je „stranački program“, prema tumačenju čelništva stranke, bio za Istanbulsku! Ono što on predlaže je upravo ono što bi Plenkoviću, recimo, omogućilo da svima u stranci nametne da glasaju za ono što on odluči, što bi Vrdoljaku omogućilo da izda birače HNS-a i prevede ga HDZ-u bez mogućnosti da dio članova izađe iz stranke, i tako dalje. Dakle, ne samo da to ne bi onemogućilo prijevare birača, nego bi omogućilo stranačkom lideru da vodi svoju politiku neovisno o volji birača i svjetonazoru članova stranke. Da ne govorim da Živi zid ima u programu posve nerealne stvari, poput istupanja iz EU-a i NATO-a. Pernar kaže da tko je za EU i NATO, treba otići u drugu stranku. U redu, ispravno, slažem se, svatko treba ići u stranku sa čijim se stavom slaže, no što kad Živi zid bude prisiljen odustati od svoje retorike, ako ikad igdje dođe na vlast? Kada stranka izda samu sebe, što će biti neminovno dođe li na poziciju vlasti, jer im je program nerealan i neprovediv? Mandat u Hrvatskoj pripada zastupnicima, s imenom i prezimenom, a ne strankama. Koliko god je Izborni zakon loš i pogoduje nemoralnim trgovinama, jer se glasa za liste, a bira zastupnike osobno, ovo što predlaže Pernar je još gore, jer ide u krivom smjeru – smjeru uvođenja unutarstranačke diktature i jednoumlja, te neograničene samovolje lidera stranke. Što ako je vrh stranke taj koji je izdao birače i ono za što su glasali, kako inače bude, a netko se pobuni protiv toga? Mora platiti dva milijuna kuna jer je ostao pošten i dosljedan, jer nije htio prevariti birače!? Neki sad uspoređuju Pernara s islamistima koji ubijaju one koji odluče promijeniti vjeru. Ja mislim da to nije dobra usporedba, ali je zato ovime potvrđeno ono što mnogi davno tvrde, a to je da je Živi zid više nalik vjerskoj sekti nego ozbiljnoj parlamentarnoj stranci. A ujedno je potvrđena i stara istina da neuke slatkorječive sveznalice često zvuče zabavno, šarmantno i obećavajuće dok su tamo gdje im je i mjesto, no kad se domognu poluga vlasti – državu pretvore u pakao. Sinčićeva kućica Suprug Vladimire Palfi kupio je, kako i dolikuje odgovornom obiteljskom čovjeku, skromnu kuću kreditom banke. To ne bi bilo vrijedno spomena i bilo bi pohvalno, da nije sebi osigurao dobru egzistenciju i saborsku plaću borbom protiv zlih banaka koje, po mišljenju živih cigli iz Živoga zida, novac stvaraju iz zraka, ni iz čega, a onda ga dijele puku kako bi ga opljačkale i otele im njihove kuće koje nisu platili. I još gamad traži da im se novac vrati. Umjesto da ga poklone, jer ionako nije njihov. Uvjeravati paronoične teoretičare zavjera da novac nije moguće stvoriti iz zraka, a i kad bi bilo, bio bi bezvrijedan, nema previše smisla. Sekundarna emisija je njima ionako „stvaranje novca iz ničega“. No, ako argmenti ne pomažu, odrastanje ponekad pomaže. Tako frustrirani klnici koji se kunu kako će svojoj djeci dopustiti sve što roditelji nisu njima kad postanu roditelji, vrlo brzo shvate smisao roditeljskih zabrana, a mladi idealisti, kada jednom dođu na vlast, obično vrlo brzo shvate da u stvarnom svijetu postoje ograničenja kojih nema u njihovoj filozofiji. Ograničenja uvjetovana stvarima na koje niti jedan čovjek ne može utjecati – od sile teže koja nas sprječava da budemo Petar Pan, do zakona ponude i potražnje koji onemogućava da svi imaju što si požele. Tako je i suprug Vladimire Palfi odlučio, ako ne već uozbiljiti se politički i odmaknuti se od