Ante Ćurić, dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik Prvog hrvatskog redarstvenika, rođen je 11.12. 1963. godine u Tomislavgradu. Do osme je godine živio u mjestu Prisoje nedaleko od Tomislavgrada, nakon čega, zbog dobro poznatih okolnosti, seli u Bjelovar. Početkom Domovinskog rata postao je pripadnik SJP Omege Bjelovar. Od prvog do zadnjeg dana bio je u Pakracu od 02.03.1991. godine pa sve  do rujna 1995. godine. Bio je i u  Kostajnici poslije Oluje.

Na književnu scenu stupio je dobro prihvaćenim romanom Početak i kraj sna jednog apatrida, u kojem donosi istinitu i iskrenu priču o cijeloj jednoj generaciji koja je stvarala modernu hrvatsku državu. Ujedno je opisao i svoj dramatičan život u komunizmu, a samim time i položaj hrvatskog naroda.

Uslijedio je roman Crni nokat bijelog korijena, kao svojevrsna analiza društva u vrijeme Domovinskog rata, a osobito nakon njega. Kroz dojmljivu i dirljivu priču pokazao je i jednu novu dimenziju suicida hrvatskih branitelja i opisao problematične društvene točke. U tim povijesnim posljeratnim vremenima nastale su i pjesme kojima potiče domoljublje i kritizira politička zbivanja u domovini. Većina ih je objavljena i predstavljena u mnogim gradovima na pjesničkim manifestacijama domoljubne poezije. Dakako da su na takvim događanjima, ali i na zasebnim književnim susretima,  predstavljene i navedene knjige.  

U svom trećem romanu, Između nosača i pokrivača, u cijelosti umrežen poezijom i pričama, opisuje odanost momaka koji su prvi krenuli u obranu domovine. Poznati su kao Prvi hrvatski redarstvenici. Kroz njihove iskrene priče, karaktere i duševna stanja, prikazan je nacionalni duh i narodna hrvatska misao. S druge strane, roman pomaže u slaganju kockica za njihovu sliku u hrvatskoj povijesti.

Zašto pišete?

• Ponajviše da drugi ne bi lažno pisali o nama, a toga smo se načitali kroz povijest. Stihovima i pričama pokušavam uspostaviti prekinutu vezu između svih nas, jer imam osjećaj da narod maglovito vidi sliku oko sebe. Očito je da još uvijek rastemo u patnji i živimo u teškim vremenima, vremenima najveće srpske političke dominacije u našoj domovini zadnjih desetljeća. Dakako da je samim time ovo i vrijeme izdaje. Svima je poznato tko za koga tvrdi da je suho zlato. Nažalost, sami smo odabrali život u njihovoj sjeni. U vezi pitanja zašto pišem, nastala je i pjesma – Pišem, još dišem. 

PIŠEM, JOŠ DIŠEM

Pišem jer ne mogu držati u sebi,

Ni tapkati po stazi što na dno vuče,

Hvata me strah što odlažemo vesla svoja,

I odvraćamo oči kad grabljivci nevine muče.

&

Pišem jer nije dovršen put,

I da ne prognam sa sebe znakove slave,

Da riječju uklonim patnju i sluge,

Zagrljaj lažni i glave hvalisave.

Pišem i stoga jer smo društvo prepuno nepravilnosti i anomalija, a kako sam i naveo - država daleko od normalne i pravno uređene. Samo za primjer: svjedoci smo velikih državnih akcija, istraživanja, analiza, rasprava, elaborata… u vezi pomora kokoši ili nekakvih pataka. Ništa slično se ne poduzima zbog pomora ljudi - preko pet tisuća suicida hrvatskih branitelja. I država i narod to zanemaruju i odbacuje odgovornost od sebe. Osvrću se samo povremeno da bi izbacili kakvu laž. U vezi toga nastala je i ova pjesma:

JA SAM UVIJEK S TOBOM

Jesi, pomalo čudan si bio, ali ni nalik na onog što tvrdi narod zlobni:

Propalica, kockar, ovršeni… 

U našem domu tvoja ruka nikad gruba bila nije,

Kao ni u ratu za zastavu svetu što se sad slobodno vije.

&

Počivaj u miru, dobri tata moj, nemam ti što drugo reći,

Imenom pravim, golemog djela tvog, nekad će pjesma poteći.

Ne gledaj ove danas, što sramotili su te i živa, kao i oca tvoga,

Nečistoću bacali na desnicu čvrstu stvorenu nam od jedinog Boga.

&

Istina je da si pomalo i šutljiv bio, ko stari vojnik na misi,

Ali ni kruha ni slave ni od kog tražio nisi.

Znam dobro da si nosio i mnoge rane, dobri tata moj,

I upio u njih tuđe mrlje u lažnoj priči poslijeratnoj.

&

Ne, nisu ti ni lice znali, a bacali su pijesak u njega,

Plaćenici tuđe laži i nosači mržnje srca svoga.

Otišao si svojom rukom, ali voljom nekog iznad,

Jer umrli su tvoji snovi, više nego prije ikad.

&

I eto, na kraju tužnog dana, dok stišćem u molitvu ruke,

Nitko suzama ne obli tvoje ime, niti osjeti tvoje muke.

Svejedno, pomiluj ih, Bože, zabludu s lica im ukloni,

Da nanovo ne odu putovima srama, kojim su nevine vodili u koloni.

Da, ovo je i glas protiv ustajalosti duha, taktičkog i namjernog etiketiranja generacije nesretnika koja je oduvijek birala dobro. Ugradio sam ovu pjesmu u svom trećem romanu i u njemu prikazao duševno mučenje branitelja koje je dovedeno na razinu nauke pomoću kumrovečke strategije. Nažalost, mnogima je poznat taj način. Na čitateljima je, nakon ovih pjesama i nekoliko idućih, da ocijene jesu li one stvarnost ili je ona drugačija, onakva kakvu je prikazuje današnja vladajuća partija. Stoga bih upitao čitatelje – Vide li u ovoj vladi ijednu ruku koja domovini umiva lice? Je li ministarstvo kulture institucija koja promiče hrvatsku kulturu i čuva njezin identitet ili je brisač hrvatskog imena?

Još bih napomenuo da se nikada neću pomiriti s nepravdom i natovarenim teretom laži, niti ću zaboraviti nesreću svog naroda, zločinstva i stalnih podmuklih prijetnji mačem. Stoga bih prvo predstavio dvije pjesme, dvije sudbine… pitajući jesu li poznate kao neka druga?

Jelena koje nema.

Čitao sam o Jeleni koje nema više,

o svetosti mladog života što ne diše.

Samo godinu nad punoljetnosti, netom nakon srednje,

vrat joj probode prljava ruka zamućene mržnje.

&

Taj ljudski otpad pobi i njezine želje mnoge,

baci ih niz Dunav kao vijenac srpske sloge.

Jelene nema u gradu, ali ima na papiru, na popisu nestalih,

ne traži je dvolika domovina, zmijama obraza opasanih. 

&

Nešto se desilo u nama što pomuti nam srca i zatvori puninu,

 pa ne tražimo Hrvaticu mladu što branila je djedovinu.

A još joj Dunav raščešljava kosu i srce od matere kida,

dok primičemo stolove ubojici, polako, ponizno i bez stida

ISTINE GLAS

Prošlo je godina dosta, ali smo te našli, sine,

iz šest različitih jama skupili smo ostatke tvoje.

Raskomadala te mržnja, neljudi, otpaci okota srpskog,

odvukli u svoje dubine mutne, ali nisu iz sjećanja mog.

      &

O, sine… rano topla, zadnje koljeno moje,

 ubojicama nitko ne zaveza ruke, niti im se od straha znoje.

Jesmo, našli smo te, sine, ali ja sanjam da se vraćaš iz rata,

 bojim se da nećeš moći ući, zato nikad ne zaključavam vrata.

Ljubiteljima poezije, osobito ovakvog stila, mogao bih još predstaviti podosta pjesama, ali ću završiti s dvije koje mi trenutno padaju na pamet, a prikaz onoga na što smo, po mom mišljenju, danas spali.

PISAT ĆE SE

Pisat će se o izdaji novoj,

i poslije vremena našeg,

o glavaru lažnom domoljubu,

nasljedniku imena lošeg.

&

Pisat će se i kako narod,

izdajnika pozdravlja cikom,

a prodani ni ne pogleda ih,

samo mahne tom nečasnom rukom.

&

Pisat će se i o zaboravu,

naslijeđa i ljudskih vrednota,

i poruka sa našeg oltara,

i o gradu bez žamora svita.

&

Zajedno se okrenimo križu,

i pružimo jedno drugom ruku,

vesla svoja ne bacajmo lako,

sačuvajmo ključ i kolijevku.

UZDUH CRVENE MJEDI

Posijana je izdaja u domovinu našu

davno prije sjemenja žita,

posijale je crvene mjedi sluge

i plemena zločinom nadvita.

&

Začas su porasli u vis

i postali nam naduta braća,

pomiješa se tako uzduh i nektar

a koplja slave postadoše sve kraća.

Planovi za dalje?

• Pisati, pisati… promicati naše vrednote, zajedništvo, domoljublje i Domovinski rat kao najvažniji događaj u stoljetnoj hrvatskoj povijesti. Pisati, pisati…da bi budućim generacijama bar djelomično prikazao sliku vremena u kojima smo živjeli. Stoga već radim na četvrtoj knjizi jer još nije dovršen put, a naše su obale daleko.  Nadam se da ću tako, kao čuvar sjećanja, na određeni način doći na svoje. Naime, i olovka je oružje.

Kako mi se pružila prilika da ukratko predstavim svoje knjige, napomenuo bih da se mogu nabaviti putem maila antecuricbj@gmail.com ili kontaktom preko Facebook profila.

Sva tri romana, iako potpuno različiti,  tematski se mogu sagledati kao jedna cjelina.