nadrealističkih politika Živog zida, odrasti i, kako radi svaki normalan mlad čovjek kad si nađe dobar posao, oženi se i postane otac, kupiti kuću. Nije to ništa loše, dapače, samo ipak je malo licemjerno napraviti karijeru na „sprječavanju“, i to sto posto neuspješnom, sudskih ovrha stanova i kuća, a onda ući u jednu od njih i mrtav hladan zatražiti stambeni kredit. I, kao ratnik protiv hipotekarnih kredita, potpisati hipoteku, jer drukčije se stambeni krediti ne dobivaju nigdje na planetu… Još je licemjernije kad dolazite s kongresa stranke na kojem se moglo čuti kako nitko pošten u Hrvatskoj ionako nema štednju u banci, pa od istih tih štediša posuditi novac. Jer, novac koji banka daje za kredite je uvijek novac štediša, nikad kapital banke, a tako je i zakonom propisano iz razloga koji prelaze okvire ovog teksta. Ili kad skočite sami sebi u usta, jer je ne tako davno rekao kako će kredit dignuti kad oslobode zemlju monetarne okupacije, i kad ga bude mogao kupiti i ostatak naroda, pa još patetično dodate: „Znam da narod u ovoj zemlji više nikom ne vjeruje, pa ni meni“. Sad pogotovo ne… No, neovisno o tome što je ta izjava bila glupa – niti je zemlja monetarno okupirana, niti će ikad, igdje, baš svatko moći sebi kupiti stan ili kuću – nekretnine su u Hrvatskoj ipak prilično povoljne i priuštive običnom građaninu, što nije svugdje na zapadu Europe slučaj, pa zašto si onda jedan saborski zastupnik ne bi kupio kuću, i to povoljnu, za adaptaciju? Nije kupio dvorac, ni luksuznu vilu da bismo se morali pitati – odakle mu novac. Nije problem u tome što je Sinčić kupio kuću, problem je što se ljudi poput Sinčića uozbilje tek kad ih život na to natjera. A Živi zid je eklatantan primjer nakupine pubertetlija u tridestim godinama života, koji uglavnom još žive kod mame, koji u životu nisu radili ozbiljan posao, a zasjeli su u saborske fotelje i koji uslijed neiskustva, neukosti i neupućenosti lupetaju gluposti koje onda gutaju isti takvi luzeri poput njih. S tim da će i Pernar i Sinčić na kraju priče ipak zaraditi, okućiti se i uredno vraćati kredite. A naivci kojima su su poslušali njihove savjete da ne vraćaju mrskim bankama kredite, će se naći na cesti i bez ičega. Cirkus SDP Nakon svega što se zadnjih mjeseci događa u SDP-u, čak više nisam siguran da je Živi zid najneozbiljnija nakupina klaunova i redikula u hrvatskoj politici. Mjescima već pišem da uz ovakvu oporbu Plenković može mirno spavati, a Živi zid ne mora raditi ništa, nego samo čekati da postane druga stranka u Hrvatskoj s obzirom na to da ne prođe dan da si SDP-ovci ne sruše rejting nekom kretenskom izjavom na razini priopćenja sekcije za agitprop općinskog komiteta KP Čegrčići iz pedeset i neke. U SDP-u je trenutno posvađan svatko sa svakim. Gordan Maras je ovog tjedna najavio ostavku na funkciju potpredsjednika kluba zastupnika SDP-a. Povod je bio što je Arsen Bauk na sjednici Glavnog odbora – kojeg nije član! – uspio progurati amandman kojim se zabranjuje kandidiranje za funkcije članovima koji se nisu odazvali na najmanje pola sjednica na koje su pozvani, a što je upereno izravno protiv kandidature Ranka Ostojića za Baukovo mjesto, mjesto predsjednika županijske organizacije SDP-a u Splitsko-dalmatinskoj županiji. A kolateralna žrtva je ispao Maras, koji se namjeravao kandidirati za šefa zagrebačke organizacije. Stvar je u tome da je amandman jedva prošao, jer su zastupnici iz Dalmacije pokušali srušiti kvorum na Glavnom odboru, pa je na kraju prošao s 28 glasova za od 54 pristutna, taman jedan iznad polovice od jednog prisutnog iznad kvoruma. Da bi na kraju Komadina rekao da je amandman nevažeći i da ga predsjedništvo nije odobrilo, te da ga je Bauk stavio na glasanje na svoju ruku, a Grbin upro prstom u Bauka: “U SDP-u smo se u ovih godinu i pol dana svega nagledali. Ali da ću doživjeti da kolega (Arsen Bauk) predloži amandman samo da bi eliminirao drugog kolegu (Ranko Ostojić) iz izbornog procesa, to nisam očekivao. I onda se nakon svega toga što sami sebi radimo, čudom čudimo što nas Živi zid pretiče“. Na kraju se javio i Ostojić, koji je rekao da Komadina nema pravo poništiti amandman kako god da je izglasan, ali da je glasanje nevažeće, jer Bauk uopće nije član GO. I da bi matematičar Bauk pravila prilagođavao sebi, te ga nazvao licemjerom koji se ne usuđuje izaći na izbore. A tog licemjera, odnosno spomenuti amandman, je na Odboru podržao i šef stranke Bernardić. I sve to koji tjedan nakon što je Mrsić istupio iz SDP-a. Kad sve saberete, nije čudno da Živi zid sustiže SDP. Čudno je da već nije ispred njega. U stvari, čudno je da i HČSP već nije ispred SDP-a po broju glasača. S desna SDP pritišće HDZ, kojeg je Plenković relocirao na lijevi centar ušavši duboko u ideološki teritorij SDP-a, i otima im glasove tih birača, a s druge im strane, radikalne ljevičare otima Živi zid. Nastavi li ovako, SDP će postati nešto kao HSS ili HSP – „povijesna stranka“, više dio političkog folklora, nego ozbiljne politike. A da ovršimo političare za loše odluke? Ovo je definitivno Pernarov tjedan. Dao je zakonski prijedlog da suci osobno, vlastitom imovinom, jamče za štetu koju bi eventualno nanio stranci u postupku, umjesto Republike Hrvatske, kako je sad, i kako je u svim civiliziranim državama svijeta. Pernar je time pokazao da o pravu i principima kojima se pravo vodi zna koliko i o svemu drugom: ništa. Prijedlog je, naravno, odbijen, jer suci ne sude u svoje ime, nego u ime države, a uz to su neovisni u donošenju presuda. Iako osobna odgovornost, naravno, nije loša stvar, no to se kod sudaca rješava drugim mehanizmima. Druga je stvar kako oni funkcioniraju i zašto imamo toliki broj presuda koje viši sud odbaci, no to je već pitanje sveprisutnog diletantizma čiji je plod i sama Pernarova stranka. No, kad bismo uveli to što Pernar predlaže, trebali bismo uvesti i to da političari za svoje loše i štetne odluke odgovaraju osobno svojom imovinom, a to se Pernaru, vjerojatno, baš ne bi previše svidjelo. A tek kad bismo uveli da političari za nekontrolirano izvaljivanje gluposti odgovaraju svojom osobnom imovinom! Pernar je ustvrdio da su „suci svete krave“, što valjda u njegovom načinu razmišljanja znači da nisu pod kontrolom političara, što ne bi smjeli niti biti (druga je stvar jesu li stvarno neovisni u svom radu). No, prave svete krave u Hrvatskoj nisu suci, nego političari. I ne samo svete krave, nego i bikovi, ovce, koze, hijene, lisice, vukovi, kokoši i sva ostala menažerija. Odgoj djece prema vjeri i nevjeri Kad je u javnost procurila „skandalozna“ verzija nacrta novog obiteljskog zakona, u kojoj se nalazila rečenica da roditelji imaju pravo da se njihovoj djeci osigura odgoj i obrazovanje u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima, antife graknuše u glas kako je to nedopustivo, kako ćemo u školama učiti da je zemlja ravna ploča, kako nas to vraća u srednji vijek. Mediji se stadoše pijeniti, partizani zbijati redove protiv klerofašističkog neprijatelja. A onda im je netko obrazovaniji od njih objasnio, da se ta rečenica nalazi u Europskoj konvencijiji o zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda koju je Hrvatska potpisala kao međunarodni ugovor, koji je iznad zakona RH. Drugim riječima, RH mora roditeljima to pravo osigurati, ionako. Zašto je onda HNS inzistirao da se ta rečenica izbaci iz nacrta Zakona? To znaju samo oni. Populistički, u negativnom značenju te riječi, i posve besmislen i bespotreban potez. Dodvoravanje, kome? Najgore je što ljevica uopće ne shvaća smisao te odredbe. Ona nije tu da bi se u školi učilo da je zemlja ravna ploča, jer uostalom to Crkva nikad niti nije naučavala i svi imalo obrazovani kršćanski učenjaci su uvijek smatrali glupane koji su držali da je zemlja ravna ploča (a takvih je uvijek bilo, iako puno manje nego danas u doba interneta) – glupanima. Smisao te odredbe je da djeca ateista, primjerice, ne moraju pohađati vjeronauk, ako se to kosi s ateističkim vjerskim uvjerenjima i filozofijom roditelja. Ili da mali pravoslavci ili muslimani mogu biti odgajani u duhu vjere svojih predaka i roditelja, a ne katoličkom koji prevladava u Hrvatskoj. Drugim riječima, ta odredba je striktno sekularna i jednako štiti ateiste od nametanja vjere, kao i vjernike od nametanja ateizma kao diskursa. Najjednostavnije rečeno, radi se o odredbi koja jamči slobodu vjeroispovjesti i to da roditelji mogu birati hoće li odgajati djecu u katoličkom, ateističkom, budističkom ili bilo kakvom drugom duhu i nema apsolutno nikakve posljedice po učenje znanstveno utvrđenih činjenica u školi, jer su činjenice kao takve, vjerski i filozofski neutralne. Samo, dajte vi to objasnite ekipi iz antife. Nije što su polupismeni, nego što svatko od njih misli da je Einstein i Platon sve u jednom, i to samo zato jer mrzi Crkvu, a ne zato što je slučajno nešto pročitao. Nedjeljom kod Srbina Po čemu je to nekakav srpski glumac tako zanimljiv da bi trebao sat vremena mljeti gluposti u najgledanijem terminu televizije s gotovo najskupljom pretplatom u Europi? Ni po čemu naročitom, osim što je gostujući kod Stankovića potvrdio neke stereotipe o Srbima, za početak zato što mu je svaka druga rečenica sadržavala psovku, odnosno vulgarizam, a vulgarizmima je mjesto u birtiji i eventualno u umjetničkom djelu koje se bavi birtijom, a ne na javnoj TV u nedjelju u dva popodne. A zatim, zato jer se gostovanje Sergeja Trifunovića svelo na to da su svi jednako krivi, i Srbi i Hrvati, kao da se rat vodio za Čačak i Suboticu, jednako kao i za Knin i Vukovar, da je sve u biti bilo djelo nekakvih divljaka s kojima mi, eto, nemamo veze, da je Đapić s naše strane isto što i Šešelj s njihove – za što se Stanković kasije morao ispričati, jer, iskreno, što god tko mislio o Đapiću, on nikad nije optužen ni za kakav zločin, dok se Šešelju sudilo za tri slučaja genocida i masu ostalog. Zanimljivo, Trifunović smatra da nije dobro da je Gotovina oslobođen, jer tako Hrvatska neće proći katarzu, kao da je ona potrebna nama! Istu terapiju ne preporučuje Srbiji jer, zna se, Srbija je prava i kad griješi, a Hrvatska je ustaška po automatizmu. Trifunović se potrudio izjednačiti velikosrpstvo, koje je uzrok svih sukoba u bivšoj SFRJ, s hrvatstvom, nadrobiti tonu floskula i klišea iz „’ko nas bre zavadi“, repertoara tipa „ustašama su potrebni četnici, a četnicima ustaše“, a Stanković ga je zaljubljeno gledao i smješkao se. On ima dvije vrste gostiju – jedne prema kojima je bezobrazan i agresivan i druge, prema kojima je umilan, a Trifunović je od onih drugih. Naravno, dodao je tu i dozu jugonostalgije, pa je rekao da idioti nisu mogli biti na vlasti u SFRJ, kao da svi ne pamtimo Juru Bilića, Branka Mikulića i slične. Uostalom, ti idioti na vlasti u SFRJ su do rata i doveli, i nitko drugi. Kad je ispalio kako danas “idioti mogu postati vlast”, dok u “bivšoj Jugoslaviji direktor pečenjare nije mogao postati institucija i ministar”, trebao se sjetiti da je prvi poratni predsjednik BiH, Đuro Pucar „Stari“, bio nepismen. A da ne govorimo da je među budžama bilo varioca (Marijan Kalanj), pomoćnih tekstilnih radnika (Ranković), pa i bravara… Kad turboliberalni i tolerantni Srbin, „jedan od najčešćih kritičara Vučićeve vlasti u Srbiji“ tako vidi Hrvatsku i Hrvate, bez imalo samokritičnosti spram srpske uloge u ratu, kad trkelja o ustaškom pozdravu u Jasenovcu, Praljku koji je „ubijao ljude“, ustaškoj NDH bez da se sjeti Nedićeve Srbije, onda ne želim niti znati kako razmišlja prosječan Srbin, onaj Vučićev, Šešeljev ili iz „Dveri“. Ali, želim da se takve besprizorne tipove, koji ionako nemaju što pametnog za reći, prestane dovlačiti na HRT. Sherlock Jandroković Predsjednik Sabora, Gordan Jandroković, komentirao je predostojeće prikupljanje potpisa za referendum o izmjenama izbornog sustava i, bistar kakav već po prirodi jest, zaključio da je glavna namjera Inicijative – „oslabiti politički sustav“. Tako je ovaj stručnjak za uočavanje očitog, još jednom došao do pronicljivog zaključka. A čemu bi referendum o promjeni izbornog sustava i služio, nego promjeni izbornog sustava, što podrazumijeva, naravno, slabljenje sadašnjeg sustava i slabljenje pozicija onih poput Jandrokovića. Sadašnji sustav je takav da, recimo, zastupnicima manjina omogućava četiri godine u Saboru uz samo stotinjak glasova birača, dok je za većinsku listu potrebno desetak tisuća glasova po zastupniku. I takav, da omogućuje da se plati po sto eura biračima koji dolaze iz Srbije kako bi izabrali Pupovca i njegove. I takav, da u Saboru odluke donose oni kojima karijera zavisi od milosti stranačkog lidera, a ne od glasova birača, jer birači za njih ionako – ne glasaju. A jedan od njih je Jandroković, koji je u Sabor ušao jer ga je Plenković stavio na drugo mjesto na listi u jedinici u kojoj je u Sabor ušlo petero HDZ-ovaca, iako je ovojio samo 808 preferencijskih glasova. Što će reći, da bi teško vidio Sabora uz najavljene promjene. Pa nije čudno da se čovjek buni, samo je nejasno zašto kritičari promjena uvijek kao argument ističu da bi to Željki Markić pomoglo da uđe u Sabor (što može i ovako i možda i lakše), a nikad ne ističu da bi onima koji su na vlasti, a za njih nitko nije glasao, pomoglo da s nje odu. Jandroković je, naravno, ustrajao na tome da referendum nikom nije potreban i da umjesto toga treba jačati i demokratizirati političke stanke i edukaciju. No, kako funkcionira demokracija u HDZ-u, vidjeli smo nedavno, na primjeru ratifikacije Istanbulske, a kako funkcionira u SDP-u, gledamo ovih dana, kad više nalikuje na revolveraške obračune nego na demokraciju. A što znači „edukacija“ birača? Nemojte nas vi političari samo „educirati“, to se zove demagogija! Marcel Holjevac / 7Dnevno